EMIR NIŠIĆ: Kako sam ušao u svijet trka

Od malih nogu želio sam ući u svijet trka, ali auto trka, a to nisam uspio.

1089
Banner
Banner

Piše: Emir Nišić

Nisam se dovoljno trudio, nije bilo nikoga da me pomogne, nagovori, „pogura“, motiviše, jer u tom sportu i ljudi su drugačiji, nekako ne žele konkurenciju.

U maju 2020. godine započeo sam jedan novi TV projekat koji je zapravo bio „reality program“ koji je za temu imao restauraciju automobila, najpogodniji akter za to bio mi je moj dugogodišnji prijatelj Mirzet Halilović zvani Valter, koji je poznati restaurator automobila, čovjek koji je udario temelje oldtimer hobiju u našem kraju, prvi koji se time ozbiljno bavio. Kada smo otpočeli TV projekat, Valter mi je predložio da ujedno pratim i njegove treninge i nastupe na trkama, već drugi ili treći dan snimanja našeg pilot projekta ja sam se našao na jednoj utrci, i to u Stocu. Sve mi je bilo nepoznato i čudno, nizali su se dani i trke, bio sam prisutan na velikim sportskim događajima, upoznao sve popularne trkače, družio se s njima, zavoljeli su me na neki način. Svako od njih, a ponajviše moj Valter uticao je na mene kako trebam početi trčati i navodio bi niz razloga zbog čega je to dobro. Odlučio sam pokušati, ali sam i pored dobrih mentora na početku napravio grešku, koju možda ni oni nisu uočili, naime imao sam nešto više kilograma nego bih trebao imati, a način da skidate kilograme trčeći nikako nije dobar, jer će vam kao i meni stradati zglobovi koji neće moći naglo da se odupru pritisku koje tijelo vrši prilikom treninga, jer i ja sam htio da trčim svaki dan, sve više, sve jače… Jaka bol u zglobovima, otežano normalno kretanje spriječili su me u nakani da istrčim svoju prvu planiranu trku u julu 2020. godine, te sam svima rekao da mi je puno važnije da se bezbolno krećem nego da trčim.

Tu je na neki način stavljena tačka na moje trčanje, ali sam se i dalje družio sa Valterom i svim trkačima koje sam upoznao, posjećivao sam skoro sve trke, fotografisao ih, snimao emisije, oni su i dalje savjetovali kako trebam da trčim, nudili raznu pomoć, ali ja sam rekao da to nije moj sport, da to nisam ja, vama šta god treba tu sam, ali ja da trčim. Nikad!

Nikada ne reci „nikad“, kažu stari ljudi. U drugom mjesecu 2023. godine, Valter i ja otišli smo u Doboj da bi snimili emisiju, tamo nas je ugostio drag prijatelj i izvrstan trkač Mladen Stevandić, te je po običaju počeo da me nagovara, eto da barem promijenim ishranu, da jedem ribu i voće, neke sjemenke, da se okanim ćevapa, tijesta i već šta sve jedem, pa je iznosio razne naučne dokaze o zdravoj ishrani. Nisi ti debeo, veli mi, ali eto da malo oslabiš valjalo bi ti. Taj dan smo kao stari dobri prijatelji napravili nekoliko fotografija za uspomenu, na tim fotografijama pored Valtera i Mladena ja sam izgledao još deblje nego inače. Malo me to zabrinulo, jer eto ja sam i TV ličnost, gledaju me ljudi, nije baš fino da ja budem tako bucmast. Razmišljao sam o Mladenovom prijedlogu, te sam odlučio da 07.03.2023. godine, pokušam sa dijetom, koja se sastojala prije svega u tome da prestanem piti pivo, da ne jedem ćevape na pauzi, pa i tjesteninu i ostalo iz ponude naših restorana, da pijem zeleni čaj, da jedem ribu i crni hljeb, te da sve svedem na dva obroka uz dodatak voća. Prva dva – tri dana su bili bolni, boljelo je koliko sam gladan, a sve sam radio i obavljao normalno, javljala se nervoza, mučila me glad, jeo sam voće, ali sam opet bio sve više gladan, borio sam se sam sa sobom, bilo je teško. Bilo je iskušenja, dođem u goste, hajde jedi, a neće ti ništa biti … Znao sam ako samo jednom popustim sve mi pada u vodu, svi oni dani koji su bili itekako bolni, odlučio sam da to traje 15 dana, ako se ništa ne promijeni nastavljam po starom, takva mi genetika i šta se može. Nakon 15 dana osjetilo se da se tjelesna masa smanjuje, a pogotovo stomak koji mi je zaista smetao, nakon mjesec dana bio sam drugi čovjek, a kroz dva mjeseca izbušio sam treću rupu na kaišu, i kilaža je sa nekadašnjih 87 spala na 70 kilograma, odjeća je visila na meni i to me je činilo sretnim. Više me niko nije nervirao sa onim, „udebljo si se“ ili „a što ti je toliki stomak“…

