TARAWERA ULTRA TRAIL BY UTMB NOVI ZELAND: Nevjerovatna lokacija zemlje na kraju svijeta i staze pune ljubavi

Tarawera Ultra trail je trka koja je bila na mojoj listi već dugo vremena kao jedna od najljepših trka na svijetu.

709
Banner

Piše: Elma Kablar

Prekrasni krajolici očuvani su u svojoj prirodnoj veličanstvenosti, more, planinski vrhovi i ravnice, jezera, špilje i aktivni vulkani su sva obilježja koja pozivaju da se ova zemlja smjesti na listu svakog od nas. 

U jednom momentu sam mislila da možda i neću uspjeti imati priliku da trčim na Novom Zelandu uskoro. Životni putevi i obaveze su me uvijek vodili na druga mjesta tako da je Novi Zeland postajao sve dalji. 

Međutim kako prošle godine nisam uspjela proći lutriju za Shinetsu 100km Japan (Šinecu 100km) jer je sve bilo popunjeno u roku od 5 minuta onda sam počela razmišljati da bi Tarawera Ultra trka na Novom Zelandu mogla biti i još bolja opcija. 

Nije mi trebalo dugo razmišljanja da uplatim startninu. Startnina je bila još uvijek pod opcijom rane prijave tako da sam startninu platila 540KM za 105km stazu. U startnom paketu dođe majica i broj. Ali svi mi koji već neko vrijeme trčimo izvan granica BiH znamo da startni paket i nije prioritet. Ono što je bitno i presudno jeste organizacija trke i sigurnost trkača na stazi. Imala sam dosta informacija vezano za trku jer je već par mojih prijatelja iz Japana učestvovalo na trci prethodnih godina.

Kupujem povratnu kartu Tokijo – Auckland. Let traje oko 10 sati i vremenska razlika je +4 sata ispred Japan, a 12 sati ispred Bosne i Hercegovine. 

Ubrzo sam rezervisala i smještaj u Rotorua, gradu koji je domaćin trke. Rotorua je grad smješten u Zaljevu obilja (Bay of Plenty) na sjevernom otoku Novog Zelanda. Čuven je po svom prošaranom krajoliku, blatnim bazenima, prirodnim toplim izvorima, gejzirima koji pucaju u zrak, vodopadima i čarobnim šumama te po predstavljanju fascinantne kulture Maora i legendarnog kivija, ptice koja ne leti i koja je simbol zemlje.

Maori su Polinezijci koji svojom ljubavlju prema prirodi i suživotu s istom nikoga ne ostavljaju ravnodušnim nego potiču stalno oduševljavajuće ponavljanje rečenice: „O, majko prirodo!“.

Za Novi Zeland nam je potrebna turistička viza koja košta otprilike oko 260KMPolako sve potrebne pripreme sam privela kraju. Bilo mi je bitno da imam barem dva dana prije trke da se adaptiram na vremensku razliku i sezonu, jer je zima u Japanu, a ljeto na Novom Zelandu. 

13. 2. mi je bio noćni let, a stigla sam 14. 2. ujutro. Prvu noć sam provela u Aucklandu i onda sam sljedeći dan poslijepodne išla za Rotorua koji je udaljen skoro 4 sata vožnjeIsti dan sam uspjela i podići startni broj. Obavezna oprema je bila termalna majica dugih rukava, kapa, lampa sa rezervnim baterijom i vodootporna jakna. Lista za obaveznom opremom je potvrđena dva dana prije kada je i potvrđena vremenska prognoza za predstojeći vikend.

Na ovom check in su nas vagali prije i poslije trke. Nismo skidali patike jer smo stajali na vagu kako smo izlazili iz ciljnog prostora. Sljedeći dan sam imala cijeli slobodan da se odmorim i pripremim za start trke. Najbitnije mi je bilo da se naspavam. 

Noć prije trke sam spakovala ruksak i pripremila tri torbe za drop bag (rezervna oprema) koje će me čekati na 57km, 87km i jedna na cilju. 

Pored obavezne opreme u ruksak sam spakovala 2 yokan (japanski slatki grah), mix orašastih plodova, salt tablete, mali snickers, gumene bombone. Gelove ne koristim na trkama. Kako bi se tijelo brže oporavilo potrebno je da se unosi slična hrana koju svakodnevno koristimo i dosta je bitna hidratacija. 

