Piše: Ernad Bajrektarević
Prvobitni cilj, kada sam u januaru 2019. odradio svoj prvi trening trčanja, bio je smanjiti tjelesnu težinu.
Kilaža će sletiti sa stoisedam na osamdesetičetiri kilograma. 2020. cilj je bio trčati u Mostaru, Banja Luci i Sarajevu. Situacija sa pandemijom je komplicirala stvari, to će se ostvariti sljedeće godine kad je cilj bio istrčati prvi maraton, sarajevski, a onda ponoviti da prvi ne bude puki incident. Isti sam želio potvrditi u Banja Luci namjeravajući istrčati mnogo bolje, zahvaljujući prvobitnom iskustvu i dodatnom treningu. Prošla godina je tekla linearnim progresom gdje sam konstantno napredovao, iz mjeseca u mjesec, i u toku godine postavio sve svoje lične rekorde pretrčavši sveukupno dvijehiljadeišesto kilometara. Na kraju godine zabilježio sam dva rezultata za koja sam nekada mislio da su mi nedostižna: maraton u Banja Luci 3:29:17 i nakon toga polumaraton u Tuzli u vremenu 1:34:06. Bio sam siguran da imam u nogama nove rekorde i da mogu još jače i brže. Međutim, sudbina je podijelila drugačije karte, u novembru sam dobio koronu i nakon bolesti za dvije sedmice pauze od trčanja forma je rapidno propala. Ono što je građeno mjesecima nestalo je u nekoliko dana. Nakon prvih pet istrčanih kilometara poslije korone jedva sam došao kući, svalio sam se znojav na krevet ne mogavši doći do daha. Za 2022. godinu postavljen je novi cilj, vratiti prošlogodišnju formu, napravit korak više i istrčati prvu trku izvan bosanskih granica.
Slovo o tekućoj godini
Početak godine krenuo je sa za mene pristojnom kilometražom. Ali, desile su se turbulencije u životu koje su trčanje bacile izvan fokusa u drugi plan. Trčao sam jednolično i samo onoliko koliko je dovoljno da održim bilo kakvu formu. Majka je imala ozbiljnih problema sa zdravljem i mjesec april sam proveo kod nje u Beču kako bi joj bio pomoć na putu njenog opravka. Taj mjesec dana moja relacija može stati u četiri riječi; stan- bolnica- apoteka- granap, i tako u krug. Aktivnost se svela na minimum. Iako sam ponio opremu o trčanju nije bilo ni pomisli. U tom periodu bez treninga smršao sam dodatno pet kila, stomak se zalijepio za leđa. To me podsjetilo na jedan prijašnji susret sa prijateljem kojeg nisam vidio duže vrijeme, primijetio sam da je skinuo dvadesetak kilograma i sredio liniju, upitao sam kako i dobio sam jednostavan odgovor; ”Jebiga jarane, ja se razveo!” To dovoljno govori koliko sam u ovoj bečkoj epizodi, ali i periodu nakon toga bio izložen stresu. Vraćam se kući i prvi obavljeni trening bijaše pravo iznenađenje, sa manje kilograma, kraće dionice, uprkos pauzi trčao sam mnogo lakše od očekivanog. Cilj je revidiran, više nije bilo određenih i iscrpljujućih priprema, nego sam išao na trke sa sljedećom namjerom; lagano trčkarati i uživati u druženju. U tom periodu jedva da sam sastavljao dvije dobre sedmice trčanja. Mjesec juli, mjesec godišnjih odmora, sam čitav proveo izvan baze. Izbijajući od kuće trčanje je ponovo palo u drugi plan. Krajem jula uvidio sam koliko je ta filozofija ”lagano trči i uživaj” po formu pogubna. Kilaža je rasla, a od prošlogodišnje forme nije ostala ni sjena. Sve bi to moglo stati u latinsku izreku ”Non progredi est regred”, što je u prevodu ”Ne napredovati znači nazadovati”.