Ima ih koji su mi rekli da sam mlađi čak 20 godina, a kada sam već mlađi i lakši mogao bih i potrčati. Sve se vratilo u normalu, ne osjetim više glad, jedem malo, jedem zdravo, riba preovladava. Jedne nedjelje u Valterov „grad korozije“ navratio je naš drug Darko Lončar, naravno i ja sam došao da pozdravim Darka. Priča Darko kako organizuje „reciklažnu trku na 6 kilometara“  te me nagovara da se pojavim tu, lagano protrčim, imaš zvaničnu trku, družiš se, doneseš boce na reciklažu. Šest kilometara mislim se ja, puno je. Vidim ja da je Valteru stalo da ja protrčim, ali neće da me forsira, ništa on ne govori, ćuti, samo Darko priča, možeš ovako, trebaš, ti si uspio sa dijetom, uspjet ćeš i ovo, napravio si čudo… Hoću, prijavit ću se, taman crko. Hoću radi Valtera barem, znao je i on mene obradovati sto puta. Ljudi me zovu u taj sport, ljudi nešto vide u meni, značajni ljudi, jedan od najboljih klubova me zove sebi… Zar da to odbijem?

Malo sam trenirao na karting stazi u Živinicama, gdje sam trčao uglavom do 500 metara po treningu, a onda je stigao i taj 04.06.2023. godine, dan ranije smo bili na trci u Kiseljaku, ja sam po običaju bio snimatelj, a tu me čekao Darko Lončar sa klupskom majicom „Dečki u plavom“ da se osjećam uvijek kao dio tog slavnog tima. Valter je najavljivao svima kako ja sutradan trčim „svoju prvu trku u karijeri“, na šta su ga svi pitali da li trčim sa kamerom. Nego šta! Svanulo jutro, ja uzbuđen smiren, vidim staza je ravna, iznenadio me startni broj koji mi je pripremio organizator 002, prva trka, a već broj 2, nisam nikako mogao biti broj 1 jer taj broj tradicionalno pripada popularnom Valteru. Temperatura oko 24C, i lagano kreće moja prva trka, neizvijesno, teško, toplo, borim se, usporim, ubrzam, razgledam Briješće Polje, bodrim one koji trče sa mnom, pozdravljam fotografa, a ujedno i ja snimam malom kamerom svoju prvu trku. Ja koji sam prezirao sport. Bilo mi je naporno, bilo mi je teško, ali kako su se nizali kilometri, osjećao sam ponos i radost, u cilju sam vidio svog najboljeg prijatelja, čekao me sav ponosan, ja sam u tim zadnjim metrima kada se vidi cilj dobio neku čudnu snagu te sam od sreće leteći ušao u cilj. Došla je prva medalja, vrijeme 44:34, taman, pozicija 111. od 184. takmičara. Nije bilo nepodnošljivog umora, bola u nogama, upale mišića ničega. Eh tu smo, kažem sam sebi, prvo treba smršati pa onda trčati.

