Piše: Tanja Grahovac
Podsjetimo se da je na istoj ovoj trci Kelvin Kiptum prije godinu dana istrčao aktuelni svjetski rekord za muškarce za nevjerovatnih 2 sata i 35 sekundi, a onda tragično nastradao u februaru ove godine u saobraćajnoj nesreći i time je naš sport i trkački svijet lišen Kiptumovog ogromnog talenta i odgovora na pitanje da li je i koliko brže još mogao da trči.
Moj pohod na američke mejdžore je krenuo još 2021. godine, no taj pokušaj je završen prije nego što je i počeo. Naime, dva dana pred let u Njujork gdje sam trebala da trčim 50. Njujorški maraton 7. novembra 2021. godine, pokosila me je korona pa tako nisam ni otišla niti trčala tu trku, a ostaje tiha žal i plan da Njujork trčim nekada kasnije.
Desetogodišnja multi-entry viza koja mi je izdata na račun prijave za Njujorški maraton je tako ovaj put prvi put upotrebljena te nisam barem morala da brinem oko tih birokratskih zavrzlama. Ono što me jeste brinulo u mjesecima pred Čikago je moje zdravstveno stanje, odnosno konstantna bol u leđima od išijasa prouzrokovanog godinama sjedenja za radnim stolom i hiljadama pretrčanih kilometara nisu dali poleta visokim očekivanjima od ove trke, pa mi je cilj bio samo da zdrava odem u Ameriku i da se zdrava vratim, i sa medaljom. Inače, moje najbolje vrijeme na maratonu je 3 sata i 47 minuta sa brdovitog maratona u Varni iz 2020. godine (koronska godina pa se tako ni trke nisu mogle birati, trčalo se što se moglo tj. što nije bilo otkazano), nakon koje sam u maju 2021. godine u Zrenjaninu istrčala maraton za 3 sata i 52 minuta, a onda sam napravila trogodišnju pauzu, ne od trčanja nego od 42.2 km. Inače, maratone trčim od 2014. godine, a sva moja vremena se kreću između 3h47min i 4h30min.
Od maratona sam odmarala do ovog proljeća kada sam na jezeru Garda u Italiji ponovo trčala maratonsku distancu na prosječnih 30 stepeni Celzijusa, odnosno kuvala se od prvog do zadnjeg metra i žalila dan kada sam prijavila Garda maraton. Ovde moram da napomenem da je maraton Lago di Garda prethodnih godina bio svježa i hladna trka no ove godine nas je zadesio prvi toplotni talas u ovoj godini na sjeveru Italije i to u sred aprila. Trka je odlično organizovana, sa trajektnim linijama od i do starta i finiša trke, a staza ide skoro cijelim putem oko ogromnog jezera Garda i najljepša je staza koju sam ikada trčala. Jezero Garda je prelijepo, a startni paket je jeftin i dostupan čak i trkačima sa Balkana, dakle ne treba propustiti priliku posjetiti ovo jezero ili u sklopu maratona tj. polumaratona koji se održava isti dan ili turistički.
U Čikago sam stigla sa svojom frendicom, cimerkom i bivšom državnom prvakinjom Srbije u maratonu Tijanom Kabić i još nekih desetak trkača iz Srbije direktnim letom iz Beograda. Odmah po slijetanju smo, sa sve torbama i koferima, metroom otišle u Millenium park da vidimo čuveni spomenik „Pasulj“, popijemo kafu i da protegnemo noge nakon jedanaestosatnog leta. Vrijeme je bilo sunčano i toplo, a vremenska prognoza je predviđala i do 27 stepeni Celzijusa u danima pred trku, a onda nagli pad temperature i zahlađenje u subotu pred trku.
Čikago sam već jednom posjetila 2007. godine i odmah se zaljubila u njegove široke avenije, ogromne oblakodere, nadzemnu željeznicu koja ti tutnja i huči iznad glave dok šetaš gradom i dok trčiš trku (popularni L train – što je skraćenica od Elevated, u prevodu „uzdignuti voz“, jer vozovi idu na šinama koje su na ogromnim vijaduktima iznad zemlje, a ne ispod kao što je slučaj sa većinom metro linija u velikim gradovima), zvuk džeza i bluza koji dopire sa svakog ćoška, a plaže i šetališta uz jezero Michigen (od kojih je najveći park Navy Pier) su savršeni za duge treninge trčanja. Dok smo šetali Riverwalkom uz rijeku Čikago u danima pred trku, viđali smo dosta trkača na laganim treninzima, ali i turista i posjetilaca, a po odjeći i obući lako smo mogli da raspoznamo ko je došao na trku, kao i mi. Ove godine je čikaški maraton trčalo 50 000 ljudi, a trkači raznih uzrasta, rasa, nacija i porijekla su šetali, slikali se i razgledali Čikago. Oko sebe smo mogli čuti sve moguće jezike, od azijskih do slovenskih.
