ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Trebamo li se opterećivati tempom?

Bavite li se malo duže trčanjem, gotovo sigurno ćete se naći u situaciji gdje uspoređujete gdje ste sada u odnosu na jučer, prošli tjedan, prošlu godinu…

732
Foto: Trkački klub Marathon 95

Paralelno sa spomenutom situacijom, počinje opterećivanje s tempom.

Gradimo mišljenje o tempu na kojem izvodimo trening, a posebno kada govorimo o specifičnim treninzima, iako nije isključena (i najčešće nije) bilo koja vrsta treninga koju izvodimo. Uspoređivanje i ocjena izvedbe treninga su do neke mjere potrebni i nužni, no ono što često vidim je češće promišljanje i usporedbe (i s drugim trkačima) kako naš trkački staž raste (budući da nam je baza bogatija za više iskustava) koje nerijetko prelaze u opterećenost.

I sama se znam pronaći u takvoj zamci, a što dugoročno može donijeti vrlo negativan odnos prema treninzima i trčanju općenito, a posebno kada počinjemo novi trenažni proces ili nakon vraćanja iz ozljede ili bilo kojeg događaja koji nas je udaljio od naše zacrtane putanje napretka. U ovom članku bavit ću se nekim od psihičkih aspekata trčanja, budući da se o tom dijelu gotovo uopće ne govori, a možda je jedan od najvažnijih faktora naše konačne izvedbe.

Razumijevanje vrste treninga i zašto ga izvodite

Postoji mjesto i vrijeme kada je tempo važan, kada je procjena učinka važna pa i kada se trebamo osvrnuti u prošlost (samo osvrnuti!), no često trkači ne slijede generalne smjernice. Prvotni razlog tome je nerazumijevanje koja je svrha treninga kojeg izvodimo i što se želi njime postići. Postoje mnoge knjige, videa i članci koji govore o različitim vrstama treninga, koji je njihov cilj i što želimo njima postići. Često se takve vrste trčanja svrstavaju u različite zone i kategorije, koristeći se pritom različitim metrikama i željenim kvantitativnim ishodima.

Trčanje može biti jednostavno, a može biti i jako komplicirano. Osobno, nastojim trčanje pojednostaviti i kategorizirati u nekoliko skupina (manje od broja skupina na temelju kojeg trener određuje moj plan trčanja).

Prvu skupinu čine aerobna trčanja koja predstavljaju temelj mog trkačkog programa i u njima provodim najviše vremena i pretrčim najviše kilometara. Kao i svaka druga vrsta trčanja, takvo trčanje može se pratiti na više načina, a ja najčešće koristim samo jedan parametar: osjećaj. Osjećaj se treba stvoriti, možda najlakši način stvaranja osjećaja jest praćenje otkucaja srca (iako znamo nedostatke te metode, no realno, gotovo svaka metoda ima svoje nedostatke). Većinu svojih aerobnih trčanja trčim da niti jednom ne pogledam na sat. Jedino kada gledam na sat je kada mi je dosadno pa se zabavljam različitim zadacima (treba se čovjek nečime zabavljati dok trči). Aerobno trčanje za mene je trčanje u kojem se nakon trčanja trebam osjećati dobro – kao da sam napravila nešto korisno za svoje tijelo, a nisam ga umorila. Koji tempo će sat na kraju pokazati, nije važno. No, ipak treba pripaziti da takvo trčanje nije presporo kako se ne bi narušavala tehnika trčanja pa je to jedna od kvalitativnih metrika koju povremeno popratim tijekom izvođenja takve vrste treninga. Promatrajući druge trkače mislim da većina trkača ipak radi drugu grešku, a to je da aerobna trčanja izvode na previsokom intenzitetu.

Drugu skupinu čini trčanje koji za cilj ima oporavak, nakon izvođenja specifičnog treninga. U takvom trčanju zaista je bitno ići jako lagano, sat služi jedino da mjeri ili udaljenost ili vrijeme. Obično krenem u takva trčanja jako sporo, a tijekom treninga uspostavim tempo koji je za mene meditacijske naravi. Možete razmišljati o smislu života, gledati ptice, uživati u bilo čemu čime ste okruženi. Trčanje ovdje ima samo jedan cilj: potaknuti oporavak vašeg tijela.