Predloži Valter da trčim trku u Kuli, u Srbiji kada već idemo na svoju redovnu oldtimer avanturu kroz Vojvodinu. To je međunarodna trka, druga trka, a već trčiš kao predstavnik svoje zemlje i naravno predstavnik kluba „Dečki u plavom“. To je samo 5 kilometara, možeš ti to, i prijavim se ja. Putovanje za Kulu uvijek iskoristimo da putujemo oldtimerom, a ja da o tome napravim reportažu, tako je bilo i ove godine sjeli smo u crvenu Zastavu 101 i odvezli se u Vojvodinu, a tamo nas je čekao Zdravko Mišović koji je pripremio odličnu trku. Bio sam smiren i opušten, tempretura u Kuli je bila odlična 25C, mada je ranijih godina dok sam bio samo gledatelj na trci to znalo biti i 40C, možda sam ja razlog za ove povoljne vremenske uslove. Rekao sam, i da nisam, znaju ljudi da su oldtimeri moja strast, i moja velika ljubav. Cio svoj život sam okružen automobilima, i volim razgledati zanimljive i rijetke automobile, kada sam išao u školu znao sam pobjeći sa nastave da bih pogledao neki oldtimer, isto tako i sa radnog mjesta, ali dok sam trčao trku u Kuli, vidjeh u jednoj avliji bijelog Fiću, jedan glas mi reče da stanem pa odem i fotografišem automobil, a pojavi se neki drugi glas koji reče „dobar si nastavi dalje“, poslušah taj drugi glas i nastavih, u ciljnoj ravnini bili smo Stanly Kipruto i ja, on je završavao svoju trku na 10 kilometara kao drugoplasirani, a ja sam završavao svoju drugu trku u životu na 5 kilimetara sa vremenom od 32:02, što me ovoga puta dovodi na 231. poziciju, a na medalju iz Kule posebno sam ponosan.

Sada to već liči na karijeru, donesoh medalju iz druge države, ljudi na poslu oduševljeni, sretni, porodica ne vjeruje da ja trčim, kako ja to mogu, ali eto nekim čudom mogu, uspjevam. Dio sam nečega pozitivnog, imam startni broj sa imenom, mjere mi vrijeme, trčim, ljudi navijaju okolo, sve je to unijelo promjenu u moj život. A na dan trke mogu malo jače i da jedem, pitu recimo.  Stiže onda i treća trka i to u Modriči, nadao sam se povoljnim vremenskim uslovima i da ću popraviti svoje vrijeme, ali već je izgleda organizam premoren, organizam koji nije trčao ni 5 metara, sada je u toku mjeseca otrčao 11 kilometara, a treba još 5 po modričkom asfaltu.

Vrijeme za trku idealno, oblačno, temperatura oko 22C, ali sam se brzo umorio, a i na toj trci vrebalo je iskušenje, dok sam trčao prvi kilometar s desne strane uočio sam crveni Yugo Koral 60, koji je malkice i sportizovan, a na sebi je nosio i takmičarski broj. Rijedak auto, a takav me baš zanima, opet dilema stati ili ne… Nisam stao! Trčao sam, a pored rafinerije u Modriči sjetio sam se scene iz mog omiljenog filma „Nacionalna klasa“ i to baš onoga kada Floyd kaže Žiletu: „Modriča me ubacio u Optima racing tim, to je gotova stvar.“ E, pa mene su Valter i Darko ubacili u tim „Dečki u plavom“, u tim trkača, i za jedan mjesec ja donesoh kući tri medalje uz malo truda. Vrijeme u Modriči 32:35 na dužini od 5,3km, što bi otprilike bilo isto kao i raniji rezultat na 5 kilometara budući da je staza malo duža, osvojena 61. pozicija, ništa naročito nekima koji ne razumiju ovaj sport, koliko treba vremena i treninga da bi čovjek recimo došao do postolja na ovakvim trkama, što meni nije ni cilj. Na poslu opet čestitaju, stigla je nova medalja, drago im je svima, podrška stiže sa svih strana.

Trčanje osim medalje donosi još neke benefite prije svega neke koji se ne vide, a odražavaju se na zdravstveno stanje, tako da sam nekako jači nakon pretrčanih 16 kilometara na trkama i isto toliko na treninzima tokom jednog mjeseca. Ljudi koji su me uvijek zvali u ovaj sport, vidim sretni su, drago im je što sam tu, moj najbolji prijatelj posebno je ponosan na mene, pohvali me svakome koga sretne.

-„Hej znaš li da i Emir sad trči? Osvaja medalje, napredovat će on!“

A ja osim toga svima vama preporučujem trčanje kao vid rekreacije, uz mogućnost nastupanja na zvaničnim utrkama, način jačanja organizma, te vid druženja svima onima kojima je društvo neophodno. Ja lagano treniram i čekam narednu trku, najviše me motiviše ta medalja iskreno, jer to su moji najveći trofeji, ljudi kupe stan pa su ponosni, dive se sami sebi, a ja se divim svakoj svojoj medalji na taj način, možda i više.

Vaši komentari

Banner