EMA I DEMA – Team dEma: Naša Berlin Maraton avantura

Pišu: Ema Gičević Hadžimuratović i Demir Hadžimuratović

Dema

Prošle godine smo se zajedno spremali za prvi maraton u Chicagu.

Oboje smo imali startninu i odličnu formu, ali je na maraton testu u sklopu Sarajevskog polumaratona 3 sedmice prije trke, bol u koljenu onemogućila Emu od kompletiranja i finaliziranja priprema i nastupa na trci u Chicagu. Od dvočlanog tima, sav teret je pao na moja jaka pleća, dobro utrenirane noge i snažan um pa sam istrčao super trku u novom ličnom rekordu od 3:02:45.

Eminu snažnu volju smo kanalisali u timsku prijavu za Berlin Maraton, već dan nakon Chicago Maratona, gdje smo zajedno sa Tarikom Mutapčićem, koji će mjesec dana nakon toga uspješno završiti svoj prvi maraton u Istanbulu, poslali timsku prijavu jer sam čitao da su veće šanse za prolazak na lutriji kao tim. Naredni period smo intenzivno radili u teretani da saniramo Eminu povredu i spremimo se adekvatno za skijašku sezonu.

Nakon prelijepe duge sezone skijanja, uz provedene prvomajske praznike na skijama, sjetili smo se da bismo mogli početi trenirati što nas je i dovelo do ulaznog testa 8. maja kada smo počeli pripreme za maraton. Ulazna forma je bila odlična, Ema je imala konstantan progres u odnosu na prethodnu godinu, a ja iste ili blago brže treninge. Pripreme su poprilično jednostavne i netipične, trčali smo 2-3 puta sedmično zavisno od obaveza i subjektivnih osjećaja. Treninge radimo na Vilsu, gdje su varijacije na temu 60min easy, 60min easy + 15min jako i 60min easy + 20min jako. Na početku sezone smo vraćali pejs i pluća na radnu temperaturu nakon 7 mjeseci netrčanja, na atletskoj stazi gdje smo radili intervale: 20*200m, 15*300m, 10*400m, 5-12*1000. Treći tip treninga smo radili na valovitoj biatlonskoj stazi na Igmanu, na Velikom Polju gdje smo trčali intervale 2-7*2km u polukrugu na asfaltnom dijelu staze. Svaki put bismo se iznova razočarali kada bismo vidjeli unakaženih 500m, koji očigledno nikad neće biti vraćen u prvobitno stanje.

Po povratku sa godišnjeg odmora, imali smo čak i jednu turbo sedmicu sa 4 treninga u 8 dana, kojim smo amnestirali potpuni odmor i relaksaciju od trčanja na odmoru. Ta nas je sedmica vratila na pravi put i bili smo spremni za finalni dio priprema. U nedostatku kvalitetnijeg i pametnijeg rješenja, trčali smo maratonski test (26-27km) opet u sklopu Sarajevskog polumaratona. Oboje smo išli malo ispod očekivanja, ali smo ovaj put oboje bili zdravi i spremni za polazak na maraton. Treći član tima, gore spomenuti Tarik nam se više puta razbolio u ključnim periodima priprema, pa je odustao od nastupa na trci ali je uz Adnu i Monu činio najbolji tim podrške, tako da smo se nas 5 uputili prema Berlinu. Ema i ja smo ovaj put ravnomjerno podijelili teret njegovog odsustva sa starta trke i imali smo veću odgovornost i znali smo da moramo finiširati dijelom i za njega.

U Berlin smo stigli u petak i odmah otišli na Expo. Mislio sam da su štedjeli u New Yorku sa startnim paketom, kada sam dobio samo jednu majicu dugih rukava ali se ispostavilo da u Berlinu osim broja nema ništa u startnom paketu. Nama je to gotovo nebitna stavka, tako da se nismo previše obazirali na to. Ema je kupila Berlin Marathon finisher majicu koja je lagana i prozračna te je u njoj nastupila na maratonu sa dodatnom odgovornošću. Nevjerovatan je red za kase, gdje svi grabe kao da je sve besplatno. Maraton i expo je ogroman biznis. Petak navečer smo se vidjeli sa prijateljem Tarikom Kaljancem i njegovom američkom ekipom, koji su putem fundraising kampanje Run Against Breast Cancer osigurali učešće u trci i prikupili novac u humanitarne svrhe, pa smo išli na projekciju Nike NN Running Team filma da se dodatno motivišemo pričom o pejsu i ibretimo kako profesionalni maratonci istrče našu mjesečnu kilometražu u 2-3 dana. Filmu je prisustvovao i Patrick Sang, trener Eliuda Kipchogea, u tom trenutku još uvijek aktuelnog svjetskog rekordera, i najvećeg maratonca svih vremena.

