Alija Imamović: S minimalnim uslovima do zapaženog rezultata

Kada sam upoznao Aliju Imamovića, na SRC Halilovići Sarajevo, u martu ove godine, prvo čime me se dojmio je topla susretljivost i skromnost velikih koji ma šta učinili u svojoj karijeri i penjali se na stotine tronova svijeta, ostaju bliski malima i dio su njih. To sam odmah osjetio i držim sa sigurnošću da će tako i ostati. Alija je pobjednik iz malih i vrijednih i uvijek će biti.

1041

Razgovarao i pripremio: Nicolae Golea

Puno prije tog zvaničnog upoznavanja slušao sam o njemu kao atletičaru u kojemu stanuje veliki talent koji će prije ili kasnije izaći na vidjelo, bio sam i na trkama na kojima je već odskakao od većine onih koji se bore za postolja na polumaratonima i manjim distancama.

U zadnje vrijeme susrećemo se često, Alija napreduje brzinom svjetlosti, suvereno gazi bh. teškoću i realnost jednog ogromnog talenta koji, rječnikom naše svakodnevnice, kuburi sa osnovama za dobar rad da taj talent i ostvari u potpunosti. Nije čovjek koji se žali, on se bori, ide naprijed imajući nešto ili ne. Nema stajanja, postoji samo krajnji cilj i doći će do njega iznađenim bilo kakvim rješenjem, najboljim mogućim u tom trenutku, ali on neće odustati! Ovo je priča o čovjeku od nas, iz običnog naroda, pobjedniku koji će svojom pobjedom zaogrnuti nas malene i jedino tako je proslaviti iz srca, i tada je on sretan potpuno.

Alija Imamović je rođen 30. 06. 1996. godine u Sarajevu. Odrastao i živi sa roditeljima i dvjema sestrama u Hadžićima, nedaleko od Sarajeva. Tu je završio osnovnu kao i srednju školu i dobio zvanje Mašinskog tehničara – konstruktor za računare.

Otkrivanje talenta

U osmom razredu je na poziv nastavnika tjelesnog odgoja pristupio treninzima, a zatim i školskim utrkama. Na svim istrčanim, za školu, osvojio je prva mjesta. Već je tada zamirisala nada. Da ne bi ostao bez prave provjere, šanse i mogućnosti da se oproba na višem nivou pobrinula se direktorica AK Sarajevo Vahida Kozić. Na taj poziv Alija je odgovorio potvrdno i ušao u svijet profesionalne atletike. Nakon godinu dana profesionalnog treniranja i bavljenja atletikom ušao je u reprezentaciju mlađih juniora BiH i preuzima ga veliko ime među dugoprugašima ovih krajeva, Sead Kondo, i dan danas vlasnik rekorda u maratonu naše zemlje koji glasi 2:15:55. Uvjeren sam da je Kondo svu svoju snagu iskreno usmjerio i potajno se nada tome da istrenira svog nasljednika, na čemu svakodnevno rade. Alija je već tada postao prvak BiH u više disciplina i time je potvrdio da se radi o talentiranom atletičaru. Trenutno je član seniorske reprezentacije naše zemlje i uskoro će kao reprezentativac BiH nastupiti na Balkanskom prvenstvu u polumaratonu koje se održava 30. 10. 2016. godine.

Od prvog dana 2016. godine, zajedno sa trenerom Kondom, Alija je postao član AK Novi Grad Sarajevo gdje kako kaže ima jako dobre uvjete za rad i uživa ogromnu podršku čelnika kluba: „Uz podršku čelnika kluba sam u ovoj godini do sada imao jako dobre nastupe gdje sam se popeo na postolja nekih prestižnih utrka na Balkanu. Istrčao sam polumaraton sa vremenom 1:12:06 (Šujički polumaraton op.a.)  i sa ovim rezultatom sam najmlađi u regionu. Idemo dalje, spremamo se trenutno i za Zagreb Maraton 09. 10. 2016. g., što će mi biti prvi službeni maraton u karijeri. Također, spremam se ispuniti normu za U23 Europsko prvenstvo 2017. godine na 10k“.

Pod vodstvom velikog Seada Konde

Budući da se radi o velikom talentu kako smo napisali, red je da Aliju kao takvog trenira čovjek za kojega možemo reći da je jedan od najvećih dugoprugaša sa ovih prostora, vlasnik rekorda koji već nekoliko decenija suvereno obitava na tronu. „Treniram i radim sa jednom sportskom veličinom ovog sporta, on je ispisao historiju maratona i polumaratona u bivšoj Jugoslaviji ali i BiH! Godine 1975. je ispunio Normu za Olimpijske igre i postavio rekord Jugoslavije u maratonu 2:15:55. Meni je čast što imam takvu veličinu za trenera. Nastranu sport, on je jedna divna osoba koju poštujem i cijenim kao svog oca.“ – ističe oduševljeno i s puno poštovanja Alija o svom treneru.

