Piše: Esmin Brodlija
Ipak, ulaskom u svijet odraslih i preuzimanjem životnih uloga odraslog čovjeka malo sam se udaljio od istog pa sam malo više kalkulisao sa nekim željama.
Trčanjem se bavim unazad više od pet godina, i s vremenom je to od rekreacije i relaksacije prešlo u nešto ozbiljnije treniranje pa sam tako više puta stao na postolje, a posebno na trail utrkama… Malo sam se više “patio”, a manje uživao, ali to je bila cijena borbe za postolja. 2023. godina bila je najuspješnija do sada, a onda se sredinom oktobra desila “kardiologija” i dg. tahikardije koja mi je promijenila sve, gotovo sve.
Doktori su insistirali da nema trčanja, odnosno nema fizičkog napora, a ja sam se uhvatio za to da meni trčanje nije uvijek fizički napor… Sedam dana nakon izlaska iz bolnice prohodao sam utrku 5 km u Makarskoj, a nakon toga počeo i lagano trčkarati (pace 6:00), i nastavio u tom ritmu dva do tri puta sedmično 30-45 min. Sve to je reaktiviralo moj moto “carpe diem” i porodično odlučujemo da 2024. na ljetovanje odemo ranije, manje sam kalkulisao, te smo za januar isplanirali put u Dubai i prihvatili dugo godina otvoren poziv za posjetu rodice Ajle koja živi i radi u UAE…
Termin odlaska diktirale su cijene avio karata, ali i utrke koje su se u Dubaiju održavale u januaru. Tako je odluka pala na 21. Dubai Creek Half marathon &10k koji je bio zakazan za kraj januara. Zbog velikih vrućina najbolje vrijeme za posjetiti UAE je kraj ili početak godine. Kupili smo avio karte i baš kada sam se nakanio da uplatim startninu, koja je bila oko 100 KM, dočekalo me razočarenje, obje utrke su bile rasprodane. Tad počinje borba za startninu, pisanje organizatoru, zlatnim sponzorima, ljudima iz organizacije, ali ništa, morao sam čekati da neko odustane, da se uprazni neko mjesto, ili da dobijem startninu u nagradnoj igri. 29. 12. dobijam poruku da sam dobitnik startnine sponzora Optimum nutrition, a mojoj radosti nije bilo kraja. Pravi poklon za kraj godine. Preplavljen osjećajem sreće prijavio sam polumaraton, iako nemam te kilometre u nogama zadnjih tri mjeseca, kontam ima onih kilometara od prije oktobra, a skupit će ih se još do utrke.
Ovo je bio prvi put da sam išao na utrku izvan BiH, a da nisam imao rezultatski imperativ, samo mi je bio cilj da trčim, uživam, istrčim, i da se ne desi tahikardija. Uzgred rečeno nakon tog 13. 10. nikada mi se nešto slično i nije desilo, ali sam bio malo anksiozan po tom pitanju zbog opasnosti na koje su upozoravali doktori. Startni paket sam preuzeo dva dana prije utrke i moram reći da je vrijedan svakog dirhama koji sam trebao, ali eto nisam, uplatiti za isti… Bio sam uzbuđen zbog nadolazeće utrke i sretan što ću opet trčati duge pruge.
Došao je i taj 28.01.2024., dan, ili bolje reći jutro kada je planirana utrka, krajnje neobičan termin u 6 am. Budući da smo dan ranije obilazili Dubai i da smo došli kući malo prije ponoći, te da Ajla živi u drugom emiratu, imao sam vremena za malo više od tri sata sna kako bi na vrijeme krenuli i u startnoj liniji bili prije 5:15 obzirom da je start bio u 6h. Neobično je bilo vidjeti kolone ljudi koji idu prema Dubai Creek Marini ujutro u 5h, spremni da ispeglaju asfalt duž Dubai creek kanala. Na startu je bilo oko 3000 ljudi, a obzirom na moj PB na halfu bio sam smješten u prvu zonu. Nije bilo Kenijaca niti nekih super brzih profesionalaca, i vjerujem da razlog leži u vrijednosti nagrada, za koje se i nisam baš interesovao, ali sam primjetio da su pobjednike proglašavali po starosnim kategorijama. U suštini stekao sam utisak da je ovo utrka za njihove domaće trkače, i moglo se vidjeti da su, pored Dubai Creek Stridersa koji su organizatori, mnoge trkačke grupe i pojedinci koji se tek upuštaju u svijet trčanja uzeli učešće…
Atmosfera na startu bila je vesela, uz dobru muziku tu je bila grupa sa bubnjevima koji su dizali atmosferu. Kao i na većini utrka moja divna supruga je bila uz mene, pratnja i opomena da ne gledam pace nego HR. Vidio sam da brine i nije mi padalo na pamet da nju i sebe izlažem novom stresu. Budući da sam bio u prvoj grupi malo me povuklo prvih 500 metara, ali onda sam uhvatio ritam i držao HR u granicama laganog trčanja sa povremenim ulijetanjem u tresh. Prvih 10 km istrčao sam nešto ispod 50 min, što je u zadnja 3 mjeseca bilo najbržih 10 k, ali onda sam usporio jer je srce već krenulo jače da kuca.
