AMINA ŠABIĆ: Moj put do Ironmana

Moje triatlon putovanje je počelo odlukom koju sam donijela prije tri godine.

3627
Banner

Piše: Amina Šabić

Pandemija je bila u jeku i smetao mi je osjećaj zatvorenosti.

Trčanje je bio način da očuvam svoje mentalno zdravlje. Sredinom januara, odlučila sam da trčim svaki dan najmanje 7 kilometara, tako da sam sa uspjehom pretrčala preko 250km u trideset dana. Znala sam da su motiviranost, upornost i izdržljivost ključ za sportove izdržljivosti.

Odlučila sam da će moj sljedeći izazov biti triatlon. Pronašla sam online plan treninga, kupila cestovno biciklo i kontaktirala triatlonce koje sam poznavala, pokušavajući da shvatim odakle da počnem. I potpuno sam se izgubila. Planove je bilo teško razumjeti, treniranje nije išlo najbolje, a oporavak neefikasan. Nakon što sam pročitala članak o prijatelju Demiru Hadžimuratoviću, izašla sam s njim na kafu, očekujući par savjeta. Međutim, Demir se ponudio da bude moj trener. Rekao je: “Postat ćeš Ironman!” i otklonio u meni svaku sumnju. To je jedino što sam željela čuti.

Krenuli smo sa treninzima za manje distance: sprint, olimpijsku i poludistancu. Prvo takmičenje je bilo Oceanlava Kotor (1500m plivanja, 52km bicikla i 10km trčanja), i to je bilo najnevjerovatnije prvo iskustvo. Uspješno sam okončala to takmičenje i bila druga u ukupnom poretku. Apetit je rastao, pa smo odlučili da se prijavim na poludistancu u Zadru koju organizuje Falkensteiner Punta Skala (1900m plivanje, 90km bicikla i 21,1km trčanja). Treninzi su postali sve zahtjevniji, spisak potrebne opreme sve duži, ali nakon uspješno završenog takmičenja, znala sam da je triatlon sport za mene. Također, imala sam priliku da pohađam intenzivni kurs „Level 1 Coaching course” i “Coaching female triathletes” u organizaciji World Triathlon. To mi je pomoglo da više naučim o triatlonu, ali iz drugog ugla.

Nova sezona bila je obilježena prijavom na dvije poludistance, 11tri u Beogradu i Ironman 70.3 Poreč. Uspjela sam posjetiti i Blacklake Xtreme triatlon u Crnoj Gori i shvatila da su triatlonci posebna vrsta ljudi zbog njihove odlučnosti, volje za pomjeranjem granica i izdržljivosti. Zimski period iskoristila sam za treninge snage, kao i vježbanje Ashtanga joge. Bila sam spremna pomjeriti svoje granice. Oba takmičenja sam uspješno završila, sa ličnim rekordom u Beogradu (5:59:41) i trećim mjestom u age kategoriji. Pošto se triatlonom bavim rekreativno, ovo smatram solidnim rezultatom. Pored toga, učestvovala sam na Prvenstvu BiH u sprint triatlonu, gdje sam osvojila prvo mjesto u ukupnoj ženskoj konkurenciji.

Ovogodišnja sezona počela je takmičenjem Oceanlava, ali ovaj put na poludistanci, po izuzetno hladnom i kišnom vremenu (temperatura vode je bila 12 stepeni, a kiša je padala većim dijelom biciklističkog segmenta). S obzirom da odustajanje nije bilo u opciji, odlučila sam se takmičiti i završila bez povreda i prehlade.

Došlo je vrijeme da treniram za najtežu, najizazovniju i najinteresantniju triatlonsku distancu, Ironman 140.6. Prijavila sam se na takmičenje koje se održavalo u Italiji, u septembru ove godine. Imali smo oko pet mjeseci da izvučemo ono najbolje iz mene. Čekali su me dugi i svakodnevni treninzi. Sve što sam čula bilo je plivanje, biciklizam, trčanje. Lopatice, gel, bazen, intervali, krivina, 60+15, 40+6, 25k sub 6:00, 90+12, WU/CD, 16*100m out-max effort, 2X Trnovo. Uživala sam u svakom trenutku. Moji prioriteti su se već posložili i triatlon je za mene postao način života.