Kasnije smo išli na carbloading u Vapiano, gdje smo razmjenjivali strategiju za gelove i pejs. Subota pred maraton je obično najdosadniji dan u kalendarskoj godini ali u Berlinu nije bilo tako. U subotu ulazimo u izolaciju od mobitela i negativnih misli. Kratko smo prošetali do Vapiana gdje smo uzeli po jednu pastu za odmah i jednu za ponijeti. U povratku smo vidjeli i takmičare na rolama jer je subota pred Berlin Maraton uvijek rezervisana za Inline Skating Marathon, trka od 42km na maratonskoj trasi na rolama. U istraživanjima za registraciju Berlin Maratona, saznao sam da je i jedna od opcija učešće jedne godine u Skating Maratonu koji omogućuje direktnu registraciju za trkački maraton u narednoj godini. Prošli smo na lutriji pa nije bilo potrebe za tim ali nam se svidjelo takmičenje i atmosfera i na ovoj trci pa možda u budućnosti nastupimo i u ovom maratonskom formatu.

Nakon punih 8h sna, budimo se, kratko zagrijavamo, oblačimo i s Tarikom krećemo prema startu trke. Tarik nas je vodio kao malu djecu, omogućio nam je da se ne bavimo navigacijom nego da samo prevrćemo pejs po glavi. Dok smo išli prema startu, zastali smo pred Brandenburškom kapijom, gdje smo pogledali prema finiš liniji i zamislili se nekoliko sati kasnije u toj poziciji. Na samom ulasku u gate smo se našli sa Tarikom Kaljancem pa smo krenuli prema startnim valovima. Od ulaska u gate trke do ulaska na sami start maratona u naše startne valove smo morali proći kroz dugu rutu i šumu i taj dio se dobro odužio jer smo željeli sačuvati energiju, a i još nismo bili obučeni za trku. Naime, jako neudobni i nezdravi Alphafly 1 koji koristim za trke, pokušavam obući na samom startu trke jer smatram da su samo za brzo trčanje, a nikako za dugo hodanje do starta trke. Tako je i bilo pa smo tu preskočili u startni val B i uz kratko, nedovoljno dugo zagrijavanje, bili na korak od starta trke. Ema i Tarik Mutapčić su išli prema Eminom startnom valu F, koji je trebao startati u 9:35. Uz osnovno zagrijavanje zglobova, Tarik Kaljanac i ja smo slušali prozivanje najboljih takmičara i konačno masovno aplaudiranje za Eliuda. Iako su najbolji maratonci bili tek stotinjak metara ispred nas, od njihovog starta u 9:15 su nam bile potrebne dodatne 3-4 minute da pređemo tepih koji označava start trke. Krenuli smo i na dugom pravcu koji je uslijedio sam ubrzo vidio veliku kantu narandžaste boje. Kasnije se ispostavilo da su pred sami start maratona, klimatski aktivisti htjeli da naprave pometnju i opstruiraju sami start trke. Osim tog manjeg incidenta koji je uspješno riješen, nije bilo nikakvih problema i organizacija je bila na najvišem mogućem nivou, kako i dolikuje major maratonu.

