ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Kenija te nauči cijeniti male stvari

I dok će neki trkači posjetu Keniji gledati isključivo iz aspekta svog plana trčanja i benefita koje donose visinske pripreme, život Kenijaca može nas naučiti mnogo čemu.

728

Iako odsjedanje u kampovima osigurava da se život maksimalno prilagodi standardu u Europi ili drugim razvijenim dijelovima svijeta, tek nekoliko metara dalje, nalazi se kenijska realnost.

Imamo izbor osvijestiti ju ili ju ignorirati, na nama je. Život Kenijaca je surov, borba je to za šnitu kruha, a odlazak u krevet gladan nešto čemu ih uče od najranije dobi. Unatoč tome, tamo se nalaze jedni od najboljih trkača u svijetu, a masovnost svjetske klase trkača je iznimna. No, većina njih nikada neće dobiti priliku pokazati vlastite sposobnosti, dok odlazak u Europu ili SAD znači samo san, kojeg nikada neće ostvariti.

Ovo je priča o nekom drugom svijetu u Keniji, o svijetu koji vlada u okruženju najmasovnije trkačke zajednice koja se može pronaći na jednom mjestu. I načinu života trkača, njihove svakodnevice i borbe za preživljavanje, kao i duboko usađenim vjerovanjima. Te, našoj interakciji s tim svijetom.

Dan počinje ranom zorom, a završava sa zalaskom sunca

Prisutnošću umjetnog svjetla, bilo u našim kućanstvima ili izvan njega, kao i prisutnošću brojnih zabavnih sadržaja koji nam se nude na svakom uglu, potpuno smo prilagodili stil života okruženju, a ne pravilima koja diktira priroda. No, u Keniji se poštuje priroda, odnosno buđenje ranom zorom i odlazak na spavanje nakon zalaska sunca. Razloga je više, a onaj najvažniji – većina Kenijaca nema električnu energiju, a ulična rasvjeta nešto je što se može naći na glavnim prometnicama i nedostatna je za obavljanje bilo kakvih aktivnosti kada padne mrak. Osim toga, dodatni zabavni sadržaji koji bi osigurali budnost, poput TV-a nisu dio kućanstva prosječnog Kenijca, ili prosječnog kenijskog trkača.

Više o prilikama u Keniji možete saznati i iz prethodnog teksta (LINK).

Prvi trening Kenijci odrađuju jako rano – nerijetko oko 5 ili 6 ujutro, što znači da se bude oko 5 sati i ne doručkuju. Još nisam susrela kenijskog trkača koji je rekao da doručkuje prije prvog treninga, a razlog je vrlo jednostavan – ne mogu si to priuštiti. Iako će dijeliti svoja vjerovanja da najbolje treniraju na prazan želudac i da takav pristup ima značajan utjecaj na njihov performans, svi oni rado bi konzumirali hranu da ju imaju. No, njihov organizam adaptiran je na izvođenje teških treninga bez prisutnosti hrane. Oni nikada neće doručkovati, bez obzira da li po rasporedu imaju lagani trening ili specifičan trening, kao i neovisno o dužini trajanja samog treninga. Također, tijekom samog treninga ne konzumiraju hranu.

Nakon treninga vrijeme je za doručak. Ukoliko su dio neke grupe, najčešće će doručak odraditi u restoranu, a alternativa je da isti pripreme kod kuće, na malom plameniku kojeg posjeduju. Ukoliko mislite da je hrana u restoranu luksuz, varate se. Nakon treninga uvijek će pojesti chapati (nešto nalik našoj palačinki, samo pečenoj malo deblje, koji u sastavu ima brašno, vodu i šećer te se kod njih jede kao slano jelo) i popiti kenijski čaj s mlijekom. Za takav “luksuz” izdvojit će 80 kenijskih šilinga (3 chapatija i 1 čaj), odnosno 0.63 EUR. Druga alternativa doručka su jaja ili grah.

