Piše: Ivica Delić
Prepoznajem maratonca u 30 sekundi.
Ne po vremenu, nego po tome kako priča o utrci. I da, većina nas je zapela negdje gdje ne bi trebala biti. Ja sam ne tako davno lovio volumen kao idiot po svaku cijenu, te usputno ignorirao neugodni osjećaj u zadnjoj loži tjednima.
Zato evo “mape” 5 razina – s naglaskom na ono što vam nitko ne kaže na pasta partyju: ozljede i oporavak:
1) Sakupljač medalja (Bucket Lister)
Maraton je Everest. Sve je epsko, sve ide na story. I to je super – cilj je samo završiti.
Najveća zamka: euforija i “još samo malo” dok tijelo već šapuće “stani”. Oporavak: nakon prvog maratona ne ide “lagani džoging sutra” – ide odmor (da, i mentalni).
2) Ponavljač (Repeater)
Tu živi 80% ljudi. Odradili ste 3–5 maratona, mislite “sad znam”… a zid na 30–35 km vas i dalje redovito dočeka (ne brinite – i mene je dočekivao u prošlosti – kako na maratonu tako i na ultramaratonu). Krive se staza, vrijeme, tenisice, retrogradni Merkur… Zašto ste zapeli: mozak napravi autopilot navika – i vi ponavljate iste greške s boljom opremom. Oporavak: ako vas “uvijek nešto boli” nakon utrke – to nije medalja časti, to je signal da je proces kriv.
3) Student (The Student) – zlatna sredina
Ovdje želite biti. Učite o pragu, VO2 max, planovima… i postanete malo naporni na rođendanima (što je normalno). Ali najvažnije: prestanete pitati “koji tempo?” i počnete pitati “koja mi je slabost?” Najveća zamka: previše informacija, premalo sna i oporavka. “Plan kaže” nije uvijek jače od “tijelo kaže”. Oporavak: student koji spava 5 sati i gura intervale – brzo postane pacijent.
4) Kvalifikant (Qualifier)
Tu zabava prestaje. Sub 3, Boston, neki okrugli broj. Kreću duple trke, ogromna kilometraža, ignoriranje boli (“ma proći će”). I onda utrka pukne baš kad najviše boli – 30–32 km. Klasična priča: loža/IT band/plantarna fascija/trkačko koljeno… dođu po svoje. Oporavak: ako ne možete oporavak odraditi kako spada, ne zaslužujete ni napredak. Brutalno, ali istina.
5) Apsolutni psiho (Psycho)
73 maratona, bez taperinga od 2004., završi i pita “gdje je iduća?” Tenisice drži traka. Ili prosvjetljenje ili bijeg od problema – ne znam. Ali znam da prosječan rekreativac tu nema što tražit. Oporavak: kad oporavak postane “gubljenje vremena”, tijelo kad-tad isporuči račun.
14 crvenih zastavica: kako napredak postane zamka (i kako se spašavate)
- Jurite kilometražu umjesto pametnog plana
- Trčite kroz bol (loža šapuće, vi vičete “ma može!”)
- Duple trke bez baze i oporavka
- Plan bez sna (spavanje je besplatan doping)
- Zanemarite snagu (core/gluteus), pa sve trpe koljena i lože
- Trčite za Stravu (kudosi ne liječe upalu)
- Premalo kalorija u pripremama (tijelo ne voli dugove)
- Previše utrka godišnje (maraton nije tjedni trening)
- Loša mobilnost i ignoriranje sitnih disbalansa
- Povratak nakon ozljede bez plana (“danas je bolje, ajmo intervale!”)
- Copy/paste trening od bržeg prijatelja
- Nema de-load tjedana (samo gas)
- Nema testa forme (samo “osjećam se super”)
- Nema oporavka nakon utrke (a baš tu se napredak gradi)
Zaključak
Cilj nije postati Razina 5. Cilj je trčati dugo, zdravo i s guštom – ovo je trenutno i moj glavni cilj, plus da pomognem ubrzati suprugu još malo pa da možemo kvalitetno trčati i odrađivati većinu naših treninga zajednički. Koja uživancija: umjesto sjedenja na kavi, mi zajedno trčimo (često i sa dragim prijatelji(ca)ma), pričamo i uživamo u krajoliku (posebno ako je trail u pitanju)! Mislim da je najbolja pozicija za većinu ljudi Razina 3 – dovoljno pametni da rastete, dovoljno normalni da se ne raspadnete.
Maraton je trčanje, nije rat!
Koja ste vi razina trenutno (ja sam „zlatna sredina“)? I jeste li ikad “izgorjeli” jer ste jurili neki broj umjesto zdravlja?
Vaši komentari
