Piše: Ersan Bijedić
Valensija je prethodnih godina imala veliki rast broja učesnika, sve bolje rezultate, kvalitetniju i atraktivniju organizaciju, ukupno se transformirala u Ciudad del Running (Grad trčanja).
Za to je standardno zaslužan jedan bogat rekreativac.
O maratonu
Valensijski biznismen Juan Roig se zainteresirao za trčanje 2011. godine, a onda kroz fondaciju Trinidad Alfonso finansirao zadnjih 13 izdanja ovog maratona koji je tako iz “samo jedne od trka” prerastao u broj 1 maraton u Španiji i sigurno jedan od najatraktivnijih svjetskih maratona poslije onih iz Major serije. Ista fondacija finansira i Valensijski polumaraton koji se održava u oktobru, a bili su domaćini i spektakularnih obaranja svjetskih rekorda tokom pandemije Joshue Cheptegeija na 5.000m i 10.000m te Letesenbet Gidey na 5.000m. Ona se godinu dana kasnije vratila i istrčala svjetski rekord u polumaratonu.
Naravno, nije počelo od Roiga, već je godinama prije maraton održavao lokalni trkački klub kojeg je vodio Paco Borao, čovjek izabran za predsjednika AIMS-a 2010. godine.
Tada je vodstvo Valencia Marathona uradilo prve dvije velike promjene: 1. pomak termina iz februara u decembar, 2. start/cilj je postavljen u Grad umjetnosti i nauke (i to na prijedlog Grada Valensije, jer organizatori nisu ni mislili da to mogu dobiti). Sa ovim je trka narasla sa 2.700 finišera 2009. godine na njih 4.000 – 2010. godine. To je privuklo pažnju Roiga koji je čvrsto odlučio postati glavni sponzor.
Staza, brend maratona
Sljedeću bitnu stvar za ovaj maraton je napravio današnji direktor trke, Juan Manuel Botella, srednjoprugaš iz 80-tih godina prošlog vijeka koji kaže da su mu se u to vrijeme smijali kad bi izišao da trči ulicama Valensije, danas Grada trčanja. Trideset godina je trčao po Valensiji i dobro je znao kako napraviti najbržu moguću stazu, što će postati brend Valensijskog maratona. Osjetio sam u nedjelju koliko je to ravna staza.
Po petnaest najboljih trkača/trkačica u Valensiji dobivaju vlastite stolove na okrepnim stanicama. Na Major maratonima obično ima tri do četiri boce po stolu, što trkačima obično ostavlja dovoljno prostora. Ali više stolova, teoretski, stvara još manje mogućnosti za zabunu.
Po grafikonu elevacije očekivao sam blagi uspon između 30. i 35. kilometra, ali sve to je bilo gotovo neprimjetno. Ono što se meni učinilo subjektivno najteže je bilo u ulici Carrer de la Pau, na prelazu iz 30. u 31. kilometar, gdje se na vrhu pravca, u daljini, vidi crkva Santa Caterine u strogom centru grada, odnosno odmah uz Placa de la Reina, glavni trg. Ali tu je “najteže” gruba riječ jer je u stvari vrlo blago.
Botella je stazu učinio što je moguće ravnijom i pobrinuo se da zadnjih nekoliko kilometara budu blago nizbrdo, a trči se od sjeverozapada prema jugoistoku kako bismo mogli iskoristiti najčešći smjer vjetra.
Šta je to donijelo?
Naravno, uz gore pobrojano ide i puno uloženog novca ambicioznog sponzora kako bi privukao elitne trkače, ali i učinio ovu trku masovnom. Valensija je prvi put imala 10.000 maratonskih finišera 2014. godine, već 2019. godine su prvi put imali 20.000, prošle godine 22.019, a ove godine rekordnih 25.983. Napominjem, ako izuzmemo Pariz, London i Berlin, jako je malo maratona u Europi koji prelaze brojku od 10.000 maratonskih finišera.
Juan Roig, predsjednik fondacije Trinidad Alfonso, je poslije prošlonedjeljnog maratona izjavio da mu je san svjedočiti obaranju svjetskog rekorda u Valensiji. “Želimo objaviti da će onaj ko obori svjetski maratonski rekord dobiti milion eura, ako ga obori u Valensiji”. Ovaj iznos označio bi najveći bonus na maratonu do danas.
Pri tome brza staza kao nigdje drugo okuplja veliki broj brzih amatera. Tako je ove godine čak 5.117 trkača Valensijski maraton završilo sa rezultatom ispod 3 sata, što je 19.9 posto od ukupnog broja učesnika. Oni ovdje dolaze istrčati svoj najbolji maraton.
Na drugoj strani kolone je limit trke od 5 i pol sati. To znači da je ove godine preko 200 trkača, koji nisu uspjeli doći u limitu, ostalo bez medalje. Valensija tu ne prašta i sklanja sa staze one trkače koji ne uspiju proći “rampe”, odnosno postavljene limite u kojima trebaju završiti određene distance. Vanessa Vernaza je ove godine bila posljednja koja je dobila medalju nakon finalnog sprinta za rezultat ipak iznad limita, 5:30:01. Organizatori su joj odlučili tolerirati tu jednu sekundu.
Van kategorije
Valensija već ima neke karakteristike koje su bolje od onih koje nude maratoni iz serije World Majors, ali ona neće ući u kandidaturu za postati sedmi Major.
– Oni ne traže maraton u Europi. Oni traže okeanski ili azijski maraton. Poštujem da ih ne zanimaju europski maratoni. Nema problema za nas. Naš maraton je prve kategorije. Sanjamo izgraditi u Valensiji maraton van kategorije… Sanjamo biti Everest među maratonima… Sanjam ponijeti u Valensiju najbolje od svih velikih, rekao je direktor trke, Juan Manuel Botella.
(Ovo je uvodni dio MT priče iz Valensije. U drugom dijelu donosimo video iz Valensije, više o rezultatima bh. trkača i gradu).
Vaši komentari
