ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Muke po Tbilisiju

Kako sam dovoljno uhodana u samo proceduru, postoje osnovne provjere koje radim prije odlaska na neku novu destinaciju, i neka rutinska ponašanja i prakse koje provodim.

Ništa drugačije nije bilo s mojim planiranim odlaskom u Gruziju, odnosno njezin glavni grad Tbilisi, u koji me život odnio poslovno. Organizacija samog putovanja i smještaja ovaj puta nisu bili moja odgovornost, niti sam na to mogla utjecati.

Ono što tada nisam znala jest da će mi Tbilisi zadati mnogobrojne glavobolje, a s kojim sve izazovima sam se suočila u novoj životnoj avanturi te kako se to odrazilo na moje trkačke treninge, saznajte u nastavku.

Pripreme prije puta

Budući da nikada prije nisam posjetila Gruziju, s moje strane uslijedile su određene pripreme i provjere. O običajima i radnim navikama ljudi iz Gruzije znala sam već ranije i znala sam da će taj dio biti izazovan, budući da njihovo radno vrijeme počinje u 10 ujutro, a završava u 19h i zapravo od dana ne ostaje puno. No, to je dio koji apsolutno ne mogu kontrolirati i ne preostaje mi ništa drugo nego se prilagoditi.

Iduće provjere bile su vezane uz hranu. Znala sam da sam smještena u hotelu, što je nešto što ne preferiram i što zahtjeva dodatni angažman oko organizacije svih obroka osim doručka. Inače bih i provjeravala sam hotel oko opcija za doručak, no u ovom slučaju radilo se o skupljem hotelu i znala sam da ne moram brinuti oko veganskih opcija.

Istraživanjem dostupne hrane i prehrambenih navika lokalnih ljudi, brzo sam shvatila da o veganskoj hrani ne moram puno brinuti, budući da imaju i tradicionalnu hranu koja je veganska, ali i mnogo dostupnih restorana koji su u potpunosti veganski ili imaju veganskih opcija. Tako je moja odluka pala da za ostanak u Tbilisiju neću uzimati nikakvu hranu.

Na put sam mogla ponijeti jedan komad predane prtljage i jednu manju torbu u sam avion. Budući da sam u Tbilisiju 14 punih dana, jedan komad predane prtljage predstavljao je problem. No, provjerila sam usluge koje pruža hotel i jedna od njih je pranje rublja pa sam odlučila na put krenuti s minimalnom količinom odjevnih komada, dovoljno da perem robu svaka 4 dana. Također, vidjela sam da hotel ima fitness i da ću imati pristup određenim rekvizitima, ali nisam znala kojima.

Najkompliciraniji dio organizacije bio je onaj vezan uz trčanje. Prvo sam provjerila da li Tbilisi ima atletsku stazu i da li je ona slobodna za korištenje. Ustanovila sam da ju ima, nalazi se u sklopu jednog parka i slobodna je za korištenje.

Istraživajući rute za trčanje ubrzo sam vidjela da postoji jedna trkačka zajednica koja svaki tjedan organizira 3 zajednička trčanja, bilo da se radi o trčanjima kroz grad ili na nekoj od mnogobrojnih trail staza koje se nalaze na planinama u okolici grada. Stupila sam u kontakt s trkačkom zajednicom i rekli su da se mogu slobodno pridružiti njihovim organiziranim trčanjima te da jako puno vremena provode na trail trčanjima, zbog reljefa i prirode koja okružuje grad. Također, rekli su da duga trčanja mogu raditi u parku u kojem se nalazi i sama atletska staza. Grupa ima Facebook stranicu i ažurno objavljuju podatke o svim organiziranim trčanjima.

