Piše: Nusreta Cerić
Otvaram mail i čitam:
„Čestitamo i želimo dobrodošlicu na 28. Ljubljanski maraton…“.
Iščitavam mail i pitam se da li je odluka o prijavi na maraton donesena prerano. U glavi se javilo bezbroj pitanja i isto toliko strahova, ali odbacujem to od sebe i tješim se činjenicom da uvijek mogu odustati. Već tada sam duboko u sebi znala da odustajanje nije opcija. Misli mi preplavljuju sva do tada pročitana iskustva trkača i informacije o tome kada je pravo vrijeme za istrčati maraton, emocije su izmiješane, ali i dalje ne shvatam ozbiljnost procesa u koji sam se upustila. Znala sam da ću takve misli presjeći samo ako nekome kažem i šaljem konfirmacijski mail Elvedinu Tunoviću Tuni. Nisam ga iznenadila jer mi je i sam jednom prilikom spomenuo kako poslije istrčanog polumaratona „rastu apetiti“ i javlja se želja da se pređe stepenica više, a i znala sam da će moj plan za maraton spremati upravo on.
U trenutku prijave na maraton imam istrčanih nekoliko utrka na 5k, 10k i tek dva polumaratona, jedan u septembru, a drugi u oktobru 2023. godine. Sve te utrke su istrčane bez pravih priprema i skoro nikakvog trkačkog znanja. Pozitivna stvar je bila što sam u tom trenutku već stekla neki kontinuitet u trčanju i dovela ga do 3 trčanja sedmično, što je samo nekoliko mjeseci ranije bila misaona imenica za mene. U periodu mjeseca Ramazana napravljena je pauza od trčanja gdje nešto više od mjesec dana nisam istrčala ni kilometra. Već drugi dan Bajrama odlučim se izaći na trk i otrčim svoju omiljenu rutu, Kovačići – Dariva i nazad, 11 kilometara i osjećam se super. O maratonu i ne razmišljam. Samo par dana kasnije odemo na 5k utrku u Vitez, sa željom da istrčim ispod 30 minuta. Uz pejasnje Borisa Katalinića to i uspijem, ali sam osjećala veliki napor i počinjem se brinuti.
Ipak, sezona trka je uveliko krenula, padaju planovi koja trka će se trčati i spisak se širi, uz sve cestovne trke dolazim na ideju da istrčim i trail i prijavljujem se na Vučko trail u junu. U međuvremenu sam istrčala treći zvanični polumaraton u maju i lično vrijeme popravila za oko 15 minuta (Haris i ja i dalje ne vjerujemo da smo tad to uspjeli) što mi daje dodatnu motivaciju. U junu su me čekala dva vikenda sa po dvije utrke dnevno, ambiciozno u potpunosti. Ovog drugog vikenda sam se mnogo više plašila, što zbog činjenice jer trčim prvi trail (sa jednim odrađenim treningom) to zbog činjenice da je to posljednji slobodan vikend jer već od ponedjeljka 24. juna počinju moje zvanične maraton pripreme. Plan još uvijek nisam dobila i Tuna mi u nekom razgovoru spomene da će me pustiti da uživam u tom trkačkom vikendu i da će mi plan poslati u nedjelju, dan prije početka priprema.
Tako je i bilo, plan sam dobila u nedjelju, 23. juna. Otvaram, listam, 17 sedmica, do detalja napisan i isplaniran svaki dan, nailazim na bezbroj nepoznatih pojmova (nisam imala znanje ni o jednom treningu, niti jedan odrađen intervalni trening, trening tempa, snage i sl.). Od intervalnih treninga sam strahovala najviše.
Pripreme su krenule i dan za danom prolazio, trening za treningom. Trudila sam se da dam svoj maksimum i svaki od njih uradim najbolje što mogu. Na većini treninga je podrška i pomoć bio upravo kreator mog plana, Tuna, ali i mnogi prijatelji iz SRC kluba, posebno na treninzima dužine vikendom i svima im beskrajno hvala. Plan sam otvarala i čitala nekoliko puta dnevno, od onoga što sam već prošla do onoga šta me sve čeka u nadolazećem periodu. Najčešće sam treninge trčala na Vilsonovom šetalištu, ruta Kovačići – Dariva i nazad, u Rajlovcu na stazi pored autoputa (segment sa Strave Rajlovac – TT staza – Clockwise). Na posljednjoj ruti najčešće je podrška bila Šuhreta Hasanković koja je često svoje treninge prilagođavala mojima kako trening ne bi ispaštao pa se znala našaliti kako je ona jedina koja je prijavila polumaraton, a radi treninge za maraton.