Odavno su me pretekli oni iz sporijih zona, i nije me to brinulo, ali me potaklo na promišljanje o tome koliko sam mogao prije 4 mjeseca, a koliko mogu sada… Kako se život promijeni u sekundi. Javila se sjeta, ali i odlučnost da nakon dodatnih pretraga koje mi slijede odlučno nastavim da uživam u svakom koraku na trčanju, a ako iz toga proizađe i neki PB, bit će super. Trasa utrke bila je zanimljiva, ravna sa povremenim laganim uzbrdicama prilikom prelaska preko mostova ili izlaska iz tunela koji ide ispod vode, veći dio staze vodio je pored Dubai Creek kanala gdje se prolazilo pored velikih i modernih građevina, a zatim kroz Stari dio grada gdje smo trčali ulicama sa radnjicama, te dalje stazama za trčanje koje se protežu duž cijelog kanala…
Saobraćaj je bio zaustavljen izuzetno u krajnjoj traci (kojom se trčalo rijetko), uglavnom se trčalo označenom biciklističkom i stazom za trčanje koju su osiguravali volonteri i policija, sa okrepnim stanicama (voda i izotonik) na svakih par kilometara. Najviše me se dojmilo trčanje kroz Stari Dubai i to što postoji toliko prostora za trčanje uz sami kanal. Kako nije bilo onih “ultra brzih” trkača nije bilo prostora da se oduševljavam rezultatima, ali me dojmio jedan bosonogi trkač, čitao sam o tom stilu trčanja, ali sada sam i vidio nekog ko ga trči… Naravno, prošao me na 13. kilometru i završio ispred mene, bosonog.
Kako je utrka startala prije izlaska sunca bilo je teško očekivati publiku uz stazu, ali malobrojni prolaznici, ljudi koji su išli na posao i volonteri su bili puni podrške i trkače su dočekivali sa osmijehom i “good morning”, uz pokoji aplauz… Na par mjesta su bili i oficijelni fotografi, čije slike moram reći nisu ni do članaka Jadranovim, Dininim ili Ednanovim, ali su bile dostupne odmah nakon završene utrke. Utrku sam trčao uz dosta komunikacije sa volonterima, prolaznicima i drugim učesnicima, sa osmijehom na licu koji se možda na trenutke gubio pred kraj utrke, ali sam u cilj ušao sa osmijehom i zastavom BiH u, za mene, fantastičnom vremenu 1:51:24. HR je bio stabilan, supruga, a i ja, sretni što sam na nogama, čitav i sa osmijehom… U finišerskoj zoni, osim Amilinog osmijeha, dočekala me finišerska medalja, i mnoštvo okrepe (voda, izotonik, voće, sladoled, energetske čokoladice, protein…)…
Utrku sam trčao u novim patikama Adidas Adizero SL, koje nisam dovoljno razgazio, ali za ono što sam trčao bilo je sasvim ok, bez žuljeva ili tegoba tokom i nakon trčanja, pa mogu reći da sam jako zadovoljan istim… Bilo je divno trčati Dubaijem, posebno što je staza vodila kako pored novih, tako i starih građevina grada budućnosti.
Dugo sam se opirao odlasku u Dubai jer me ne fasciniraju te megalomanske građevine, ali ovo putovanje mi je rekonstruiralo mišljenje, te sam vjerovanja da su Dubai, ali i kompletni UAE, vrijedni posjete i viđenja. Ostao sam oduševljen trudom, kreativnošću, voljom i ljubaznošću ljudi u Emiratima, a to je jasno bilo vidljivo i na utrci Dubai Creek Half marathon & 10 K.
Ovo je utrka koju ću pamtiti i, iako nije bila prva u ovoj godini, zauvijek će imati posebno mjesto u mome srcu i iskustvu.
Rezultati prvoplasiranih na halfu i na 10K govore da bi naši cestovni trkači koji uzimaju postolja po uličnim trkama zasigurno bili konkurentni za 1. mjesto, pa eto, možda neko poželi biti na postolju i u Dubaiju…
Do nekog novog pisanja želim vam dobro zdravlje i da uživate u trčanju…
Vaši komentari