Velika većina, ukoliko nemaju neki dodatni posao, nakon doručka će odmarati sve do idućeg, popodnevnog treninga, na koji odlaze oko 16h. Tijekom odmora ili će spavati ili će vrijeme potrošiti u lokalnom restoranu, gdje postoji TV i gdje se vrti sportski sadržaj. Nakon popodnevnog treninga, večerat će i za večeru će najčešće birati rižu ili ugali (jelo koje je slično našoj palenti) i leću ili grah. Osim toga, pojest će i nešto povrća, koje je pripremljeno na masnoći. Odlazak na spavanje najčešće je nakon 19h, odnosno kada padne mrak. I tako izgleda svaki njihov dan, osim nedjelje, koju mnogi koriste kao slobodan dan te dio nedjelje provode u crkvi, koja je važna za njihovu zajednicu i sastavni dio života svakog Kenijca.

Generalno, Kenijci vjeruju da im hrana poput ugalija, chapatija, graha i mlijeka donosi brojne zdravstvene i trkačke benefite. Nerijetko ističu kako je za njih važno piti svježe kravlje mlijeko i da ih to čini snažnijim. Osobno ne dijelim takvo mišljenje, ali to je njihovo duboko usađeno vjerovanje i jedino što imaju na raspolaganju za jesti.

Mnogi Kenijci s vama će podijeliti iskustvo gladi, odnosno neimaštine u kojoj si ne mogu priuštiti dovoljno obroka. No, stava su da ih takav način života čini čvršćim i da ih tjera da sutradan rade još jače. Također, uz brigu o samima sebi, najčešće iza njih postoji obitelj, s nekoliko djece, o kojoj trebaju skrbiti. Mnogi trkači žive u Itenu zbog trkačke zajednice, a njihove obitelji nalaze se negdje drugdje.

Odnos Kenijaca i bijelaca

Kada ste bijelac (u ovom članku koristit ću riječ bijelac, budući da je to i način na koji nam se obraćaju Kenijci, odnosno riječ “muzungu” koriste za sve koji izgledom kože izgledaju kao stranci) u Keniji, neminovno je da se ističete i da ne vrijede ista pravila za sve nas. Jednakost je nešto što tamo ne postoji i često se na nas bijelce gleda kao na ljude koji posjeduju novac, imaju dobar život, educirani su i superiorniji u odnosu na Kenijce.

I zbog svega toga treba biti oprezan. Često me pitaju da li je Kenija sigurna zemlja za nas strance. Odgovor je: ovisno gdje se nalazite. U Itenu, gdje postoji veliki postotak posjetitelja, biti na cesti sam, čak i daleko od nekih glavnih prometnica i naseljenih dijela, je potpuno sigurno. Svi će vam htjeti pomoći, a bilo kakav napad na bijelca ne dolazi u obzir. No, to ne vrijedi za ostatak zemlje. Već kada se spustite u Eldoret, veliki grad nadomak Itenu, hodati ulicama Eldoreta može biti jako izazovno. Kao bijelac izvirivat ćete iz mase i svi će nešto htjeti od vas – najčešće vaš novac. Nudit će vam na svakom koraku nešto, što onemogućuje da se opustite i neprimijetno hodate gradom.

No, i u Itenu na vas će isključivo gledati kao na izvor zarade. I dok djecu od malena uče da traže od bijelaca slatkiše, satove, naočale, novac, ma bilo što, takav pristup nastavljaju i kao odrasli. Ukoliko imaju vaš kontakt, nerijetko će vas tražiti da im date novac. Mnogi trkači uz samo trčanje nude usluge masiranja i pejsanja, odnosno praćenja tijekom treninga. Oni koji ne trče, nude druge usluge, poput usluge prijevoza. Cijena istih usluga prema Kenijcima i prema bijelcima su potpuno drugačije, odnosno postoje posebne tarife za bijelce, i zbog toga je vrlo važno unaprijed definirati cijenu – svega. Također, dobro se informirati od Kenijaca koliko oni plaćaju istu uslugu, kako biste znali neki prihvatljivi rang cijena.

Za Kenijce mi bijelci smo samo posao. A to znači i usvajanje obrazaca ponašanja koji možda nama i nisu prihvatljivi ili normalni. Primjerice, možete dogovoriti neku uslugu, kao npr praćenje tijekom treninga i ukoliko Kenijac u međuvremenu pronađe bolje plaćeni posao, budite sigurni da se neće pojaviti na dogovorenom mjestu ili će vam javiti da otkazuje posao nekoliko minuta ranije. I besramno će istu uslugu pred vašim očima nuditi drugome. I nakon toga će vas kontaktirati kada imate sljedeći trening da vas prati. Kao što sam rekla, vi ste za njih samo izvor novaca, a ako pronađu nekog tko nudi više, bez imalo razmišljanja će to prihvatiti i ne se osjećati odgovornim što su vas u zadnji trening otkazali i što vi više nemate vremena da pronađete nekog drugog.

