Plitvički polumaraton – trka koja se ne smije preskočiti

U subotu je održan 31. Plitvički maraton, u prelijepom ambijentu Nacionalnog parka Plitvička jezera. Održane su trke na 5 km, polumaraton i maraton, a trke je završilo više od 1.500 trkačica i trkača iz 31 zemlje.

684

Piše: Ljilja Lukić

To je neka oficijelna kratka crtica sa Plitvičkog maratona, ali lične impresije su mnogo obimnije i teško će stati u kraći tekst.

Nas četvoro iz Tima Bijeljina trči rekreativno (Goran Jošić, Ana Brčin, Radovan Brčin) je na trku išlo u organizaciji Balkanske trkačke lige, sa još pedesetak trkačica i trkača iz Srbije.

Na Plitvice smo stigli u subotu ujutru, i odmah nakon preuzimanja startnih paketa krenuli u obilazak Nacionalnog parka. Bilo bi stvarno teško opisati ono što se može vidjeti i doživjeti, mali dio sam uspjela zabilježiti fotografijama, ali svakako nešto što bi trebalo posjetiti i osjetiti sve zvuke i boje ovog prirodnog fenomena.

Šetnja od 16 km bila je dobar trening za ono što nas je čekalo naredni dan.

Trčim od prošle godine, ovo je moj sedmi polumaraton, i iskreno bila sam pomalo i uplašena pričama koliko je staza teška, pogotovo za nekog ko trenira na ravnim stazama i početnik je u trčanju.

Atmosfera pred početak trke je bila odlična, veliki broj trkača iz cijelog svijeta, pozitivna energija i dobar san noć prije trke uradili su svoje, i krenula sam prilično opušteno. Prva polovina trke nizbrdica, malo nezgodna na pojedinim mjestima zbog vertikalnog nagiba ceste.

A onda kreću i uzbrdice na koje su me upozoravali oni koji su već prošli ovim stazama prethodnih godina. Obzirom da sam sebi postavila zadatak da prvu polovinu trčim ispod sata, a onda se „nagradim“ šetnjom uz brdo, tako je i bilo. Uzbrdica je bila takva da sam hodajući malo jačim tempom bila brža od mnogih koji su pokušavali da trče, ali očigledno im je kao i meni nedostajalo brdskih treninga.

Nakon tog dijela, teren promjenljiv – malo uzbrdica, ali ne tako strašnih, ravnih dijelova staze, i nizbrdica koje dođu kao nagrada i bukvalno daju vjetar u leđa.

Ono što je svakako najfascinantnije i što ostavlja najjači utisak su predjeli kroz koje trčite. Sve to ostavlja po strani konfiguraciju terena, zaboravite da ste tu zbog trke, umor ne uspije da vas stigne i uvijek sa obje strane staze ima nešto čemu možete da se divite i da uživate.

Najvećim dijelom se trči kroz ili pored šume, tako da visoka temperatura ne predstavlja problem, okrepe su na svakih 5 km, staza je obilježena na svaki kilometar.

Ovo je definitivno bila trka tokom koje se ni jednom nisam pitala zašto trčim, zašto idem na trke, noge su me „slušale“, nije bilo bolova i grčeva, a vrijeme je toliko brzo prošlo da mi je bilo žao što ne idemo još jedan krug.

I naravno, ono što svaka trka donosi – nova prijateljstva, prijatna usputna ćaskanja na stazi, nasmijana lica posle trke. Moja trkačka porodica je još bogatija, proširena nekim novim sjajnim ljudima koji nose dobru energiju.

Mnogo više pozitivnih utisaka mi se vrtilo po glavi dok sam trčala, šteta što nisam uspjela i tada sve da ih zabilježim, sada su se utisci slegli, i sve bih mogla sažeti u jednu jednostavnu rečenicu – trka na koju obavezno treba otići.

Sve pohvale organizatoru trke, kao i Balkanskoj trkačkoj ligi – odlična organizacija, put, smještaj, sasvim sigurno da su i oni doprinijeli tome da mi ova trka definitivno bude  najbolja do sada.

 

Vaši komentari