Svijet dugih pruga zahtijeva jako mnogo truda i rada. To je prije svega jako puno sati treninga i popratnih aktivnosti. Alija kaže da jako puno provodi vremena sa svojim trenerom što je proizvelo jedan jako dobar i prisan odnos njih dvojice: „Sve radimo bez pritiska i tenzija, motiviše me i daje mi dodatnu snagu kada je uz mene. Ja sam sa njim proveo svoje najbolje trenutke mladosti i više vremena na utrkama i treninzima sam proveo sa njim nego sa svojim roditeljima. Stalno smo u kontaktu, kada vidimo zanimljiv trening na internetu ili nešto drugo odmah zovemo jedan drugog i komentiramo i dogovaramo se. Zbog boljeg treniranja radim i vani dosta, i tada smo u kontaktu stalno, pričamo kako smo i šta radili itd.“

Treninzi, utrke, odmor…

Rekreativne trkače uvijek zanima i volimo znati kako to izgledaju treninzi i radne sedmice kod profesionalaca. U tim razmišljanjima stalno nas kopka pomisao da profesionalci nešto kriju, da ne žele pričati potpuno otvoreno o svojim treninzima i slično. Alija nam je vrlo rado opisao svoje radne navike i kako izgleda trenirati kao profesionalni dugoprugaš. „Radi se o svakodnevnim treninzima i to često po dva treninga dnevno, s tim da jednom sedmično imam masažu i bazen, nekada jedno, a nekada drugo, zavisi od vrste umora. Kada u sedmici imam utrku onda je manji intenzitet treninga i opuštajući su treninzi za utrku. Tada odmaram jedan dan u sedmici prije trke. Trenutno imamo skoro svakih 7 do 15 dana utrku i tada je teže jer moraš da treniraš kvalitetno ali i da budeš za utrku odmoran. Sve se stigne i ništa nije problem.“ – govori nam sa osmijehom radišni Alija koji se u potpunosti posvetio trčanju te cijeli svoj dan podređuje treninzima. Otkako je završio školovanje sve je svoje snage usmjerio u crpljenje talenta i u veliku želju da taj talent posve iskoristi.

Trenutno se priprema za maraton koji će trčati u Zagrebu uskoro i takve pripreme zahtijevaju mnogo dužinskih treninga. Sedmično prelazi 150 – 200 kilometara, ovisno o tome ima li neku utrku u toj sedmici ili ne. Mjesečna kilometraža koju akumulira zna dosegnuti i 800 kilometara, no, većinom je to 500-600 kilometara. Za usporedbu, prosječan rekreativac mjesečno u treningu pretrči oko 200 kilometara što je Alijina sedmična kilometraža. Bez obzira na taj raspon u treninzima i nivou treniranja, Alija je često viđen na grupnim, ali i pojedinačnim treninzima rekreativaca. Upravo je to što krasi njegovu osobu i sve napisano u uvodu ove priče. Ne radi se o tome da iskače iz svojih programa i šarlatanski obilazi treninge i rekreativna okupljanja, nego o iznimnoj senzibilnosti i ljubavi prema trčanju pa je tako osjetio želju da podrži sve što radimo na rekreativnom nivou da ovaj sport populariziramo u našoj zemlji. Tako je nagrađen izborom udruženja NGO Marathon Sarajevo da bude njihov ambasador što je rezultiralo dobrom obostranom saradnjom.

Ciljevi, mogućnosti i želje

Kada sa 20 godina istrčite polumaraton s vremenom 1:12:06 svima je jasno da tu „nešto“ ima. Ne samo da ima nego je itekako vidljivo koliki još prostor za napredak leži u Alijinim „nogama“. Logično je da se svi zapitamo koliko dobacuju Alijine mogućnosti i ambicije. Zasigurno je to da svi mi puno više maštamo od njega i trenera Seada Konde: „Ja sam osoba koja se ne zamara rezultatima i rezultatima koje prave sadašnji svjetski trkači i trkači iz moje blizine. Meni i mom treneru je cilj da se nosim sa svima njima nekad u budućnosti bez problema, no, mora da se zna da je meni tek 20 godina što je tek početak za ozbiljnije rezultate na polumaratonu i maratonu. Budućnost je preda mnom.“

Jasno je da predan i radišan atletičar poput Alije mora imati i ima svoje ciljeve na kojima gradi motivaciju i pronalazi snagu za svako iskušenje. Samouvjereno, nimalo neskromno i razmetljivo je dodao: „Moj najveći cilj i cilj mog trenera je da ispunim normu za Olimpijske Igre u Tokiju 2020. godine. Imam 4 godine “fore”, ali mora da se zna da to nije puno vremena, brzo to proleti. Moj trener kao i treneri iz regiona kažu da ukoliko budem slušao i radio kao do sada, BiH će sa ponosom u Tokiju imati predstavnika i to ne jednog nego čak dvojicu, mog velikog prijatelja Srđana Samardžića.“

