Piše: Edina Harbinja
Pri tom nikako ne želim tvrditi da sam najpozvanija da pišem o tome.
Stoga molim da ovu priču pokušate shvatiti kao lično i iskustvo člana Nadzornog odbora Udruženja, te predstavljanje spoznaja i iskustava koje možda mogu koristiti trkačkim, ali i drugim grupama i zajednicama.
Ukratko o počecima grupe
Trkačka zajednica “Trčanje i to” (#TiTo) nastala je sredinom 2017. godine kada su se trkačice i trkači raznih iskustava i stremljenja okupili oko istog cilja – zajedno trčati, družiti se i društvo u kojem žive pokušati učiniti boljim. Na početku, grupa je imala samo nekoliko članova, da bi joj se idućih godina kroz trčanje i razne društveno odgovorne aktivnosti pridružile mnoge osobe, koje trče i/ili učestvuju u drugim #TiTo projektima.
Krajem 2018. grupa je imala više od dvjesto aktivnih članova, a prethodne je godine na treninzima, u ili van BiH, u grupi trčalo više od hiljadu osoba – od potpunih početnika do profesionalnih trkača koji su bili gosti grupe. Grupa je zvanično registrovana kao Udruženje sportista rekreativaca “Trčanje i to” 2018. godine.
Ovaj početni period rada grupe posmatrala sam uglavnom pasivno, obzirom da u to vrijeme nisam aktivno trčala, a i živim u inostranstvu. Moje aktiviranje u grupi počinje u 2019. godini, kada mi je trener Jasmin Harbinja napravio prvi plan za polumaraton, koji sam istrčala u novembru te godine. Tada sam uglavnom pratila grupu putem Viber grupe, koja je tada brojala više od 200 osoba. Grupa mi se činila zanimljivom, u Viber grupi se mnogo šalilo, podržavalo, članovi su putovali na trke, družili se intenzivno i mimo trčanja. Ta energija me je privukla i inspirirala da i ja više treniram, družim se i zanimam za bh. trkačku zajednicu.
Pandemija i kriza u grupi
O Covid-19 pandemiji ne želim previše pisati i retraumatizirati i vas i sebe, pa ću se fokusirati samo na ključne promjene u našoj grupi.
Dobar dio pandemije smo proveli pružajući veliku podršku jedini drugima, i to kroz svakodnevne online treninge snage, koje su vodili članovi grupe, ali i vanjski saradnici, kao što je, na primjer, trenerica pilatesa. Nakon večernjeg treninga, družili smo se uz online kafe, a periodično smo imali predavanja iz najrazličitijih oblasti, od obrazovanja, sporta, pa do ishrane i putovanja. Ovo je zaista bila jedna nevjerovatna pomoć pojedincima i porodicama u grupi, pružala nam je distrakciju, osjećaj pripadnosti, te nastavljala zdrave navike kojima smo kao grupa težili.
Ipak, pred kraj pandemije došlo je do sukoba individua i grupa unutar naše zajednice. Kriza je počela od individualnih i grupnih razmirica, svađa i zajedljivih komentara u Viber grupi, pa sve do izbacivanja osoba iz Viber grupe od strane bivše predsjednice Udruženja. Pojedini tadašnji i bivši članovi su javno “iznosili prljavi veš” na društvenim mrežama. Ovo je kulminiralo u 2021. godini, kada su pojedinci i grupice prisegle najgnusnijim optužbama, neistinama i komunikaciji koja nije primjerena ni ulici, a kamoli nekadašnjim prijateljima i bliskoj zajednici. Nisam naivna, naravno da sam ovakav vid komunikacije sretala na raznim mjestima i ranije, ali nekako se čovjek iznova razočara kada lično svjedoči ovakvim prljavštinama i to u zajednici koja nije kompanija ili politička stranka, već udruženje gdje ljudi provode slobodno vrijeme i njeguju hobi i zdrave navike. Rezultat svega je bio izlazak dijela aktivnih i bitnih članova grupe, prijatelja, stvaranje novih grupa, te jedna velika kriza u kojoj smo često sumnjali i u opstanak grupe koja nam je mnogo značila.
Ipak, da ovo ne bih pretvorila u jadikovku i tužakanje, mislim da je bitno iznijeti nekoliko pouka i iskustava iz ove krize. Kao neko ko već 13 godina radi u visokom obrazovanju u UK, unutar kojeg sam stekla i postdiplomski certifikat iz vođstva (leadershipa) i menadžmenta, bila sam upoznata s principima vođenja organizacija, a posebno s tzv. „change management-om“, upravljanjem promjenama. Ovo je vjerovatno jedna od najtežih oblasti u menadžmentu i bila sam svjedok veoma loših primjera upravljanja promjenom i krizom, kako u BiH, tako i UK. Mogla bih reći da sam iskusila i istražila više neuspješnih nego uspješnih primjera. Stoga moram reći da je ova transformacija naše grupe, bez obzira kako bolna, jedan zaista svijetli primjer. Ovo ne govorim isključivo subjektivno, te vam mogu ponuditi i dokaze.
Prvo, grupa je od samo nekoliko preostalih osoba na grupnim treninzima u jeku krize narasla na sadašnjih 15 – 20, pa i više trkača. Broj članova Udruženja je narastao na preko 60, a na trke idemo u grupama od 10ak do čak 30 i više trkača.