Tarik Kaljanac i ja smo krenuli zajedno i bio je to lijep početak trke da možemo nastupiti zajedno na major maratonu i podijeliti neke kilometre. Već na prvom kilometru smo gledali na sat, a onda i jedan u drugog, naime, pejs od 4:30 mi se nije činio tako lagan, tako da sam duboko u sebi znao da to nije taj dan kad ću rezultatski pomjeriti svoje granice. Držao sam se s Tarikom do 10. kilometra oko sub3 pejsa, a onda sam ga pustio i nastavio u svom ritmu. Prolazi na 5 i 10km su bili malo iza sub3 pejsa ali što je bilo puno bitnije, nisam se osjećao lagano kao u Chicagu, kad sam bio ispod tog pejsa i imao fantastične osjećaje. Neću dužiti o svojoj trci, tokom čitave trke sam uživao u mogućnosti da trčim treći major maraton u tri godine, sretan što sam živ i zdrav i da idem maksimalnim mogućim pejsom u svakom trenutku. Upijao sam energiju trke, drugara trkača i navijača duž cijele staze. Pokušao sam „limitirati“ gubitke, polumaraton sam prošao na 1:32:10 i odmah poslije toga na 22. km ugledao naš support tim koji nas je bodrio sa zastavama BiH. Puno nam to znači, izazove osmijeh na lice i pejs odmah ubrza. Još jednom sam ih ugledao, na 36. km. Imali su jako težak zadatak da prate i moju i Eminu trku i da budu na obje lokacije za oboje. Kilometre 27-30 sam išao najsporije na čitavoj trci, zapravo se ispostavilo da je to blago uzbrdo a onda na 30. kilometru odlučujem uzeti SIS Beta Fuel sa 200mg kofeina, što me je uz blagu nizbrdicu u narednim kilometrima vratilo na bolji pejs.

Gelove sam koristio na kilometrima 15, 22.5, 30 i 36. Finalni dio trke sam podijelio od 30. km do posljednjeg gela na 36. km a onda sam odbrojavao do samog kraja. Znao sam da sam u borbi za 3:10 pa je u tim trenucima imperativ postao ići 3:09:59. Nisam uspio, prebacio sam 6 sekundi ali sam ponosan kako sam se borio do samog kraja. Na samom kraju sam jako ubrzao do Brandenburške kapije, a onda lansirao sprint na nivou Eliuda Kipchogea. Opet, kao i na kraju svakog maratona (ili bilo koje trke) sam se srušio u cilju i nakon prvobitnog razočarenja, pogledao stvari iz druge perspektive i odlučio biti sretan, zahvalan i ispunjen još jednom uspješno završenom trkom. Ako sam pomjerio svoje granice do nivoa da sam blago nezadovoljan sa 3:10, to je i dalje dobro i visok nivo na koji sam pomjerio svoj prag. Vrlo kratko sam se zadržao u ciljnom prostoru i zaputio prema izlazu gdje su me čekala dva Tarika. Već po ulasku u cilj, sam saznao od volontera za Tarikov rezultat od 3:04, u tek drugom maratonu, a sa takvom radnom etikom i fanatičnim odnosnom prema treningu koji će ga u bliskoj budućnosti dovesti do još boljih rezultata. Čestitali smo jedni drugima, a onda prešli na mobitele i aplikaciju trke da pratimo live tracking naših žena u njihovoj borbi sa drugim dijelom trke. Ema je u tom trenutku imala posljednji prolaz na 25.km, slijedio je najteži dio trke, ali nisam imao sumnje da će se uspješno izboriti sa svim preprekama na putu do cilja.

Ema

Postavili smo cilj da prvi maraton istrčim ispod 4 sata i shodno tome smo napravili i plan treninga. Prvi polumaraton sam istrčala za 1h57min prošle godine i vjerovala sam da je maraton ispod 4h ostvariv. Međutim, stvari u životu se ne odvijaju uvijek po planu, ali naša snaga leži u tome da odgovorimo na najbolji mogući način na takve situacije. Usljed nedostatka vremena za treniranje zbog prioritetnih obaveza (posao, stručni ispiti i pisanje magistarskog rada), moja forma je opala u posljednjih mjesec dana. Rezultati testnog treninga su ukazivali da ću teško dostići cilj od 4 sata. Dan pred maraton smo izračunuli pace za 2 scenarija– vrijeme od 3h57min i 3h59min, jer smo pretpostavljali da će GPS na satu griješiti. Napamet sam naučila prolaze po 5km za vrijeme od 3h57min, a prolaze za 3h59min sam zapisala na startni broj. Ujutro, na putu prema startu, Demir me pitao da li znam naziv hotela u kojem smo odsjedali, kako bih se mogla vratiti sama u slučaju da se ne nađemo u cilju poslije trke. Nisam se mogla sjetiti naziva hotela, što od treme, što od ponavljanja prolaza za 3h57min i kilometara kada trebam uzeti gelove. Nakon što smo ispratili Demira i Tarika Kaljanca, Tarik Mutapčić i ja smo se zaputili prema startnom valu F. Nisam imala puno vremena za zagrijavanje, s obzirom na to da smo kasnili i da su se trkači u valu F već počeli redati kada sam prišla. Predala sam stvari Tariku i u 09:35 stala u startni val. Prema planu, startni val F je trebao krenuti u 09:35, međutim startala sam tek u 9:53 (nismo saznali koji su razlozi kašnjenja).