Nakon uspješnih osamnaestodnevnih visinskih priprema na Pagu prošle godine, provela sam dio ljetovanja i ove godine u Novalji, plivajući u kristalno plavom moru, vozeći najljepšom biciklističkom stazom do mjesta Lun/Tovarnele i trčeći borovom šumom. Kombinovati posao sa treniranjem i dajući prioritet porodičnom životu nekada se činilo nemogućim. Izdvojila bih ustajanje u pet sati ujutru vikendom i odlazak do Trnova kao najteži i najstrašniji izazov. Pobijedila sam i te strahove, u određenoj mjeri zahvaljujući prijateljima-triatloncima.

Konačno, došao je taj dan. Ironman Italy, u pokrajini Emilia-Romagna, poznatoj kao stanište flamingosa, po festivalu puštanja zmajeva, klubovima na plaži, meduzama i jadranskim rebrašima, i naravno, po najukusnijoj hrani. Uzela sam nekoliko slobodnih dana, uputila se autobusom do Ljubljane, gdje sam se srela sa suprugom Admirom, koji je završio trail trku od 100 kilometara u Kranjskoj Gori za manje od 16 sati. Autobus je prošao pored čuvene TT staze u Sarajevu (na kojoj sam provela sate trenirajući), poznatoj po krugu od šest kilometara, neugodnom mirisu iz obližnje kanalizacije, dosadnom pejzažu i kravi kojoj sam dala ime Martha. Emocije su me prevladale. Konačno, došlo je vrijeme da pokažem da su svakodnevni treninzi vrijedni ulaganja, kao i da sve sumnje, iscrpljenost, planiranje i triatlonski razgovori nisu bili uzaludni.

Kada smo stigli u Cerviju, iskoristili smo vrijeme za odmor, dogovarajuću ishranu i dva manja treninga. Dolce far niente. Znala sam da nisam tu zbog zabave i razgledanja grada. Bilo mi je potrebno da se pripremim za ultimativni test. Nakon što sam se registrovala, ostavila biciklo i torbe u zonu tranzicije, isplanirala T1 i T2, otišla sam na Normatec tretman, i to dvaput. Prijateljica je spomenula da samo luđaci mogu spavati noć prije takmičenja. Moj trener je rekao da od 2 500 ljudi te noći samo nekolicina zapravo može spavati. Spavala sam kao beba.

Konačno, dan D. Dan za 3800m plivanja, 180 kilometara vožnje bicikla i 42,2 kilometra trčanja. Alarm je zvonio u 5:00 ujutro. Bili smo u kampu Pinarella. Iako je bio mrkli mrak, čula sam ostale takmičare kako se pakuju, šuškaju i pripremaju doručak. Uz posljednje pripreme uživala sam slušajući omiljene pjesme s treninga. Stigla sam na mjesto događaja, a u zoni tranzicije se našla sa prijateljem Adnanom. Atmosfera je bila tako energična, optimistična i predivna. Provjerila sam svoje biciklo posljednji put, ubacila gelove, magnezij i kapsule soli u pretinac, provjerila sadržaj kesa za trčanje i biciklizam, obukla neoprensko odijelo i krenula na start. Odabrali smo da stojimo u srednjoj zoni, sa približnim vremenom završetka plivanja 1:10-1:20. Slogan takmičenja je: “Sve je moguće. Ovdje snovi počinju da se ostvaruju“, i baš tako sam se osjećala.

Krenula sam s plivanjem u 8:04. Bila sam mnogo opuštenija znajući da je rolling-start. Naočale za plivanje su bile odlične, voda mirna, a vrijeme lijepo. Pokušala sam da nađem jednog pristojnog plivača kojeg bih mogla pratiti, ali nije bilo šanse. Činilo se da su svi ili prebrzi ili prespori, neki bi samo skrenuli s putanje. Jata jadranskih rebraša, koji su izgledali kao meduze, plivali su oko nas. Na stotine njih, ljigavi i providni. Ali, zamišljala sam da su Maurten gelovi koje je samo trebalo rukom skloniti. Plivanje je postalo dosadno, gubila sam koncentraciju, ali me onda prava meduza opekla po čelu i nosu, što me je natjeralo da plivam kao da mi život ovisi od toga. Zadnjih 400 metara čula sam publiku i voditelja, ubrzala i samo htjela da se dograbim čvrstog tla. Plaža i brzo tuširanje, pa T1. Imala sam brzu tranziciju jer svaki detalj je bio isplaniran i besprijekorno izveden.