Treću skupinu čine specifični treninzi. Zapravo, vrsta specifičnog treninga (budući da postoje različite vrste specifičnih treninga, od dionica, fartleka, tempa do dužina) diktirat će tempo ili neki drugi parametar kojeg pratite. I predstavljaju odličnu podlogu za psihičku zamku u koju možemo upasti po pitanju opterećenosti i posljedično razvoja straha od izvođenja takvih treninga. Ako se nađete u situaciji da se bojite takvog treninga jer se bojite što će vam sat pokazati, to su simptomi preopterećenosti i područja na kojima s psihološkog aspekta treba poraditi. Kako ćete na kraju izvesti određeni specifični trening ili ciklus specifičnih treninga ovisi o nizu čimbenika. Kao trkači, trebamo biti svjesni tih čimbenika. Za mene, što duže treniram, važnije kod specifičnih treninga postaje osjećaj kojeg želim stvoriti na kraju treninga, odnosno cilj kojeg želim postići, a da nema nikakve veze s tempom ili nekim drugim kvantitativnim pokazateljima. To je dio odrastanja i borbe s unutarnjim demonima. Prije izvođenja specifičnog treninga pokušavam vizualizirati što želim postići i ukoliko su potrebne modifikacije prilikom samog izvođenja, one će se dogoditi. Ciljevi poput: želim izvesti cijeli trening, ne želim padati u kvaliteti tijekom izvođenja treninga, želim se tijekom izvođenja treninga osjećati snažno, a ne da izvođenje treninga nalikuje na preživljavanje (kao da me netko bacio u vodu da plivam, a ja ne znam plivati), samo su neki od kvalitativnih metrika koje si možemo zadati. Dakle, nije sve u kvantiteti. To nikako ne znači da tvrdim da generalne smjernice oko tempa ne treba pratiti, ali postoji vrijeme i mjesto kada su one primjerenije, a postoje i situacije kada možemo težiti nečem drugom. A možemo koristiti i jedan i drugi sustav vrednovanja. Naravno, ukoliko imate trenera koji prati izvođenje vašeg treninga, on ili ona je prva osoba koja bi trebala odrediti ciljeve i eventualne modifikacije tijekom izvođenja, ali realnost jest da često većina trkača odrađuje treninge bez nadzora trenera.

Upoznati i slušati sebe je najvažnije

Možda najvažnije što sam naučila u trčanju jest da nitko ne pozna vas same bolje nego vi sami. Možete slušati tuđe savjete, možete slijediti tuđe upute, ali na kraju jedino što jest bitno je ono kako se vi osjećate i što se događa s vama samima. Naravno, ne valja biti tvrdoglav i ne osvrnuti se na tuđa mišljenja od kolega trkača koje poštujete i od svog trenera, ako ga imate, ali konačan sud trebali biste donositi sami, uzimajući sve u obzir pa i ono što vi sami mislite.

Ukoliko trener nije osoba koja s vama živi, teško je znati treneru što se sve događa u našim životima. Pa čak i kada s nekim živite, i dalje ta osoba najčešće nije prisutna 24 sata u vašem životu. Vi ste jedini ti koji ste cijelo vrijeme sa sobom i mnogi s kojima pričam o trčanju često će od mene čuti: najvažnije je slušati samoga sebe, no s druge strane treba biti do određene mjere samokritičan i raditi na izgradnji realne slike i realnih očekivanja, čak i ako vam je za to potrebna tuđa perspektiva.

Postoje situacije i okolnosti koje će prekinuti našu idealno zamišljenu putanju trkačke karijere, jer realno, svi mi imamo sliku u najmanju ruku linearnog napretka. A onda dođe život i linearna putanja postane krivudava cesta po kojoj ćemo se ponekad vratiti i nekoliko koraka unazad. Time više do izražaja dolazi preopterećenost kvalitativnim metrikama i stvara dodatne frustracije i zamku u koju možemo upasti i koja nas potencijalno može spriječiti da iskoristimo svoj puni potencijal.

Zaključak

Trčanje bi trebao biti užitak, no postoje situacije kada se ono može pretvoriti u frustraciju, od one manje pa sve do takve da od istog odustajemo. Sasvim je normalno proživljavati situacije koje su spomenute, ali o njima se često ne priča. Psihološki aspekt svakog trkača i situacije koje svi mi proživljavamo su realnost, pričali mi o njima ili ne.

Što sam duže u trčanju, više vidim preveliku opterećenost tempom (ali i mnoge druge psihološke probleme koje sa sobom donosi nešto duži staž u trčanju pa bi se moglo pisati o različitim temama), od strane mnogih trkača, bez obzira radilo se o rekreativnom ili ozbiljnijem trčanju. Osobno se nastojim boriti s tom opterećenosti tempom i trčati onako kako moje tijelo meni dopušta u danom trenutku. Za takav pristup treba stvoriti alternativne metrike vrednovanja treninga, jer budimo realni, želimo znati koliko smo dobro ili loše odradili trening, ukoliko želimo pratiti i postići određeni napredak.

Da se ne osvrćem na prošlost i ne radim usporedbe kakve treninge sam radila jučer, kakve prije godinu dana, a kakve danas, trebalo mi je jako puno vremena i vježbanja. Još uvijek se ulovim u takvim mislima i „kopanju“ po prošlosti, ali nastojim ih presjeći na vrijeme. Za svaki budući trening jedino je bitno koje smo si ciljeve zadali mi sami, a također je jako bitno shvaćati i vrstu treninga koju izvodimo i što bismo njima uopće trebali postići. Cilj treninga ne treba biti konkretna brojka koju želimo vidjeti, cilj treninga može biti i nešto drugo, a može biti i kombinacija ciljeva po različitim metrikama koje smo si sami zadali. A jedan od mogućih ciljeva je i uživanje u svakom koraku.

Vaši komentari

Banner