Slovo o pripremama
Odlučit ću se pripremiti za Ljubljanski maraton. Stao sam na vagu koja je pokazivala 89,5 kilograma. Imam blizu šest kila više u odnosu na prošlu godinu. Haile Gebrselassie je, negdje sam čitao, imao 50 kilograma kada je postavio novi svjetski rekord u maratonu. Jest on svjetska klasa, al ja sam za njega momak ipo! Trening tempa od pet kilometra otrčao sam prosječnim tempom 4:21. Bio je to moj trenutni maksimum, deset sekundi sporiji u prosjeku od prošlogodišnjeg rekorda. Smatrao sam da august mogu iskoristiti da smanjim kilažu i postavim temelj, a septembar da dodatno uštimam formu. Prva dužina od 24 kilometra, nakon duže vremena, tempom 5:28, prošla je bez problema. Znao sam da zbog nepredviđenih okolnosti prvobitni plan da trčim Ljubljanu može propasti i kao rezervni položaj dolazila je Tuzla koja pada u kalendaru sedam dana kasnije. Motiva za trening nije nedostajalo, ponedjeljak je bio rezerviran za trening snage i lagano rastrčavanje, utorak za intervale, srijeda trening snage i lagano rastrčavanje (5-7 km, tempom 6:30), četvrtak trening tempa, petkom sam prvi puta uveo dva laganija treninga trčanja, jutarnji i večernji. Subota je bila rezervisana za petnestominutni trening trbušnjaka i odmor, a nedjelja za trening dužine.
Druga dužina je prošla neslavno, na nepoznatoj stazi u Krajini i plus trideset stepeni prekinuo sam dužinu jer sam osjetio da je nemoguće držati zadati tempo. Ponio sam telefon i iskoristio džokera, nazvao sam suprugu da dođe po mene autom jer sam bio šesnaest kilometara udaljen od smještaja. Do ovog slučaja samo sam jednom u Sarajevu tražio prijevoz kada me je u toku trčanja zabolila noga. U zimskom periodu sav potparen i znojav ušao sam u taksi i rekao; ”Vozi na Mejdan.” U trenu su u taksiju zamaglila sva stakla, a taksista me sav iznenađen upitao: ”Boga ti, odakle se ti pojavi?” Treninge intervala sam trčao sporije od predviđenog, a treninge tempa u zadatom tempu. Međutim, sljedeće dužine su opet predstavljale problem, išlo je kao ljubav u tinejdžerske dane, korak naprijed – nazad dva. 21 km je odrađen tempom 4:54, a sedam dana kasnije 32 km sam stopirao na sedamnestom, jer sam se osjećao umorno i nisam mogao držati tempo. U toku priprema kombinirao sam i lokalne trke, jedna od njih je Majevica trail sa 1170 metara elevacije u 26 kilometara staze. Završiću je za tri sata i pedeset minuta, do tada vremenski moja najduža trka, i definitivno najteže zarađena medalja. Nakon Majevice silazio sam niz stepenice kao trudnica u devetom mjesecu trudnoće. Uzbrdice i nizbrdice su upalile noge, a kvadriceps posebno. Do augusta sam pretrčao nešto preko 900 kilometara, a samo u augustu 340 pretrčanih kilometra. Bio je to najbolji ovogodišnji mjesec i mjesec totalnog discipliniranja samoga sebe. Tjelesna težina se stabilizirala i kretala se od 85 do 86 kilograma.
Septembar sam započeo sarajevskim polumaratonom na kojem sam pokušao trčati na nivou mog ličnog rekorda, nisam znao šta mogu očekivati od te trke, ali sam krenuo maksimalno. Od sedmog kilometra nisam mogao držati tempo, ali sam istrčao trku prosječnim tempom 4:40. Bio sam zadovoljan očekujući da ću već u Banja Luci uz dodatni trening i na pogodnijoj stazi i povoljnijem vremenu trčati još bolje. Septembar sam završio sa ukupno 304 pretrčana kilometra. Pred Banja Luku dobijam stomačnu virozu, pored toga osjećao sam malaksalost, čitavu sedmicu pred trku vezan sam za toalet. Opet sam odlučio trčati na nivou mog ličnog rekorda, samo sluteći kakve je posljedice ostavila viroza. Propadam na desetom kilometru i završavam trku prosječnim tempom 4:51. Nakon viroze ali i problema sa dužinama definitivno otpada ideja o maratonu u Ljubljani, ali i Tuzli. Htio sam trčati sa namjerom da pomaknem lični rekord, ali dužine i polumaratonske trke nisu davale dobru povratnu informaciju. Odlučujem ciljeve prebaciti na polumaraton i izbacujem dva treninga petkom. Onda je iznenada pročepilo, istrčao sam trideset kilometra tempom 5:00, doslovno bez vode. Za sljedeću dužinu od 35 kilometara u planu je bio sporiji tempo, ali osjećao sam se dobro, bez ikakve krize, i trčao sam prosječnim tempom 4:58 u negative splitu – gdje su zadnja tri kilometra bila najbrža. Dan poslije dužine osjećaj u nogama bijaše prilično dobar. To je bio dim koji je ponovo podpalio ideju o maratonu, a ovaj put je došla Podgorica kao treća sreća. Obradovan dužinama i polumaraton u Tuzli krećem na nivou svog rekorda, ali opet propadam na pola trke i završavam je prosječnim tempom 4:55. Naglo povećanje kilometraže, dva treninga dnevno, umor i improvizacija sa dužinama, to jest ubacivanje trka u trening program vjerovatno je bio prevelik stres za tijelo. Trke sam uglavnom trčao iz punog treninga i da sam uzeo neko slabije prosječno vrijeme za cilj vjerovatno bih trčao bolje i sa manje patnje i Sarajevo i Banja Luku i Tuzlu.