Ta Puia je mjesto u kojem je smještena Akademija za mlade Maore koji se školuju kako bi se očuvala maorska kultura i s tog mjesta kreće trka. Rezervisala sam autobus iz Rotorua do Ta Puia (start trke). Vožnja traje nekih 10tak minuta. Temperatura je bila oko 14 stepeni ujutro tako da sam u torbi imala i majicu bez rukava jer sam znala da će mi biti vruće čim stignem do prve okrepe. 

U selo su nas pustili u 7:00 ujutro. Priroda je fascinantna. Gejziri su nas okruživali i možete vidjeti paru kako izbija iz šume. Prije starta trke Maori su izveli svoj tradicionalni ples i poželjeli nam dobrodošlicu. Osjećaj je jedinstven. Štagod da se desi poslije toga biti u mogućnosti da budete dio ovog svjetskog događaja je nevjerovatan.

Na prvoj okrepi (21km) je bila gužva tako da sam uzela komad naranče, dopunila jednu bocu vode, presvukla se i nastavila dalje. Jako puno je bilo navijača i svi su bili jako ljubazni i podržavali nas sve. Do sljedeće okrepe je bilo oko 10km, ali počelo je biti jako vruće tako da sam morala stati na ovoj okrepi da napunim obje boce vode. Međutim kada sam došla do okrepe tu je bio red pa sam morala čekati 10tak minuta da napunim vodu. Poslije toga smo trčali krug od 7km i vraćali smo se do iste okrepe pa onda nastavili prema sljedećoj okrepi. 

Između 25km i 30km osjetila sam umor i u glavi mi je bilo samo da mi noge ne otkažu jer nisam još ni pola trke istrčala. Obično imam krizu oko pola trke (50km-60km) i tad obično napravim dužu pauzu i uzmem supu pa mi to pomogne da se saberem. Međutim sad sam već ovo osjetila, a još nisam ni 30km istrčala. Tu je sad počela mentalna borba i priča sa samim sobom. Malo sam usporila da dam sebi prostora da se mozak i tijelo opet usklade dok ne uhvatim ritam. Na pola puta do sljedeće okrepe (42.7km) bila je manja okrepa sa lubenicom, krema za sunčanje, vazelin, flasteri, i sve što je potrebno za prvu pomoć. Tu me je kriza prošla i onda sam nastavila dobrim tempom do sljedeće okrepe. 

Tu me je čekalo divno iznenađenje. Okrepu su pripremili izviđači i njihove vođe. Oni su trčali prema nama i pitali odmah šta nam treba. Dajem im dvije boce da napune vodom dok sam ja pila vodu, jela sendvič s nutelom, naranče koje su bila odlične na vrućini i jako ukusne. Srce mi je bilo ispunjeno i u mislima su mi bili naši zenički izviđači koji su isto tako divni kao i ovi ovdje. Na zadnje dvije trke (Steel Trail Zenica 2022 i 2023) koje sam organizovala zenički izviđači su bili na okrepama i pomagali. I kada sam vidjela izviđače na Tarawera stazi osjećala sam se kao da sam kući

Ono što sam počela primjećivati su odstupanja u kilometraži do okrepa. Organizatori su morali promijeniti dijelove staze zbog klizišta. Ovo područje je poznato po gejzirima tako da nikad ne znate gdje će vas staza odvesti. Što se tiče sata tu uvijek nekako računam +/-3 km odstupanja.

Temperatura zraka uveliko raste i već se svi poprilično kuhamo. Trčali smo pored jezera gdje su ljudi roštiljali i kupali se. Muzika je bila na sve strane i svi su nam apaudirali kako smo prolazili. Pošto nam je na startnom broju pisalo i ime velikim slovima onda sam često mogla čuti kako me dozivaju i podržavaju. Tako je dobar osjećaj da vam se nekad i plače od dragosti. Doduše došlo mi je par puta da idem da zaplivam u jednom od jezera. Kristalno čista voda i vrhunska atmosfera na plaži. 

Ali noge ne staju i dolazim do okrepe gdje me čeka drop bag. Pri ulasku na okrepu koja je bila smještena u kući pored jezera tu su bile i kante sa vodom i spužvom da se rashladite. Na ovoj okrepi su mi napravili supu koja je bila taman da se može popiti, a da nije prevruće. Jako je bitno da vam supa nije prevruća pa da ne morate čekati da se ohladi. Bilo je volontera toliko da ste mogli da imate i svog ličnog volontera. Ovdje sam isto pojela lubenicu, i pitu. Presvukla sam samo šorc na ovoj stanici, a na 87km me je čekala još jedna torba sa stvarima. 