Još nešto nam mora biti jasno svima, Alijin uspjeh ne ovisi isključivo o njemu. Ima tu dosta faktora koji trebaju da se podudare kako bi on imao dobru platformu za pripremanje i ostvarenje ciljeva. Jedan je i naša država koja prema svojim talentima ima maćehinski odnos. „Svi znamo koliko naša država ulaže u sport, ali ja sam optimista za sve u životu, ja se borim sām da osiguram sve što mi je neophodno za treniranje. Odlazak na utrke financiramo uz pomoć sponzora i dobrih ljudi koji hoće da pomognu kao i od nagrada koje osvajam po utrkama. Naravno, tu je najveća podrška porodice, oca Ibre i majke Muškije Imamović te sestara Amine i Arijane, bez kojih bi ovo bio samo san. Kada padnu norme za neka velika takmičenja, nadam se i vjerujem da će i financijska situacija biti bolja.“ – govori Alija iskreno.

Šta nosi budućnost i daljnji koraci u karijeri

Nije dugo trebalo da se pročuje za Aliju Imamovića, perspektivnog atletičara iz Bosne i Hercegovine. Kako to obično biva, skauti raznih atletskih klubova i federacija ne miruju i već neko vrijeme pomno prate rad i napredak našeg reprezentativca. Nisu samo u nogometu ovakve stvari svakodnevnica nego i u svijetu atletike. Nedavno smo vidjeli primjer Kanite Bilić, mlade Zeničanke koja je prihvatila ponudu i prešla trenirati u Stuttgart gdje, kako kaže, ima fenomenalne uvjete za treniranje i napredak. Još poznatiji primjer je Amela Tuke koji se tek po odlasku u Italiju na pravi način počeo razvijati i ubrzo ostvario vrhunske rezultate. Već možda krajem ove godine Alija bude imao na stolu nekoliko konkretnih ponuda koje će morati odvagnuti i povući najbolji potez što će usmjeriti njegov razvoj značajno. „Istina je da imam raznih ponuda iz inozemstva, Njemačka, Hrvatska, koledži diljem Evrope itd. Ali, polako, ne želimo srljati. Kada dođe pravo vrijeme za to učinit ćemo ono što je najbolje za moj daljnji razvoj.“ – kazao je zadovoljno moj sugovornik te odao čvrstu sigurnost u ono što radi i da je spreman otisnuti se u svijet gdje će naići na bolje mogućnosti da bi nastavio pravilan razvoj i mogao ostvariti svoje ciljeve i želje, a i naše svakako, da Bosna i Hercegovina na sljedećim Olimpijskim igrama ima dvojicu maratonaca.

Uzor sam sebi; izdvaja jednog velikana

Nisam mogao nikako da zaobiđem pitanje o nekom uzoru iz svijeta atletike. Alijino praćenje i poznavanje atletike, dešavanja u tom čudnovatom svijetu, je na visokom nivou, drugačije nisam ni očekivao, ali ni tu ne iskače iz svoje skromnosti. Odmjereno je ukazao koliko sve prati, redovno otvara web stranice, stručnu literaturu, usisava iz svega dostupnog nešto novo što bi mogao iskoristiti za svoj napredak.

„Ja nemam uzora u sportu, ja sam sebi uzor što hoću iz minimalnih uslova da napravim zapažen rezultat, što je moguće jer smo pokazali do sada. Samo je stvar volje i strpljena. A, atletičar koji mi je privukao pažnju je Mohamed Farah – Mo Farah, prvo je pokazao da je čovjek pa onda legenda dugoprugaškog trčanja. Inače mi svi kažu da ličim na njega, znači ima nešto” – sa osmijehom završava Alija Imamović.

Alija nije rođen kao pobjednik, ništa mu se nije dalo i otvorilo samo od sebe. On je odlučio biti pobjednik! I svojim upornim, a napornim radom će to postati. Ovu priču bih završio s jednom našom internom koja će, s Alijine strane, vrlo lako postati realnost. Moja strana nije ni bitna. Idemo u Tokio!

Ovi prijatelji su uz mene u teškim i radosnim trenucima i ovim putem hoću da im zahvalim i iskažem mali znak pažnje na podršci koju mi pružaju. To su: Tomislav Cvitanušić, Jasmina Korjenić, Nudžejma Softić, Erol Mujanović, Haris i Sabina Jordamović, Jelena Hadžiosmanović, Franjo Šola, Selma Mameledžija, Denis Kadić, Neira Odobašić, Šaban Žunić, Elmir Ćerimagić, Edhem Bajrić te Adnan i Marina Ovčina. Prije svega su divni prijatelji pa sve ostalo. Zatim jedna osoba koja mi je puno pomogla i pomaže, Ibro Obhodžaš kao i moj trener Sead Kondo koji je zaslužan za sve rezultate koje postižem.

 

Vaši komentari