MERIS BIHORAC: Moj prvi Ultra Trail

Godina 2022. i ambiciozna grupna prijava na Lavaredo Ultra Trail 2023. 50K, nije ni slutila razvoju događaja u narednoj godini.

1397

Piše: Meris Bihorac

Par nas trejlaša, pomalo šaljive grupe TUP (Trejlaši u pokušaju) se prijavila za gore navedenu utrku (na rasporedu 23. juna 2023.), ne sluteći da ćemo biti izvučeni na lutriji.

Nekoliko nas biva izvučeno na lutriji i radujemo se. Ali šta sad? Da li ćemo svi kompletirati prijave, uplatiti startnine, izganjati medicinski certifikat za učešće u trci? Govorim sebi da idem, pa makar sam i sa šatorom. Nažalost, ekipa odustaje od trke zbog privatnih/poslovnih obaveza. Beep. Čak i ja počinjem da razmišljam o odustajanju od utrke zbog privatnih obaveza i nedovoljne spreme za utrku, ali završio sam prijavu, izganjao certifikat i idem na trku makar sam. Iznenađenje! Srednjoškolski drug je zainteresovan da sa mnom ide na trku. Idemo avaturistički, ide podrška, ide zabava, plan, put, obilazak novih mjesta, upoznavanje novih ljudi i bjeg iz svakodnevnice. Radujemo se putu!

Analiza spreme

Nisam spreman.

Količina treninga koje sam imao, dužine koje sam obavio, nedostatak treninga snage, previše stresa, nedostatak sna, lošija ishrana, uh svašta navedoh…

Ali 103 porcije negativnih misli bacam u stranu…

Sjećam se trkačkih početaka, da početkom 2020te nisam mogao 5k sastaviti bez pauze, da sam izgurao nekoliko polumaratona, zaljubio se u trail trčanje, istrčao mnoge trail trke, kao i maraton. Činjenica je da kroz trčanje upoznaš mnogo pozitivnih osoba, doživiš i čuješ mnogo jakih i inspirativnih priča koje te guraju da budeš bolji, jači, brži, najbolja verzija sebe. Nerealno je koliko čovjek može kada hoće. Primjeri su tu, oko nas, samo se trebamo obazrijeti.

Lago Di Braies

Ljudi mogu trčati više nego i jedno biće na planeti, zvuči nerealno, ali je činjenično barem po istraživanjima naučnika i primjerima koje viđam oko sebe. Sve me to tješi. Sjećam se prve trail trke na kojoj sam bio „Valter Trail 2021“ i zabavno trčanje kroz ledeni potok, gdje te nakon prvobitne ledene vode, spuca adrenalin, pokreti postanu brži, a noge toplije. Sjećam se treninga na Bukoviku na minus 15 Celzijusa, jedan sasvim lagodan trening kad imaš super raju oko sebe. Nebrojano treninga na Trebeviću po svim mogućim uslovima, kiša, sunce, blato, snijeg, led, dan, noć, jutro, izlazak sunca, zalazak sunca. Treskavica, Bjelašnica, Jahorina, Igman, Aleja, Stojčevac, Vils, Hum, Dariva, ma svaki ćošak grada, i kad ti se trenira i kad ne. Da, neizostavno tuširanje ledenom vodom svaki dan daje dodatnu dozu samopouzdanja za sami test izdržljivosti koji me čeka.

Ma znate šta, spreman sam ja i za tih 50k u svako doba dana noći, samo mi dajte dobre okrepne stanica, vode, elektrolita, soli, supe, čaja, ma završit ću ultru rikvercom ako treba.

Put putuje moj jaran, putujem i ja…

Krenuo je put, isplanirano je noćenje u Lubljani, Bolzanu, dvije noći u Cortini, u povratku smo spontano noćili u Tuzli. Put starta bezbrižno, uživamo u svakom mjestu, noćna šetnja Ljubljanom, outleti u Italiji (al’ ko će tamo kupovati), magični Stelvio Pass, priroda koje se ne može nagledati, vinogradi u Bolzanu, na svakom brežuljku tvrđava, sve zasađeno pod konac, pitam se dal u Italiji postoji grad da nije lijep? Ako, neko naleti na neki, neka mi pošalje da obiđem.

Expo

Cortina d’Ampazzo, jeeeeej. Mjesto izmišljeno za trail trkače, ljubitelje planine, alpinizma, skijanja. Ulazimo u grad, kad tamo trkači na svakom ćošku, kao zagrijavaju se nešto, kontam šta im je, valja im sutra trčati, bezveze se umaraju. Prije nego sam pokupio startni paket u ledenoj dvorani, srećem ekipu trkača iz Srbije kojima želim sreću na utrci, na Expo nema kakve nema opreme, al budžet omogućava kupovinu samo na Decathlon štandu.

Start trke

Start je u 8h, noć prije sva oprema spakovana, 4 gela, elektroliti, one neke DM šećerne bobe, solnih boba mi fali, al Bože moj, natrpao sam još nekih ala Corny čokoladica, nek ima…

Pred sam start trke uhodana priprema, lahko varljiv doručak, more tečnosti, odabrana oprema za trčanje, ma sve spremno. Najavljuju kišu, znači ne stavljam spf kremu. Izlazimo iz smještaja, more trkača, 1400+ ljudi koji su spremi da završe trku bez nekog većeg napora, vrijeme sunčano, kontam šta nas lažu da će kiša i već mi je žao što nisam stavio spf kremu. Energija na startu trke je fenomenalna, puštaju standardno numeru „The Ecstasy of Gold“. Odbrojavanje počelo, atmosfera za naježit se, trka je startala i veliki broj navijača ispraća trkače koji se ulicama Cortine kreću ka Dolomitima. Sunce prži, već analiziram ko bi mogao imati kremu za sunčanje kod sebe da posudi.