Najteži trening mi je bio jedan od treninga dužine (iako su mi to definitivno najdraži treninzi) i to od 2. septembra, 32 km. Silom prilika sam bila primorana taj trening odraditi popodne, nakon radnog dana i tek po završetku sam shvatila koliko je to bila loša ideja, ali jednostavno nisam željela propustiti trening. Kroz proces priprema sam i prošla i sa ozbiljnom upalom sinusa (popraćena gubitkom čula mirisa i okusa, gubitkom glasa i velikim kašljem), ali nisam dozvolila da bilo šta utiče na plan priprema i uspjela sam ih okončati bez ijednog propuštenog treninga i ponosna sam zbog toga, a nadam se i trener.
Kako su se pripreme privodile kraju, intenzitet treninga smanjivao, imala sam vremena da sagledam šta sam sve prošla kroz prethodne sedmice, naučila da trčim na 37+ stepeni, naučila da kiša nije razlog da ne izađeš na trening ili da ga prekineš, naučila raditi intervalne treninge, treninge tempa, zagrijati se prije trke, uraditi trening snage kod kuće, naučila odmoriti poslije napornog treninga, naučila biti disciplinirana i još mnogo toga. Uspjela sam popraviti i lične rekorde na 5k, 10k i 21k (ne moraju me Haris i Edis čekati po 15 minuta u cilju).
Spisak trkača koji će nastupiti u Ljubljani, a koje poznajem, se značajno povećao i to mi je bila olakšavajuća okolnost, a posebno jer će na dan utrke sa mnom trčati Tuna, a tu će biti i moja draga Azra Muftić (njen drugi maraton), Azra Zec, Jasna, Džana koje trče također svoj prvi maraton i Adis. Na polumaratonu je spisak malo duži Šuhreta, Jasenka, Amina, Šaha, Sanela, Jasmin, Sulejman, Sanjin. Kako bismo imali dovoljno vremena da se odmorimo i prije trke, a i poslije Jasenka, Amina, Tuna i ja dogovaramo odlazak u Ljubljanu u petak, a povratak u ponedjeljak.
Došlo je vrijeme za polazak, petak 18. oktobar. Putovanje uzbudljivo, dolazak u smještaj i posljednji trening, 20 minuta easy po kišnoj Ljubljani, Jasenka, Amina, Tuna i ja, umorni od puta, ali zadovoljni.
Dan poslije odlazimo na lokaciju za preuzimanje startnih brojeva, Arena Stožice. Meni lično veliko iskustvo i prvi susret sa velikom trkom i organizacijom jednog ovakvog događaja. Obilazimo štandove organizatora drugih utrka iz regiona i razne ponuđače opreme za trčanje i dodataka. Preuzimamo brojeve, fotografišemo se i odlazimo do centra grada i obilazak. Tamo stižemo na dječije utrke i zadržavamo se određeno vrijeme u navijačkoj zoni i uvjeravamo se u ozbiljnost organizacije. Pravi trkački praznik.
Osvanuo je 20. oktobar, druga noć loše prospavana i ubjeđujem sebe da to neće uticati na ishod trke i da će biti vremena da se naspavam. Dogovaramo se krenuti iz smještaja u 7 sati i već kasnimo 15 minuta. Autom odlazimo do parkinga Arene Stožice odakle je organizovan odlazak autobusom do starta. Po dolasku na parking nailazimo na trkače koji također čekaju autobus, ali nakon određenog vremena shvatamo da na pogrešnoj lokaciji čekamo i tu gubimo dodatno vrijeme. Nervoza se pojačava. Dolazimo do startne zone, rijeka trkača je već zauzela svoje pozicije, vremena je sve manje. Zagrijavanje je već otpisano i sada je samo cilj doći do lokacije za ostavljanje stvari i da se obavi toalet prije početka utrke. Pokušavajući se probiti do pulta za predavanje ličnih stvari srećem Svetu Jovanovića, iskusnog maratonca iz Beograda i jednog od onih trkača koji mi je među prvima pričao o iskustvu trčanja maratona. Bilo mi je drago sresti ga taj dan.
Tuna i ja dolazimo u startnu zonu, moja zona je bila zona E, prilikom prijave sam ciljano vrijeme ostavila na 4:30h, Tunu sam izložila prelasku iz zone A u zonu E. Ostatak ekipe se rasporedio na svoje startne pozicije. Pokušavajući se probiti na sami početak zone E srećemo Azru Muftić, pomišljam u sebi je li moglo bolje. Shvatamo koliko ozbiljnu upalu grla ima Azra, ali joj se divimo jer je bez obzira na to odlučila trčati i nagovaramo je da se progura s nama naprijed i da idemo skupa. Napravimo nekoliko fotografija i čekamo početak trke. Tuna me upozorava da ne smijem gledati na sat i da njemu to prepustim (nije mi htio reći kojim tempom planira da trčimo, kaže pratiti će kako trka bude odmicala), on se pobrinuo i za svu „logistiku“ gelove, kapsule soli, a kasnije i vodu na okrepnim stanicama. Samu startnu zonu smo prolazili skoro 7 minuta, a pred sami prolazak kroz start čujem glas koji me doziva, pomislim u sebi u ovolikoj masi mene neko prepoznao, okrećem se i vidim nasmijanu Šahu i čujem kako želi sreću. Suze se skupljaju u očima, prolazimo kroz start.