Drugo, atmosfera u grupi je neuporedivo opuštenija i produktivnija. Ranije, mnogi članovi nisu osjećali da se mogu slobodno izraziti, jer su često bili ušutkivani od dijela „uprave“ ili starijih članova, po stažu ili godinama. Sada, bar ja to tako percipiram, sloboda govora je na mnogo većem nivou. Viber grupa broji preko 70 članova, u njoj se šalimo, dijelimo treninge, tražimo i dajemo savjete, dogovaramo se, diskutujemo. Kao neko ko se bavi slobodom govora i profesionalno, osobno mi je veoma važno da unutar grupe gajimo kulturu dijaloga, te često provociram konstruktivne razmjene mišljenja, pokušavajući da pojasnim da nisu sve diskusije svađe, ma koliko su žustre, sve dok nema „ad hominem“ argumenata i uvreda. Mislim da smo ovdje značajno napredovali. O nekim važnim pitanjima odlučujemo glasanjem i van Skupštine, te nastojimo da izbjegnemo dojam bilo kakvog dirigovanja i nepotrebne discipline.
Treće, grupa njeguje i potiče razvoj trkača raznih ciljeva, stremljenja, forme, ideja o napretku ili pak uživanju u trčanju. Tako imamo članove koji su brzi i teže pomicanju PB-ova (ličnih rekorda), ali i one koji su zadovoljni istrčanim trkama i trče da uživaju i radi zdravlja i druženja. Svi oni mogu naći različite vidove podrše, od Jasminovih individualnih planova, pa do dijeljenja iskustava na putu ka boljim rezultatima. Lično sam posebno ponosna na napredak žena u grupi, koje stalno pomiču granice ličnih rekorda, postolja na štafetnim trkama (Unusual Marathon, Sarajevski maraton, Splitski maraton itd.), ali i penjanja na planinske vrhove širom svijeta. Iz svih ovih razloga, grupa raste i privlači trkače raznih profila i to nam je posebno drago.
Četvrto, grupa nije limitirana na Sarajevo i u njoj su aktivni članovi koji žive i trče širom Evrope (Srbija, Slovenija, Njemačka, Holandija, Austrija, UK itd.). Naši članovi van Sarajeva svoj doprinos daju primarno online, a s njima se rado družimo na trkama u regiji i inostranstvu. Ovim na svoj način održavamo i zdrave poveznice s dijasporom, kojoj i sama pripadam.
Peto, kao grupa se sada trudimo biti izvan sukoba između drugih grupa i klubova bh. trkačke zajednice, posebno onih u Sarajevu. Smatramo da nam je trkačka zajednica u cjelini prilično mala, te da sukobi i razmirice samo doprinose njenom osipanju, a ne širenju i privlačenju ljudi koji sada ne trče. Mi podržavamo sve domaće trke i trudimo se otići u što većem broju na što više njih. Poznati su nam primjeri i drugih grupa koje imaju sličan pristup (npr. Stolac, Banovići…), a nadamo se da će ovakav pristup usvojiti i druge grupe i klubovi.
Šesto, i veoma važno za nas, grupa i dalje organizira brojne humaniratne aktivnosti, te potiče druženje van trčanja i trka. Neke od skorijih akcija su prodaja kilometara Travnik 5k za podršku Udruženju Ruku na srce i opremanja djece za novu školsku godinu. Naše tradicionalno druženje je Secret Santa u decembru ili januaru, gdje jedni drugima poklanjamo simbolične poklone za Novu godinu. Tu su od prije dvije godine i TiTo Awards, gdje jednom godišnje slavimo naše aktivnosti, nagrađujemo članove za njihov doprinos i rezultate. Na TiTo Awards pozivamo i organizatore trka koje su nam se najviše svidjele, kao i grupe i zajednice koje su u prilici doći i s nama proslaviti.
Na kraju, ovu transformaciju su vodile i održale uporne osobe koje čine kičmu Udruženja, pa moram spomenuti Fatimu Džaferagić Đozo, Elzu Suljagić, Almu Striku, Sanelu Fočo, Nerminu Kraljić Harbinja, Elminu Mešanović. Tu je još mnogo divnih ljudi koje sam izostavila, a neće mi zamjeriti. Ipak, najveći teret promjene je podnio Jasmin, koji je stoički izgurao krizu i nastavio da nesebično ulaže svoje vrijeme i trud u grupu i njen rast. Svi smo mu veoma zahvalni!
Za kraj… #TiToMožeš
Eto, nadam se da sam vam uspjela prenijeti djelić iskustva s grupom Trčanje i to. Za sve vas koji se u bilo kojem trenutku požele priključiti, tu smo. Naši treninzi su besplatni, nema mjesečne niti godišnje članarine i svako se može priključiti grupnim treninzima utorkom, četvrtkom ili subotom. Simbolična članarina se plaća godišnje samo ako se želite priključiti i Udruženju. U videu iz ovog teksta možete vidjeti djelić atmosfere s jednog težeg treninga „hill repeats“ uz zloglasni Alifakovac.
Sigurna sam da će se naša energija i entuzijazam još dugo širiti trkama, treninzima, humanitarnim projektima i druženjima, te privlačiti prijatelje, simpatizere i članove. #TiToMožeš
Vaši komentari