Pred Podgoricu ništa ne prepuštam slučaju, radim nalaze kompletne krvne slike i željezo sa depoima. Nakon nalaza koji su bili odlični odlučujem; ”I m going down South, Where the chilly wind don’t blow”, i prijavljujem maraton u Podgorici. Zadnju dužinu od trideset kilometra trčim dvije sedmice pred trku. Deset dana pred trku trčim trening tempa na pet kilometara. Za razliku od prve petice na početku priprema, istrčane tempom 4:21, zadnju sam istrčao prosječnim tempom 4:05, što je bio prvi rekord na nekoj dionici ove godine, brži šest sekundi u prosjeku po kilometru u odnosu na prošlogodišnji. Vjerovao sam u proces i strpljivo čekao gdje će uloženi trud isplivati. Taj rezultat od 20:25 ekvivalent je maratonskom rezultatu od 3:19:29. Garmin je projecirao da maraton mogu istrčati za 3:07:24. ”Easy to say, hard to do”, narodna mudrost bi još kazala lako se kititi tuđim perjem, da ne spominjem gloginje. Oktobar sam, uz pauzu zbog viroze, završio sa 290 pretrčanih kilometara. Od početka augusta, do samog maratona pretrčao sam blizu 1100 kilometara. Što govori da su u ovom slučaju krajnja 42.2 km vrh ledenog brijega ili samo 3,8% trčanja uloženog u maraton. Bio sam siguran da je forma podignuta i da svježiji i odmorniji mogu istrčati dobar maraton.
Slovo o nedostacima
Treninge snage nisam propuštao od početka priprema. Tu je uočena moja nemogućnost da prilikom istezanja visočije podignem nogu. Slaba mi je mobilnost i trener je to detektirao kao problem. Imam skraćene lože, osim toga postura mi nije idealna. Poređenja radi, trkač koji ima isto kila i iste je visine, pretpostavimo i iste dužine ekstremiteta, na istom tempu (pet kilometara, tempo 4:05) gdje je i eksplozivnost identična, ima znatno duži korak. Dužina njegovog koraka je 1,44 metra, a dužina mog koraka je 1,23. Kod njega je prosječna kadenca 168 koraka, a kod mene 199. Kraći mi je korak i pravim veću frekvenciju istih. Nemogućnost da maksimalno ispružim nogu nadoknađujem većim brojem kraćih koraka- što me dodatno troši. Lakše je trčati sa dužim korakom. Loša postura u području prsa, između ostalog, ima za posljedicu to da se dijafragma ne može u potpunosti otvoriti prilikom disanja. Sa takvim držanjem ne opskrbljujete tijelo s dovoljno kisika, a rezultat toga često je umor i slabost. To sam pokušavao popravit podižući prsa i glavu u toku trčanja. Jedno i drugo je posljedica iz neaktivnog dijela života, iako to nisam osjećao neminovno je uticalo na moj stil i ekonomiju trčanja. Još jedan mogući nedostatak jeste to što je odoka govoreći 90% mojih trčanja odrađeno u noćnom terminu u vremenskom rasponu od devet sati do ponoći.