No, kako je trenutno u tijeku dvoranska sezona i provođenje specifičnih treninga brzine po niskim temperatura je otežano, krenula sam u istraživanje da li postoji dvorana s atleskom stazom u Tbilisiju. Trkačka zajednica s kojom sam stupila u kontakt rekla je da nešto postoji, ali da to koriste profesionalni atletičari i da je najbolje da se javim Gruzijskom atletskom savezu, što sam ja i učinila. Nakon što sam stupila u kontakt sa savezom, rekli su da zahtijevaju od mog saveza zahtjev da mogu koristiti njihovu dvoranu. Nisam sigurna zbog čega je bilo potrebno toliko komplicirati, ali Hrvatski atletski savez je u vrlo kratkom roku poslao zahtjev, koji je odmah i odobren. Dobila sam kontakt osobe odgovorne za dvoranu i odlučila da ću detalje dogovarati kada stignem u Tbilisi.

Za preostala trčanja nisam previše istraživala gdje ću ih raditi jer do sada nikada nisam imala problem samo izaći na ulicu i trčati. Vidjela sam da je rijeka koja prolazi gradom u blizini hotela i (pogrešno) pretpostavila da se uz rijeku nalazi šetnica koju ću moći koristiti za trčanje.

Krenula sam na put bezbrižna, misleći da su stvari pod kontrolom, no ubrzo se ispostavilo da to nije tako.

Kada nisi organizator puta, sve provjeri dva puta

Ne znam zašto sam pretpostavila da cijeli put putujemo s jednom aviokompanijom. Imala sam avio karte dovoljno unaprijed i znala sam da presjedamo u Beču, ali ono što nisam primijetila da u Beču mijenjamo aviokompaniju. Da mijenjamo aviokompaniju saznala sam na check in-u u Zagrebu gdje mi je osoblje reklo da moram napraviti u Beču dodatni check in. Na moj upit da li što treba s prtljagom, rekli su da o tome oni brinu, na što sam ja rekla da se nadam da će oni zaista poslati i prtljagu u Gruziju. Gospođa se nasmijala i rekla da naravno da hoće. U tom trenutku trebala sam znati bolje, trebala sam znati da neće, jer ukoliko mijenjate aviokompaniju tijekom leta, vjerojatnost da vaša prtljaga ne stigne s vama na odredište je jako velika.

Kako sam nosila veliku torbu u avion, mogla sam prebaciti osnovne stvari u tu torbu, ali se nisam sjetila. Kao vječni optimist, vjerovala sam da će sve biti u redu. I naravno da nije bilo. Po dolasku u Gruziju kasno navečer u nedjelju zateklo nas je nekoliko problema, neki vezani uz članove tima s kojima sam putovala, a za nas koji smo uspješno prešli granicu nedostatak prtljage. Na prijavi izgubljene prtljage gospođa nam nije znala reći gdje je naša prtljaga, niti kada će ona otići. Gospodinu koji je bio na istom letu također nije došla prtljaga i njemu je rečeno da znaju gdje je prtljaga i da će mu doći u utorak. Bila sam šokirana da će gospodinu doći prtljaga tek u utorak. Da sam onda znala što sada znam.

Gospođa nas nije pitala gdje će trebati dostaviti prtljagu, niti nam je dala referentni broj za praćenje prtljage, tek papir na kojem pišu detalji o našoj prijavi i broj na koji se možemo javiti. Njezino objašnjenje je bilo da ona tek treba unijeti prijavu u sustav i da će tek onda znati referentni broj za praćenje. Kako je već bilo jako kasno, odlučili smo otići u hotel i riješiti situaciju ujutro.

Ne mogu ni objasniti situaciju u kojoj trebate raditi trening ujutro, u gradu u kojem niste bili nikada, a jedino što imate od odjeće je ono što imate na sebi. Sreća u nesreći je ta da sam putovala u sportskoj odjeći s nekim starim tenisicama. Na recepciji hotela tražila sam da mi pokažu fitness i vidjela da imaju 2 trake za trčanje. I plan je bio da ću ujutro trčati u onom u čemu sam došla na traci za trčanje, a nakon toga prati robu i nekako ju sušiti da mogu krenuti na posao. Problem je taj da u Tbilisiju svi trgovački centri kreću raditi od 10 sati, u vrijeme kada mi moramo biti na poslu.

