NATAŠA STANKOVIĆ: Moj prvi maraton 13 mjeseci nakon poroda

Dragi trkači, da ne kažem sapatnici i oni koji to nikad nećete postati nakon što pročitate ovaj tekst (šala), pokušaću biti kratka, a što mi dosad u životu nije uspijevalo.

1500
Banner

Piše: Nataša Stanković

Počela sam trčkarati u aprilu 2020. godine kada su zatvorene teretane, a na vrata nam pokucala korona žurka.

Oduvijek sam bila sportski tip, a trčanje, moj omraženi sport, je bio jedini izbor u tom momentu. Trčala sam samostalno do jula te godine kada učestvujem na Jahorina ultra trail-u, jer su moj nemirni duh odmah privukle trkice. Ostajem po drugi put u drugom stanju, te ne trčim do maja 2021., dakle, vraćam se trčanju 47 dana nakon poroda i dobijenih 25 kilograma. Trčakaram opet po svome, lagano, te učestvujem opet na JUT-u, 3.5 mjeseca nakon poroda, na trci od 23 kilometra. To bi vam već dragi bog morao objasniti kako i zašto jer ova luda glava ne zna.

Nastavljam trčkarati lagano do decembra 2021. kada se učlanjujem u rekreativni klub našeg poznatog maratonca Srđana Samardžića i odlučujem se spremati za neki proljetni maraton, ni manje ni više. Dakle, od početka trčanja do te odluke je prošlo nekih godinu i po dana, ali sam u međuvremenu bila trudna. Bez puno kilometara u nogama, bez ijednog istrčanog polumaratona, sa dvoje male djece koja su sa mnom 24 časa, ali sa ludom energijom, nemirnim, sportskim duhom, te željom za pomjeranjem granica i testiranjem mentalne snage, počinjem spremati maraton.

Nisam sigurna da li je moguće da vam dočaram kako su izgledali moji treninzi. Neću pisati o samim treninzima jer maratonci znaju kako oni izgledaju, ali bih mogla pokoju riječ o uslovima u kojima su isti odrađivani. Nije se desio nijedan trening koji je odrađen u odmornom i naspavanom stanju, a što ne pokušavajte kod kuće. Beba nam se jako puno budi u toku noći, doji nemilosrdno i danu i noću budućeg maratonca ne mareći za moje planove. U međuvremenu puže kao lud, mrzi i dnevno spavanje, pojede nam sve po kući, dakle, zdrava, prava, luda i nasmijana beba, kakva sam i sama. Samo nisam beba. Stariji sin ne ide u vrtić, ne odmara, ne smiruje se, ima lude ideje koje podrazumijevaju akcije po cijeli dan, dakle, opet osoba ista ja. Ne postoji niko ko nam pomaže oko djece, tako da smo muž i ja osuđeni na dva mala razuzdana muškarca i maratonske pripreme.

Spavam jako malo, ako uopšte zaspem kako treba, ustajemo rano, radimo po kući sve što rade druge domaćice u državi, što bi rekao jedan naš političar za svoju ženu, svakodnevno vozimo bicikl, trčimo, skačemo. Kada ostane vremena, mama juri na trening. Ako ne ostane, izmislimo ga. Rijetko sam stizala na kolektivne treninge pa sam većinu treninga radila sama, što je teško, čak i najveće dužine. Toliko sam čvrsto odlučila da ću to izgurati da me ni dva dana nespavanja jednom prilikom, nisu spriječila da odradim težak trening od 16 km, ili primjer Badnje večeri kada sam po snijegu u 23 časa, nakon cjelodnevnog kuvanja, takođe radila intervale po tmurnim banjalučkim uličicama. Muža nekada nema od ujutro do naveče pa se znalo dešavati da slomimo mlađeg da zaspe u kolicima, starijeg zaposlim da čisti tribine i smara ljude dok ja odradim trening na stadionu. Preskočila sam samo dva treninga u februaru kada sam dobila koronu, sve ostalo je odrađeno na način da se ne želim prisjećati. Imam jako nizak pritisak koji ne pogoduje izostanku odmora, a konstantnom naporu. Dakle, vrijeme se izmišljalo, druženja su se izbjegavala, iskorištavao se svaki momenat, treniralo se u iscrpljenom stanju, ali, uspjelo se, jer ne znam drugačije.