Tri najčešće usluge koje mi trkači koristimo od Kenijaca su usluge pejsanja, masaže i trčanja. I te usluge koriste se na tjednoj bazi i kod istih dolazi najviše do interakcija između nas posjetitelja i Kenijaca. Što se tiče usluge masaže, mnogi Kenijci, najčešće i sami trkači, kao dodatni izvor zarade pružaju usluge masaže. Pritom možete zaboraviti na sve standarde na koje ste navikli doma, ali i na sam način masiranja. Ono što znam jest da nigdje nisam doživjela kvalitetnije masaže od onih u Keniji. Postoje bolji i lošiji masažeri, no svi oni rade daleko bolji posao od svega što sam probala kod kuće. Oni su naučili kako masirati trkača i benefiti njihovih masaža su vidljivi te omogućavaju brži oporavak nakon teških treninga. Najčešće će vas masirati na krevetu (u svojem domu ili domu nekog od poznanika), a tek rijetki posjeduju stol za masažu. Neki će imati vlastita ulja za masažu, a oni koji pružaju usluge za manje novaca, od vas će tražiti da donesete nešto za masiranje (ulje ili vazelin). Ulja za masažu ili vazelin mogu se pronaći svugdje po vrlo pristupačnim cijenama. Cijene masaže kreću se od 400 do 1000 kenijskih šilinga, odnosno od 3.14 do 7.86 EUR. Za taj novac dobit ćete oko 1h masaže. Neki će paziti na vrijeme, a neki će to vrijeme produžiti prema potrebi.

Druga usluga jest usluga prijevoza. Dok se većina treninga odrađuje u samom okruženju u kojem se nalazite, na nekim od mnogih puteva koji se nalaze u Itenu i njegovoj okolici, ukoliko odrađujete specifični trening – to najčešće znači da morate doći na određenu lokaciju. Lokacija je mnogo, no naša uobičajena praksa je koristiti: ili atletsku stazu u Eldoretu ili Moiben cestu. Za bilo koju od navedene dvije lokacije trebate prijevoz. Jedna je mogućnost da koristite javni prijevoz (matatu) i taj put u jednom smjeru će vas koštati 0.39 EUR (Moiben), odnosno 1.18 EUR + lokalni prijevoz od par centi (Eldoret). No, ukoliko želite više luksuza ili imate veću grupu koja je spremna dijeliti troškove prijevoza, unajmit ćete privatnog vozača. Privatni vozač odvest će vas u Eldoret i čekati dok odradite što ste planirani, a to najčešće znači i kupovinu u trgovačkom centru. Ukoliko uzimate privatnog vozača za Moiben, on će vas pratiti tijekom cijelog vašeg treninga i po potrebi vam dodavati okrepe. Za taj luksuz trenutno treba izdvojiti 3500 kenijskih šilinga, odnosno 27.50 EUR. Još jedna alternativa ukoliko odrađujete specifični trening na Moiben cesti, a da uštedite novac, jest da koristite javni prijevoz (matatu) za koji trebate izdvojiti u jednom smjeru 0.39 EUR, a po dolasku na lokaciju, unajmite boda boda, odnosno motorić s vozačem, koji vas može pratiti ili voziti vašu pratnju. Za to ćete izdvojiti oko 500 kenijskih šilinga, odnosno 3.93 EUR, no cijena može varirati o broju kilometara koji trebate prijeći i vašim pregovaračkim vještinama. No, važno je cijenu unaprijed dogovoriti i ne se začuditi ukoliko ste sklopili dogovor, a vaš vozač je u međuvremenu nestao jer je našao bolju ponudu. Naravno, sve usluge se plaćaju na kraju, a nikako unaprijed.