Ja sam svoj prvi trkački trening obavila, na traci za trčanje koju mrzim, u tenisicama koje više nisu ni za hodanje, a kamoli trčanje, u odjeći u kojoj sam stigla u Gruziju. Život je tu da nam da izazove, a mi ćemo ili pronaći izgovor ili način. Odjeću sam oprala i sušila fenom. Iz kompanije su organizirali prijevoz da nas pokupi i odvede u trgovački centar u kojem sam imala 10 minuta za kupovinu osnovne odjeće. Doslovno sam kupila par komada odjeće, osnovne, nadajući se da će moja prtljaga doći brzo.

Svu komunikaciju oko nestale prtljage preuzela je kompanija, a mi smo ubrzo obaviješteni da će prtljaga doći u četvrtak. Nažalost, do današnjeg dana, odnosno petka, prtljaga nije stigla u Tbilisi. Nažalost, dinamika na poslu je takva da nemam vremena ni 5 minuta otići kupiti dodatnu odjeću u vrijeme kada trgovine rade. I tako se snalazim i koristim usluge pranja rublja koju pruža hotel.

Kada je inicijalni šok oko nemanja osnovne odjeće prebrođen, došao je novi šok: gdje trčati? Jer, moja pretpostavka da je dovoljno izaći samo van i trčati je bila toliko pogrešna. Ulice Tbilisija koje su ravne su prepune ljudi na nogostupu, a sve sporedne ulice (koje su brdovite) su podređene za automobile. I naravno, uz rijeku su ceste, a ne šetnica. Toliko ljudi na cesti još nikada nisam vidjela, pa niti u Londonu. Trčanje uz glavnu cestu po nogostupu je nemoguće, odnosno moguće je do 8 ujutro. I možda nakon 11h navečer. Osim toga, na cestama se nalazi jako puno pasa lutalica koji nisu opasni, ali znaju imati reakcije na trčanje i treba biti oprezan.

Kako sam imala i specifičan trening, kontaktirala sam osobu zaduženu za dvoranu i dobila informaciju da iako dvorana radi od 10h, tek je ugrijana od 11, a može se koristiti do 19:30. Nitko pa ni ja sama ne znam kako sam uspjela izvesti to da sam došla do dvorane, u jedinoj rupi između sastanaka od 90 minuta, koliko sam imala na raspolaganju za trening. Bio je izazov uopće naći gdje se nalazi ulaz u dvoranu i pronaći nekoga tko priča engleski da mi to može objasniti. No, nekako sam uspjela.

Kada sam ušla u dvoranu, isprva je sve izgledalo u redu. Prostor za zagrijavanje nemaju s vanjske strane staze, već sam vidjela da atletičari trče s unutarnje strane. No, s druge strane, sa strane imaju ravni dio od 100m za specifične dionice i vježbe. U dvorani je bilo dosta atletičara, ali i trenera. No, kada sam krenula trčati koristeći kružnu stazu, ostala sam šokirana s nagibom zavoja u prvoj stazi. Do sada imam iskustva trčeći na stazama u Zagrebu i Novom Mestu, ali nagib koji je na stazi u Tbilisiju odgovara onom četvrte staze u Zagrebu. Tako da je trening više nalikovao učenju kako savladati zavoj.

Zaključak

Zbog dinamike koju imam na poslu, nisam uspjela istražiti mogućnosti trčanja u parkovima jer sam sigurna da postoje dobre opcije za trčanje u gradu. Znam da izvan grade imaju predivne staze, no to nije trčanje koje me u ovom trenutku zanima. Nadam se da ću u idućem članku malo više pričati o iskustvima iz parkova, ali i novim iskustvima iz dvorane, koja me čekaju ovaj vikend.

Vaši komentari