Od nekog Italijana uzimam spf kremu i osjećam se sekundu sigurnije da prolazim bez opekotina. Zbog uskog terena preticanje trkača je otežano čak iako imam snage (logično jer je start), na par mjesta se međusobno čekamo zbog sigurnosne situacije pri preskakanju potoka. Prva dva sata trke se osjećam super. Vrijeme se počinje mijenjati (ipak ne laže prognoza). Nestaje onog sunčanog dana koji nas je ispratio na utrku, kreće malo jača kiša, hiljade ljudi vade jakne i kreće prava avantura. Tempirao sam uzimanje gela na svako 90min, a ostatak sam uzimao po potrebi. Prvu okrepnu stanicu (Malga Travenanzes) na 17.1km nisam doživio, al’ zato na drugoj (Col Gallina na 24.2km) ima svega u izobilju, tu uzimam elektrolite, izotonike, supu, energy cookies, štrudle sireve, uzimam majicu dugih rukava i na 25tom kilometru se osjećam super. Ostalo je još mnogo elevacije za savladati, ali ne razmišljam o tome. Oldschool sat mi zadnjih mjeseci pogrešno mjeri elevaciju, pa me nasmijalo kad sam u jednom momentu vidio da je prikazao 20000m savladane elevacije (u tom momentu je bilo pravih cca 1800m savladanih), ali će samo ljubomorni reći da 20k elevacije nije bilo istinito. Prolazimo prelijepim predjelima Dolomita, u jednom momentu smo u blizini Cinque Torri, pročitao sam da su na ovim predjelima vođene borbe za vrijeme WWI između Italije i Austro-Ugarske, na trenutak zamišljam kako je ljudima bilo voditi borbe na ovom terenu, koji je malo reći surov. Na trećoj okrepnoj stanici (Passo Giau 31.8km) dopunjavam boce izotonikom i elektrolitima, uzimam koju naranču i idem dalje. Na ovom potezu se trčalo na preko 2000mnv, te mi se od miješanja razne hrane javila blaga mučnina. Također vrijeme na ovom potezu je bilo olujno, kišovito, što je mene u jednu ruku radovalo, jer znam da mi takvi uslovi na stazi odgovaraju. Zbog malo jače mase, dominiram evropske trkače na spustevima, preskačem ih. Dok na usponu moja nesprema dolazi do izražaja i nalazim se u petlji mimoilaženja sa slično spremnim trkačima. U jednu ruku je to zanimljivo, u drugu smor kad se ponovi 10tak puta…

Na posljednjoj okrepnoj (RifugioCrodaLago 39.4km) dopunjavam bočice sa kolom i izotonikom, kontam šta sam sve popio i pojeo na trci završit ću teži nego sam startao. Nakon ove tačke većina staze ide niz brdo, noge teške kao balvani i ja se nekako kotrljam. Finiš je relativno blizu, ali tih zadnjih 10km je tako dugo, da djeluje duže nego prvih 40. Pretičem par osoba, do cilja je 3km, a meni se više ne trči nikako na ravnim ili dijelovima sa blagim usponima. Tu me par trkača pretiče, al’ nek pretiču, ja guram svoje. Zadnjih kilometar kroz centar grada, vraća se energija, čuju se navijači, muzika, aftmosfera na finišu trke je nevjerovatna. Od same buke ne čuh ni druga koji me snimao pri ulasku. Hvala mu najviše na najboljoj podršci! Nabacujem peticu dječici koja navijaju sa strane i koja sa radošću dočekuju trkače. Zadnjih 200 metara, iza sebe osjetim trkača koji hoće da me pretekne i tu ide sprint sa posljednjim atomima energije, jer nećeš me preteći pred ovolikom masom ljudi na finišu. Ulazak na finiš poseban, dobijamo finišerske LaSportiva/Lavaredo šuškavce umjesto medalja, malo čudan momenat, al osjećaj prelijep. Sad se mogu probuditi iz sna i smarati ljude okolo da sam ultraš koji je trčao u tamo nekoj Cortini po Dolomitima. Sjećam se FB grupe „Bad ultrarunning advices“ koja je olakšala ovaj poduhvat, jer kroz smijeh i zezanciju čine trčanje najzanimljivijom aktivnošću na planeti. Za čudo na trci ni jednom nisam izvrnuo zglob i prošao sam bez i jednog žulja. Ide hladan tuš, uživanje nakon trke i podrška ostalim trkačima nije izostala. Uživamo u još jednom danu u Cortini, dok sutra već putevi vode ka Bosni, neplanskoj posjeti dragoj Tuzli te konačno Sarajevu. Navečer u 23h je startala glavna trka od 120km i za veliko čudo na toj je trci bilo 1500+ trkača, starih, mladih, punijih, mršavih koje čeka nezaboravno iskustvo. Već sebe vidim za koju godinu na istom startu, kako prespreman koračam ka startu ove trka i ka novim iskustvima koje nude planinski masivi Dolomita. Ćao Cortina, a lijepe uspomene ostaju. Put za Sarajevo me vodi da gradim nove.

Jutros sam prije posla sa društvom odradio trening Trebević svitanje, i sve se stiglo – i doručkovati, spremiti se za posla te dati mnogo pozitivne energije ljudima tokom dana.

Sve možete, ultra je dostižna, sve je dostižno ukoliko pratite svoje snove. Ne odustajte od njih, dobar plan, zabava, smijeh i smjelost će te dovesti do najljepših stvari na planeti.

Voli vas vaš ultra Meris. Do sljedećeg pisanja/čitanja, ostajte mi zdravi, trenirajte i volite sebe.

Vaši komentari

Banner