Treninzi protiču savršeno, dužine radim tempom 5:30, 5:40, sve liči na završetak maratona za 4 časa. U martu odlazim na prvi polumaraton u Gradišci i trčeći bez većeg napora postižem rezultat 1:49. Potom odlazim na Bečki maraton, trčim polumaraton kao trening i doživljavam najbolje iskustvo koje trkača može zadesiti. 31000 trkača, hiljade ludih navijača, moj ulazak u cilj skupa sa prvim maratoncem i moja dva i po muškarca koja me čekaju u cilju. A srela i Ersana Bijedića, znate lika. Sve treninge radim po niskim temperaturama, ugrijalo je tek 4 dana prije mog maratona, beogradskog. Nikada nisam ni trčala po vrućinama, jer nemam veliko iskustvo. Drugari mi govore kako strašno to može biti, ali ja se ne obazirem naročito. Gotovo je, teške pripreme su prošle, vojnička disciplina može da popusti, mama da se naspava, ali samo možda. Sve dužine sam većinom radila sama pa ne sumnjam u mentalnu snagu i ne nadam se krizama, plaši me samo izuzetno nizak pritisak na temperaturi većoj i do 20 stepeni u odnosu na vrijeme kada sam radila treninge.

Dan prije trke planiram odmarati, ne znam kako sam pomislila da će mi taj plan poći za rukom. Zvali smo najpoznatije svjetske specijalce da nam bebu umore i uspavaju, ali ni njima nije uspjelo. Šalim se, mada ne pretjerano jer beban nije spavao 15 sati, pored 4 sata vožnje u autu, svih pokušaja uspavljivanja dojenjem, guranjem u kolicima. Na sav taj umor i sto stepeni, mom dragom mužu, kojem ovim putem poručujem da mi je sladak kao i prvog dana, pada na pamet da idemo nekoliko kilometara pješke po startni broj, što i činim, te liježemo tek u pola 10. Ne znam da li sam spavala, jer sam sve čula, ali sam se nekim čudom odmorila, te ustajem u 5. Pijem kavu, pojedem ovsene pahuljice sa jogurtom, pokušavam pojesti malo slanine, ali me trema uhvatila pa je taj pokušaj gotive propao. Inače, još nisam shvatila šta mi odgovara od hrane i gelova. Primijetim da sam zaboravila bic, te galamim na muža da će on biti kriv ako neki zgodan momak primijeti da mi pazuh nije tako gladak kako bi mogao da bude. Odlazi da kupi negdje i biva ljut kada vidim da se dlake moraju mikroskopom tražiti, ali…žene. Radim najveću grešku i oblačim neki sportski topić za djecu od 14 godina, prvi put taj dan, ispod kojeg imam još jedan koji drži grudi. Oba me stežu već tada, ali izgledam kao gazela u toj kombinaciji, pa ne marim puno, bitno da sam lijepa i zgodna. Ne hvalim se da sam u međuvremenu smršala oko 27 kilograma od poroda, naravno, i opet sam ona stara, prezgodna i prelijepa Nataša.

Odlazimo na start, trka počinje uz Bože pravde, krećem sama, jer se drugar i ja nismo uspjeli naći i žurka počinje. Muž i djeca se vraćaju u stan te se za nekih 4 sata vraćaju u cilj. Nikada ga nisam pitala kako se snašao sa dvoje djece od kojih jedno ne hoda, kolicima i sedmim spratom. Ali, dosta su žene kroz istoriju patile, sad je vrijeme na vas. Nego, idem lagano tempom oko 5:30, 5:40, jer vidim da je već jako ugrijalo pa je vrijeme od 4 sata postalo samo jedan pusti san. Ali, prvi maraton je bitno istrčati, kako kaže moj dragi i divni trener Srđan i samo o tome mislim. Negdje prije desetog kilometra, stiže me moj zemljak Milan Puzić, jedno neponovljivo, divno, kulturno stvorenje, bez kojeg bi ovaj maraton bio nešto sasvim drugo. Nastavljamo skupa, uzimamo svaku okrepu, nosim u ruci izotonik od limuna, koji tada prvi put probavam, dakle, nova greška. U torbici imam maramice za slučaj nužde, koja me, bogu hvala, mimoišla, magnezijum i gel koji dotad nisam probala, a koji mi inače svakako ne odgovaraju. Greška za greškom.