Pokušavam uživati, što više trenutaka zapamtiti, ali uzbuđenje je ogromno, mislim da sanjam. Gledamo markacije na stazi i Tuna komentariše kako se vjerovatno određeni dio staze ponavlja jer već na početku nailazimo na markaciju 38 km, govorim mu da ja to nisam primijetila na mapi staze.
Azra se već izdvojila iza, okrećem se nekoliko puta, Tuna me ubjeđuje da je tu. Ubrzo sam je izgubila iz vida i grizla me savjest, željela sam da ostane sa nama posebno jer je razmišljala da ako ne bude ok, da završi samo polumaraton (hvala Bogu odustala je od te ideje i istrčala maraton).
Prolazimo prvih 5k i zezam se sa Tunom kako nam ekipa iz kluba u tom trenutku komentariše prolazno vrijeme, daju procjene, kritikuju, hvale i dolazimo na prvu okrepu. Prva okrepna stanica je bila nakon petog kilometra svaka naredna na svaka 2.5 km. Ja nisam svraćala na okrepne stanice, Tuna je to radio za oboje. Pitam ga da li je zadovoljan sa prvih 5k, kaže da jest, bez detaljisanja.
Uzimala sam vodu na svakoj okrepi, a za cijelu trku sam iskoristila 3 energetska gela (na 12, 23 i 34 km) i 3 kapsule soli. Već nakon 10k sam se uplašila da sam pretjerala sa vodom i da ne znam dozirati, kažem Tuni da možemo neku okrepu i preskočiti, nije me poslušao.
Jedan od najemotivnijih trenutaka mi je bio na 13-om kilometru, dio sa raširenim zastavama svih zemalja učesnica, tražim našu zastavu, prilazim da je dodirnem u znak pozdrava i pozdravljam se sa gospođom koja drži našu zastavu. Osjećam veliku sreću.
Kilometri su se nastavili nizati, muzičke zone, navijačke zone iako je cijela staza što se mene tiče navijačka. Na 17-om kilometru počinjem osjećati bol u listu desne noge, ne govorim ništa. Bol je ubrzo nestala i približili smo se zoni razdvajanja maratonaca od polumaratonaca, kako je okrepna stanica bila pred samih 20 kilometara Tuna mi je dodao vodu i iz nekog razloga je zaostao iza mene, dok sam pila vodu slučajno se izlijem vodu po lijevoj ruci na kojoj se nalazio sat i u panici prvi i jedini put pogledam vrijeme. Vidjela sam 1:50 na satu i počela da računam, uplašila se onog što sam izračunala i odlučila da ne razmišljam više o tome. Prolazimo polumaratonsku distancu, pitam Tunu je li zadovoljan, kaže više nego zadovoljan i ja pomišljam još samo ovoliko. Razmišljamo i komentarišemo da li su naši polumaratonci istrčali željene rezultate (Jasenka, Amina, Šuhreta…). Na dvadeset i nekom kilometru počinje se javljati ista bol od 17-og kilometra samo ovaj put u listu lijeve noge. Ubjeđujem sebe da će proći brzo i prošlo je.
Na 30-om kilometru dolazimo do ozbiljnijeg brda i ubrzavam, vodim se logikom što prije ga prođem, biće lakše. Ustvari sam razmišljala o onome što me čeka, a to je za mene najizazovniji dio, sve poslije 35og kilometra. U jednom trenutku smo se približili pejserima, ali smo ih prošli na nekoj od okrepnih stanica pa i dalje nisam znala kako stojimo sa prolaznim vremenom. 36-i kilometar i razmišljam, to je samo jedan Šuhretin i moj krug oko autoputa. Kako je trka odmicala Tunini i moji komentari su bili sve kraći i rjeđi, umor se osjećao. U pozadini čujem sirene hitne pomoći, pored staze viđam na neki način povrijeđene trkače i samo Boga molim da sve dobro prođe.
Prolazimo 40-i kilometar i već smo u centru grada, atmosfera uzavrela, navijanje, zaboravljam sve poteškoće i pred sami cilj vidim Jasenku, Aminu, Sanjina i doživljavam još jedan napad sreće. Približavamo se prolasku kroz cilj i čujem na razglasu Tunino i svoje ime, ponovo se suze skupljaju u očima i narednih nekoliko trenutaka se ne sjećam. Bio je Boki upravu kada je rekao da je to osjećaj koji se treba doživjeti, ne može opisati i nikada neće zaboraviti. Emocije su pomiješane, zahvalnost, sreća, strah…
Svoj prvi maraton sam istrčala za 3:56:13 h i hvala svima koji su na bilo koji način pomogli na tom putu, putu koji je zahtijevao mnogo rada, truda, odricanja, ali koji se na kraju mnogo isplatio i donio mnogo lijepih i nezaboravnih trenutaka.
Vaši komentari