Vožnja biciklom je bila nevjerovatna. Prvu dionicu sam već bila isprobala dva dana ranije, pa sam znala šta da očekujem: puno kružnih tokova i lošu cestu. Vozili smo se kroz prirodni rezervat, solane Cervije. A vožnja autoputem je bila epska. Uzimala sam energetski gel svakih 30 kilometara, kao i magnezij, vodu i izotonik po potrebi. Na šezdesetom kilometru smo stigli do sela Forlimpopoli gdje su nas okružili volonteri i gledaoci. Dok smo se približavali usponu u mjestu Bertinoro, uzela sam jedan gel, ovaj put sa kofeinom, i bila spremna da se suočim sa zvijeri. Ispostavilo se da nije bilo tako strašno koliko sam se plašila. Nakon uzbrdice, čekao me brz i lud spust. Opet autoput, i još jedan krug od 80 kilometara. Upijala sam što je više moguće pozitivne energije. Tačnije, izbjegavala sam bačene flaše vode, gledala u drugu stranu dok je hitna pomoć pružala pomoć takmičaru, nadala se da je iza mene policija, a ne tehnički sudija. Sela, krajolici i vinogradi bili su zapanjujući. Na posljednjih 10 kilometara počela sam planirati kako da prođem kroz zonu tranzicije sa što manjim vremenskim gubitkom. Tada sam, na 175. kilometru, ugledala flamingose, s moje desne strane, negdje u daljini. Ili je to možda bila samo fatamorgana. Slogan takmičenja ima smisla, zaista je sve moguće.

Na tranziciji je svaka sitnica u kesi za trčanje bila detaljno isplanirana. Njen sadržaj neću otkriti. Stavila sam svoj broj na prednju stranu, vizir i tenisice i bila spremna. Samo je maraton stajao između mene i crvenog tepiha. Ukratko, za moj drugi maraton u životu, više sam nego zadovoljna. Dugo ću pamtiti četiri kruga kroz Cerviju, muziku, navijanje publike, odličnu atmosferu i centar Milano Maritima. Pao je mrak, bilo mi je sve hladnije, hodala sam, bila iscrpljena i gladna, htjela sam da plačem, ali onda sam vidjela navijača koji drži natpis: Believe. Jedna jedina riječ je sve što mi je trebalo u tom trenutku. Od tog trenutka pa do cilja, osjećala sam da letim. Po dolasku na crveni tepih, koji se nalazio na plaži, sa svim reflektorima, navijačima, muzikom, bila sam van sebe. Utrčala sam u cilj i čula dugo očekivanu rečenicu: Amina, you are an IRONMAN.

Svoj prvi Ironman 140.6 (226 kilometara) sam završila za 12 sati, 10 minuta i 1 sekundu. Prezadovoljna!

Tokom trenažnog procesa i samog takmičenja, naučila sam mnogo toga. A nove lekcije jedva čekam na naučim kroz iduću sezonu. Naredni period planiram posvetiti zdravoj ishrani, treninzima snage i yogi. Bila sam oduševljena saznanjem da sam se kvalifikovala za IRONMAN svjetsko prvenstvo koje će se održati u Nici, u Francuskoj, iduće godine. Vjerovatno sam prva žena iz Bosne i Hercegovine kojoj je ova prilika pružena. Međutim, to će malo da sačeka. Da li sam odbacila priliku koja se pruža jednom u životu ili ne, vrijeme će pokazati. A rado ću to prepustiti generacijama koje dolaze, jer na njima svijet ostaje.

Ovom prilikom se želim zahvaliti svima koji su bili dijelom mog putovanje do Ironmana. Duboki naklon zahvalnosti za sve. Hvala vam! (A posebno treneru Demiru, suprugu Admiru i djeci).

Vaši komentari

Banner