Slovo o Millennium Run maratonu
Pred trku sam imao dilemu kojim tempom trčati. Ignorirao sam Garmin i projekciju na osnovu petice i postavio sam sebi kao cilj realnije vrijeme 3:24:59, tempo 4:51, pet minuta brže od ličnog maratonskog rekorda. Druga dilema je bila vezana za patike, Adidas Ultraboost 22 ili Nike React Miller? Prve su poprilično teške i tvrde, pa je prednost bila na drugoj strani. U Podgoricu sam došao u petak, htio sam da prije trke imam dan odmora. Petak i subotu je padala jaka kiša, sa grmljavinom i jakim udarima vjetra. Takvo vrijeme je prognozirano i za nedjelju. Odlučujem rizikovati i kupujem nove patike, vodonepropusne, Nike Winflo 9 Shield. Noć pred trku misli mi nisu bile usmjerene na maraton, već kako se nakon maratona vratiti kući. Imao sam ispred sebe sedam sati vožnje i put od 370 kilometara, po najavljenoj kiši, kroz kranjon rijeke Pive gdje sa plafona amorfnih tunela kapa voda, pored puta su znakovi sa odronom kamenja ili crne tačke, uzvičnici i učestali buketi plastičnog cvijeća kao podsjetnik i zlokobni znak onoga što je bilo i što može biti. Crnogorski dio puta preko Šćepan Polja je pristojan, sa dvije trake. U Bosni je osjetna razlika, put je izrovljen, širok samo tri metra, sa mnogim krivinama, drvenim mostićima i čestim odronima i klizištima. Prvi put vozeći tim sramotnim i opasnim putem nisam bio sasvim siguran jesam li zalutao i je li to stvarno najkraći put koji povezuje dva glavna grada?
Više o rezultatskom dijelu trke na LINK-u.
Na sami dan trke budi me jaka kiša i vjetar. U glavi mi se mrštilo, popio sam tabletu protiv glavobolje, doručkovao i popio kafu. Obukao sam šorc, majcu, vjetrovku i kačket. Spreman za kišu, koje biti neće. Prije trke mokrim, puštam vodu i vidim da je mutna i smeđa, opet puštam i drugi put je smeđa. U povratku ću na radiju čuti da voda u Podgorici zbog kiša nije za piće. Pred trku punim rezervoar i uzimam dozu BCAA. Trka kreće u deset sati, osjećam se dobro, kiša ne pada. Maratonci i polumaratonci su na jednoj strani mosta Millenium – simbola moderne Podgorice, na drugoj strani su trkači na pet i deset kilometara. U subotnjoj šetnji zaključio sam da je Podgorica lijep i iznenađujuće čist i uredan grad, sa prelijepim parkovima. Na samom startu vidim suprugu kako plače, nije joj drago što trčim maraton, zabrinuta je i istovremeno ponosna. Na mostu prilikom starta grmi Dino Dvornik: ”Ti si mi, u mislima…” 
Na prvom kilometru je poprilična gužva, blizu 1400 učesnika, vidim kako na parkingu auto ide u rikverc i udara u drugo parkirano auto, dobacujem: Vozi Miško! Redaju se prvi kilometri, negdje oko petog uzimam dva- tri gutljaja vode. Počinje da me probada u stomaku. Poučen iskustvom vjerujem da će brzo proći. Prva trećina maratona je blaga nizbrdica, mada se to na stazi okom ne osjeti. Čekam da se odvoji desetka i polumaraton, da znam ko trči maraton. Na desetom kilometru uzimam prvi gel, imam ih ukupno pet. Zalijevam sa dva gutljaja vode na okrepnoj stanici. Gledam na sat i vidim da je puls skočio na 175 otkucaja. Nije dobro. Znam da će ovim tempom puls dodatno rasti kako trka odmiče. Pojedinci u rukama nose broj i hodaju u kontra smjeru, počela su odustajanja. Željeni tempo držim do četrnaestog kilometra, kada počinje jak vjetar puhati u prsa. Otpor je mnogo jači, završavam kilometar za 5:04. Na petnaestom i dalje duva jak vjetar, ulažem dodatnu snagu, ali to su nove okolnosti. Dolazim do mosta preko rijeke Morače i vjetar me doslovno zadržava. Odlučim da prošetam da vidim da li to samo tako duva kad trčim, puše jako i nosi i kada se šeta. Završavam taj kilometar tempom 5:38. Šesnesti kilometar osjećam probadanje i nadutost u stomaku, tempo je osjetno pao. Počinjem da šetam i probadanje nestaje, krenem sa trčanjem i probadanje se opet vraća. Počinjem kombinirati trčanje sa hodanjem. Stiže me doktor Boloban i govori: ”Trči s nama, mi smo u ritmu”, djevojka pored njega govori; ”Odnijet će me vjetar, u meni je samo pedeset kila.” Očekivao sam probleme, ali ne u tako ranoj fazi trke. Znao sam da nema ništa od plana.