Kada sam vidjela koliko se temperatura povećava, dodatno usporavam i tako stižemo do 20-og kilometra. Krize me već hvataju, temperatura je jako visoka, tijelo mi gori, jedva mogu da udahnem, gledam u Milana, osmijeh na licu, prepun pozitivne energije, gleda me i bodri da ne odustajem. Kažem mu da to nije to, opasno je, već sam loše, moje tijelo to ne pamti, ovo je potpuni šok, ali ko je ikada trčao sa Milanom sigurno nije odustao, jer bi te taj čovjek nosio na leđima da stigneš do cilja. Kaže, svako mora istrčati svoj prvi maraton. Okrepe su dobro pozicionirane, pijemo puno vode, jedemo banane, kupamo se na svakom tušu, sada smo već potpuno mokri. Nemam iskustva i ne usuđujem se ići brže. Navijači bodre, mašu, neki mali dječak na sav glas viče „Srbija, Srbija, Srbijaaaaa“, nekom liku se učinilo da sam momak, pa je rekao „ajmo momci“, ali nisam imala vremena da se svađam. Negdje na 26-om kilometru osjetim jak bol u lijevoj nozi, visoko sa spoljašnje strane, u predjelu gluteus mediusa, nisam ni sigurna. To je bol koju sam i na treninzima osjetila, ali ništa značajno, međutim, ovo sada me opasno počinje mučiti. Stižemo do 30-og kilometra, i dalje uzimamo svaku okrepu. Milan trči mojim tempom, staje kada i ja stajem, sve vrijeme me bodri, bira riječi, ne skida osmijeh. Tog čovjeka mi je sam bog poslao. Jednostavno ne ide dalje, unezvijerena sam. Gel ne mogu popiti jer mi je želudac postao prazna kesa veličine ljelje.

Bol je sve jači, ne mogu da stanem na stopalo već samo na prste, lagano šepam. Takav osjećaj iscrpljenosti usljed vrućine nisam nikada dotad doživjela. Ljude vidim u magli, Milana čujem, ali ne mogu da reagujem. Stajem, rukama se oslanjam na asfalt koji me prži, masiram nogu, istežem, već smo na 35-om kilometru. Kažem sebi da ne smijem odustati, toliko sam se žrtvovala da se spremim, najgore je prošlo, treninzi. Momci me čekaju, ovo je taj dan, kruna mog rekreativnog sporta, najveći test mentalne snage. Ja to mogu! Taman kada to pomislim, hitna opet nekoga kupi, ali to i dalje nisam ja. I dalje se tuširamo, jedemo banane, ali ja više ne mogu ni žvakati. Osjećam da tonem, sa mnom se dešava nešto dotad neviđeno i usput krivim samu sebe što muža nisam više izljubila poslednji put. Ne mogu da progovorim, umirem od bola u nozi, ne vidim dobro, ne mogu da se usredotočim na ljude. Žena ispred mene trči bosa, pokušavam da se motivišem, stajem svako malo, masiram nogu, Milan svaki put staje i čeka me. Tih poslednjih 7 kilometara tempo nam je jako spor zbog mojih kratkih pauza radi masiranja noge. Ne znam kako, ali se pomolio nekakav hlad i uspon na Brankov most na 40-om kilometru, a moj Miki mrtav ladan kaže: “Nato, sad je najgore!“ Imao je sreće što su mi vitalne funkcije bile ugrožene, samo sam ga pogledala. Skrećemo desno, malo je ostalo, kao da počinjem dolaziti sebi tek toliko da mogu reći: “Miki, još malo!“ Čujemo navijače, penjemo se uz poslednji uspon, ljudi nas bodre, vrište, navijaju, gledam u cilj i stajem. Neka žena se izderala na mene da nastavim dalje, ali ja uopšte ne mogu da procijenim da li je cilj na 100 ili 500 metara od mene. Krećem se dalje, Milan je pustio da uđem prva, prolazimo kroz cilj, grlim svog druga, zahvaljujem mu. Prilaze mi moji momci, planuli od sunca, nasmijani. Pokušavam sjesti, uzimam pivo i doživljavam veliko razočarenje kada vidim da je bezalkoholno. Uh dobro je dok mogu misliti o tome, pomislim! Istrčala sam, uspjela sam, znala sam da mogu, ali ovakve uslove nisam očekivala! Nedugo nakon završetka trke, napao me jak nagon na povraćanje i mučnina. Grčevi su mi razvaljivali noge. Nisam mogla lako da se oslonim na lijevu nogu. Situacija na treninzima je bila potpuno drugačija. Treninzi od 35 km su mi bili srednje naporni. Zvanično vrijeme 4:47:36.

Ostali smo još 8 dana u Srbiji, na Zlatiboru. Beba nam je odlučila još slabije spavati tako da nisam došla sebi do dolaska kući. Nije pomogao ni topli spa, ni vreli muž ni hladno pivo ni jaka kava.

Dragi moji drugari, trčanje je lijepo. Trčite da biste izliječili živce, razgledali prirodu, upoznali drugare, izašli iz kuće. Trčanje će vam probuditi oksitocin na način kakav ne možete zamisliti dok ne iskusite ljepotu tog poroka. Ako me pitate da li ću opet trčati maraton, odgovor je da. Već u oktobru. Ako me pitate zašto, odgovor je zato što je teško. A teške stvari se dugo pamte, grade nas i čine da budemo ponosni na sebe. Sport je važan i ono što pruža čovjeku, nema cijenu i nema da se kupi na pijaci. Pozdravlja vas jedna vesela maratonka glasnog osmijeha!

Vaši komentari

Banner