Čekajući start samo sam razmišljala kako ću podnijeti višu temperaturu zbog kasnijeg starta i kako će mi tijelo reagovati na napor koji maraton iziskuje. U trenutku kada smo krenuli, sve sam zaboravila, nisam se mogla sjetiti pace-a za 3h57min koji sam učila dan prije, pogledala sam rijeku ljudi ispred i iza sebe i nisam mogla vjerovati da trčim major maraton. Srećom, ubrzo sam se sjetila prolaza za 3h57min i već poslije prvih 5km sam shvatila da sat griješi. Poslije 10k i 15k sam bila bliže pejsu za sub4, borila sam se da zadržim taj pace do polumaratona i 21k sam prošla u vremenu 01:59:20. Bila sam svjesna činjenice da neću moći još dugo držati isti pace. Pomalo razočarana ugledala sam naše prijatelje koji su nas bodrili, Tarika, Adnu i Monu, pomislila na sve drage ljude koji me prate preko aplikacije i rekla sebi da ću dati maksimum pa koliki god on bio taj dan. Do polumaratona sam upijala energiju sa ulica, čitala natpise, razgledala, osmjehivala se kada bi neko vidjevši moj startni broj glasno izgovorio ‘go Ema’. Već od 17. km osjećala sam bol u kukovima i desnom koljenu. Nakon 26.km sam pomislila da će biti puno teže nego što sam mislila. Bilo je zaista teško, ali niti u jednom trenutku, ni u toku priprema ni tokom trke, nisam sumnjala da ću završiti maraton. Vodeći se izrekom ‘The body achieves what the mind believes’ pokušavala sam slati pozitivne signale mozgu da noge mogu izdržati.

Govorila sam sebi da hodanje nije opcija, tako da sam usporila do tempa koji sam mogla držati do kraja maratona. Na 32. km sam osjetila probleme sa stomakom u gornjem dijelu, bol se smanjila tek na 39. km nakon što sam opet ugledala naše prijatelje sa zastavom. Borila sam se da zadržim formu trčanja kako ne bi došlo do povrede i motivisala se na razne načine. Usput sam prolazila pored trkača koji su hodali, stajali, istezali noge, imali ozlijeđene mišiće i pomislila kako sam u dobrom stanju jer se još uvijek mogu kretati. Na 30. km sam rekla sebi da imam još 10km, jer sam znala da kada dođem do 40. km, preostala 2km mogu izgurati sigurno. Poslije 40. km sam pružala pogled prema naprijed ne bih li ugledala Brandeburšku kapiju koja mi je u tim trenucima izgledala kao svjetlo na kraju tunela. Posljednjih 500m sam uspjela ubrzati i u tom trenutku sam se osjećala kao pobjednik. Naravno da sam osjećala ogromno zadovoljstvo kada sam prošla ciljnu liniju, ali nisam doživjela ogromne emocije ili zaplakala kao što se mnogima desi. Trebalo mi je nekoliko dana da procesuiram misli i emocije. Nakon ulaska u ciljni prostor trebala sam se naći s Demirom i ostatkom ekipe. Nakon sat i po bezuspješnog traganja, shvatila sam da je najbolje da krenem prema hotelu. Prolazeći kroz park, gdje je bila većina trkača, čujem kako neko govori ‘svaka čast’. U tom trenutku se okrenem i ugledam prijatelja, još jednog bh. maratonca Jasmina Nukića od kojeg sam posudila mobitel da kontaktiram Demira. Ostatak dana provodimo opušteno sa prijateljima, prepričavajući doživljaje sa maratona.

Ema i Dema

Zahvalni na prelijepom major maraton iskustvu, idemo zajedničkim snagama u nove pobjede i na tom putu se nadamo animirati što više prijatelja (koji su se već obavezali na velike sportske ciljeve) u narednoj godini i nadamo se širenju zajednice Deminih pulena sa super rezultatima sa velikih svjetskih trka u narednoj godini. Do sljedećeg teksta, hvala na čitanju, pažnji i želimo vam brze i snažne kvadricepse uz oštar um.

Vaši komentari