Kako sam krenula dalje onda sam shvatila da je baš upeklo i da će mi trebati malo više da uhvatim ponovo ritam. Prolazno vrijeme mi je bilo fantastično i što je najbitnije jeste da sam se dobro osjećala. Kratko sam stala na sljedećoj okrepi da napunim vodu i nastavila dalje. Bilo je par momenata gdje sam trčala kao da sam tek počela trku. Na jednom dijelu me je pratila jedna Japanka pa smo trčale zajedno pa poslije toga niz brdo me pratio lik iz Australije. Kaže da dobro trčim niz brdo. Na ovakvim formatima trke tu obično dolazi do otkazivanja nogu, bolova u koljenima i kvadovima. Trčanje niz brdo na ovakvim dužinama zahtjeva različite treninge kako biste se sačuvali od povreda.

Sudeći po tempu mislila sam da ću stići prije mraka na 87km okrepu, ali pošto su se kilometri nizali onda mi je ova zadnja okrepa već bila na nekom 90tom km (na mom satu), tako da sam stavila lampu. Ovdje sam presvukla majicu jer je već počelo biti hladno. A helanke sam stavila u ruksak za svaki slučaj. Patike nisam mijenjala iako sam ih stavila u drop bag jer ove u kojima sam trčala su bile odlične (Salomon ultra glide 2). Malo sam pažljivije trčala jer bi bilo katastrofa da iskrenem zglob na skoro pa kraju trke. Ali već ovdje sam prolazila dosta trkača koji su već bili vidno umorni

Dolazim do zadnje okrepe koja je fantastična. Oni su priredili kao disco okrepu sa svjetlima, muzikom, svi su plesali. Izgledalo je kao neki party (hipi party). Od ove okrepe je bilo sve ravno i ostalo je nekih 7km. Na satu mi je uskoro pokazalo i 105km i prolazno vrijeme 15sati i 30minuta. Već sam tu sa osmjehom na licu lagano išla prema cilju jer sam već ostvarila rezultat i bolji nego sam planirala. Zadnja 4km sam trčala bukvalno kroz dio gdje su gejziri i uz pogrešan korak vjerovatno bi mi se patika istopila. Tako da opreza nije nedostajalo. Kako se približavam cilju tako me i osjećaj sreće obuzima. Nevjerovatno iskustvo. Prolazim kroz cilj iza ponoći (12:38 am na satu otkucava 112km) i u cilju je još uvijek puno navijača, muzika i svi vam čestitaju. Pretpostavljam da je sat otkucavao više kilometara i rekla bih otprilike +5km računajući kojim tempom sam trčala i kolika je udaljenost bila do cilja.

Na kraju su me i vagali i na trci sam izgubila 2kg. Tu je onda bio i veliki šator sa hranom od raznih vrsta supa, sendviča, protein čokolada, sokova, itd. Stolice i stolovi. Presvukla sam se i ubrzo nakon toga uputila prema hotelu jer sljedeći dan mogu biti cijeli dan u Polinezijskom spa koji je jedan od najpoznatijih na svijetu. Nema ništa bolje kao oporavak nakon ovakve trke. Kada sam ujutro ustala jedva sam sišla niz stepenice, a onda kako smo išli u spa tako smo prepoznavali jedni druge jer niko nije mogao hodati normalno. Definitivno jedno divno putovanje i još bolja trka koja nije razočarala. Dobili smo koji kilometar gratis i pivo sljedeći dan.

Nešto novo za mene. Na okrepama su bili proizvodi od Näak i na svakoj od njih sam uzela protein bar, vafle, koje sam probala poslije trke i odlični su. Bila je mješavina za hidrataciju od lubenice i to sam isto probala i odlično mi je leglo, tako da ću na sljedeću trku ponijeti ove proizvode.

Pošto sam imala drop Bags onda sam ovo što sam donijela sa okrepa stavila tu, tako da to nisam nosila cijelu trku. A jedan od savjeta prije trke je bio da ponesemo extra vrećicu da možemo ponijeti štagod želimo sa okrepa.

Početak godine nije mogao početi bolje. Šta li će biti sljedeća avantura i koja država ili kontinent će biti na listi, vidjet ćemo. #runaroundtheworld

Vaši komentari

Banner