Treća usluga, a to je za nas trkače možda i najvažnija, jest usluga pejsanja tijekom treninga. Naravno, bolje je ukoliko možete biti dio neke grupe i pridružiti se njihovom treningu, ako ste dovoljno fleksibilni. No, ako imate vlastiti plan i ako vam nešto može pomoći, to je da taj isti trening ne radite sami. Uslugu pejsanja platit ćete po treningu od 500 do 1000 kenijskih šilinga, a često traže 1000 za pratnju na dužini, dok 500 za pratnju na atletskoj stazi. Podrazumijeva se da pokrijete i troškove prijevoza. Iako je pratnja tijekom treninga nešto što pomaže, morate biti spremni na to da većina Kenijaca zapravo uopće ne zna pejsati i da neće poštivati vaš plan, ukoliko vi na tome ne inzistirate tijekom treninga. Mnogi od njih ne posjeduju sat i trče na osjećaj, a oni koji i posjeduju sat, najčešće se njime ne znaju služiti, a posebno ne na atletskoj stazi. Na atletskoj stazi pratit će tempo koji piše na satu, i možete odmah odustati od ideje da im objasnite da to nije točno i da trebaju pratiti prolaze (na 100m, 400m, ma bilo kako). Oni ne razumiju koncept prolaza i ne razumiju kada im kažete da želite da po krugu (400m) imate određeno vrijeme. Pratit će svoj sat i jedinu uputu koju znaju, a to je tempo po kilometru, a vi se možete nadati da barem donekle taj sat jest precizan, iako nikada nije. Svako kompleksno zadavanje treninga je nešto što oni nisu u stanju pratiti i vi ste ti koji im tijekom izvođenja treninga morate davati upute. Primjerice, ukoliko se nalazite na dužini i želite određene dijelove raditi u nekom drugom, specifičnom ritmu, možete im ponoviti plan i 10 puta prije početka, oni će reći da razumiju, a zapravo ne razumiju i čekaju vašu uputu kao npr: za 100m krećemo u specifični dio i prolaz po kilometru treba biti X. Također treba biti oprezan jer će često pokušati raditi brže od zadanog, a vama je da odaberete hoćete li slijediti ili ih upozoravati na tempo.

Zaključak

San većine Kenijaca je da pronađu izlaz iz svoje bijede. Muzungu, odnosno bijelci jedan su od načina na koji će pokušati. Bračne ponude mogu se čuti svakodnevno, kao i ponude pratnje tijekom vaše utrke za koju se spremate, naravno, pod uvjetom da platite put, smještaj i samu uslugu pejsanja. Bilo što, samo da ih odvedete u tamo neki “savršen svijet”.

I dok će s jedne strane rado prihvatiti bilo koju priliku za izlazak iz bijede, realnost je da gotovo nitko to ne uspije. Čak i trkači koji imaju priliku iskusiti svjetsku scenu, na kraju se vraćaju u svoj život. Oni za bolje ne znaju i to je njihov život. Većina trkača uvjerenja su da moraju trenirati jako i količina truda koje ulažu u svoje trkačke treninge je jako velika. Njihovi rezultati ne ostvaruju se sami od sebe, već iza toga stoji velika žrtva i mukotrpan rad. I dok tako treniraju, ne znajući da li će imati idući obrok ili ne, sanjaju san o velikoj slavi. Zato i ne čude brojne doping afere koje potresaju ovu naciju. To su ljudi koji će riskirati sve za izlazak iz zemlje, i generalno niskih moralnih vrijednosti.

I onda postojimo mi. Mi koji hranu, smještaj, toplu i pitku vodu, struju, odjeću, uzimamo zdravo za gotovo. Usuđujemo se diktirati što želimo jesti, jer nam nešto ne odgovara, imamo standarde koje očekujemo, nesvjesni da trebamo cijeniti sitnice. Da trebamo biti zahvalni što imamo hranu, krov nad glavom, i krevet u kojem možemo spavati.

Mnogo je toga što možemo naučiti od Kenijaca, ne samo oko pristupa treniranju, već stava prema životu. Njihov način života za mene je inspiracija, jer me podsjeća koliko je zapravo malo potrebno i da često ne znamo cijeniti luksuz koji imamo svakodnevno.

Vaši komentari

Banner
Podijeli objavu
Prethodni članakUzbrdice i kako ih lakše savladati na utrci
Sljedeći članakSvakodnevno trčanje
Moje trčanje - trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja, prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-povijesne baštine naše zemlje.