Počinju preticanja od strane drugih trkača. Na dvadesetidrugom kilometru vidim djevojku koja ide u kontra smjeru i plače, prati je biciklista, na njoj je polumaratonski broj, promašila je skretanje i zalutala. Nisam htio ići na maraton samo da ga istrčim, međutim, nakon problema sa vjetrom i probadanjem voljni momenat je čista nula i jedino mi je bitno završiti trku. Trčim pored aerodroma Podgorica, zatim kroz kroz maslinjake i vinograde. Vjetar puše sa vremena na vrijeme, sav sam se potpario, skidam vjetrovku koja je bez kiše, od početka, totalni višak i vežem je oko pasa. Ne uzimam više ni jedan gel, nema potrebe, potrošnja je minimalna. Nije mi teško, ali brže ne ide. 
Stigao me je stariji gospodin, ispostavit će se da je Englez, razmijenili smo par riječi prije nego je otišao dalje. Bez namjere da ikoga podcjenjujem preticali su me trkači, oba pola, koji nisu ni godinama ni spremom blizu mog nivoa. Na tridesetidrugom kilometru s lijeve strane je rijeka Cijevna i takozvani Nijagarini vodopadi, nadošli su i huče, u rijeci vidim dva potopljena auta. Nisam jedini koji je potonuo. Povremeno gledam na sat kako bih izračunao koliko je do kraja. Već odavno me je pretekao pejser na 3:45, pretiče me pejser na četiri sata i govori: ”Meni je teže nego tebi.” Po vjetru trči sa zastavom spremljenom u ruksak okačen na leđa. Kraj staze sam viđao slične zastave- reklame za trku, vjetrom oborene na tlo. Na tridesetičetvrtom me stiže još jedan maratonac, ne mogu da ga pratim, zatim skreće na benzinsku pumpu i ostaje iza mene sa svojim problemima. Stiže me pejser na 4:15, trči sam i lagano kašljuca. Približujem se ulazu u grad. Trčim u komadu, ali i dalje sporo, tempom ranjenog puža. Prolazim kraj podgoričke sahat kule i stižem pejsera na 4:15. Idem kroz centar grada prema cilju odavno pomiren sa lošim rezultatom i zadovoljan jedino time što završavam trku i što dolazim do njezina kraja. Na kraju se ispostavilo da Podgorica u rezultatskom smislu nije bila treća sreća, nego pečat na moju trkačku sezonu punu propadanja.
Razloge za maraton, debelo ispod svojih mogućnosti, mogu tražiti u pretreniranosti i neadekvatnim pripremama, brigi oko povratka – koja je bila opravdana jer je u povratku bilo kamenja, odrona i guste magle. Razloge mogu tražiti u velikim očekivanjima, vjetru, toploti ili stopostotnoj vlagi na startu utrke, nadutosti zbog neadekvatnog doručka ili konzumiranja neispravne vode ili BCAA – što mi inače nije praksa. Ili se radilo o popriličnoj potrošenosti, umoru ili lošem danu. Moguće da je i problem mentalne prirode, jer za razliku od drugih trka za maraton je ”mišić” u glavi važan kao i mišići u nogama. Podgorica Millennium Run maraton je odlično organizirana trka, na ravnoj stazi pogodnoj za rekorda, ali jezikom stereotipa rečeno završio sam ga lijeno i sporo, onako kako dolikuje, crnogorski, stigavši na cilj potpuno suh jer je znoj iz prve trećine trke odavno osušio vjetar. Sa maratonom nikad niste sigurni, računate na probleme i uvijek možete očekivati poniženje, i kad vas takva trka porazi, razbijajući vaš ego o tlo, valja opet nastaviti dalje; istrajavati, čekati svoj dan, popravljati nedostatke i možda probati već u Splitu iznova proživiti noćnu moru ili je pretvoriti u jedan lijep san.
Vaši komentari