U predgrađu gdje smo Tijana, ja i još dvije trkačice iz Srbije iznajmile potkrovlje jedne privatne kuće je znati španski bilo jednako korisno, ako ne i korisnije, nego znati engleski, no strani jezici nam nigdje ne predstavljaju problem, i u tom predgrađu smo se osjećale jako sigurno i ugodno. Odmah smo našle prodavnicu koja prodaje svježe voće i povrće (što nije lako naći u Americi, znaju oni koji su bili, osim ako ne želiš da potrošiš pola dana na odlazak u Whole Foods i 20 dolara na dvije ili tri kile voća).
Zapanjila me je razlika u cijenama u odnosu na prije 15 godina, npr. litar mlijeka košta 4 dolara, pakovanje borovnica od 400 grama je 7 dolara kao i pakovanje od 12 jaja. Pakovanje od 4 avokada je 6 dolara i 30 centi. U našem predgrađu na sjeveru Čikaga smo otkrile odličan veganski restoran u vlasništvu nekih latinoamerikanaca, a na meniju je imao čak i bosansku pitu sirnicu i AJVAR. Čisto da dam čitaocima orjentaciju, veganska tortilja u tom restoranu je 18 dolara, a porcija je tolika da čovjek može baš fino da se najede.
Američke porcije su ogromne pa je tako najmanja kafa u Starbaksu u Čikagu veličine najveće kafe u Starbaksu u Beču. Kada govorimo o cijenama u kafeima i restoranima, obična kafa bilo gdje u centru Čikaga košta 5 dolara, hamburger u Shake Shacku je 10, a porcija pomfrita je 5 dolara. Velika Chicago style pizza (debele kore i prhkog tijesta) dovoljna za ručak za 4 žene je 45 dolara. Na svu restoransku ponudu se plaća i bakšiš koji je minimum 10 posto, pa ta pizza na kraju ispadne 50 dolara. U oktobru je u Americi sve u znaku bundeve, pa su bundevama i skeletima, strašilima i ostalim Halloween rekvizitima ukrašena i javna mjesta i privatna dvorišta i kuće. Čak i u kafu po želji dodaju aromu bundeve no ja kafu sa ukusom bundeve stvarno nisam mogla ni da probam.
Porez države Ilinoje iznosi 10% i on se dodaje na cijenu koja je naznačena na proizvodima u svim radnjama pa tako i u radnjama odjeće i obuće. Znači, na sve cijene koje vidiš u glavi dodaj još 10 posto, ili za porez ili za bakšiš, i tek onda imaš pravu cijenu tj. koliko će ti biti skinuto sa kartice ili koliko treba da iskeširaš.
Subota pred velike trke je rezervisana za kupljenje brojeva na expou maratona pa smo se tako zaputile u McCormick Centar u čikaškoj kineskoj četvrti. Po dolasku u Chinatown vidjesmo rijeku ljudi koja mili prema McCormick centru, pa pomislih da ćemo satima čekati na broj i majicu, no nisam bila u pravu. Čikaški maraton je već tada pokazao da je dobro podmazana mašina i na expou smo se lako orjentisale, pokupile brojeve, pakete, postere i majice, malo razgledale štandove velikih sportskih i trkačkih brendova i nakon što smo se poonesvješćivale od cijena na Nike štandu (Vaporfly 3 su 280 dolara, a Nike šuškavac sa amblemom Chicago maratona je 125 dolara), odlučile smo da idemo na piće i pogled na Trampov toranj u the Loop (Petlju tj. čikaški Krug dvojke ili Ferhadiju) a da se u Chinatown vratimo na ručak u danima poslije trke.
Jutro svake maratonske trke je uvijek slično, a opet uvijek različito. Ustale smo u 4, a već u 5 sati smo Uberom stigle na start u Grant park jer nismo htjele da se pouzdamo u čikaški metro, jer se željezničke šine i vozovi noću popravljaju. Na startu sam kesu sa stvarima u koje ću se presvući poslije trke ostavila u jednom od tri šatora označena bojama i odmah našla svoj startni koral. U Grant park sam stigla po mrklom mraku, a start prvog talasa je bio u 8:00. Moj talas je krenuo u 8:30 i do tada se sasvim razdanilo.
Staza trke prolazi pored svih velikih arhitektonskih i turističkih znamenitosti grada Čikaga, a publika uz stazu je nevjerovatna, dva miliona navijača jednako su raspoređeni duž cijele staze. Navijači su nas bodrili i davali mi snagu i kad je više nisam imala i kada su me leđa baš boljela, a boljela su od prvog kilometra i bol se progresivno pojačavala kako je trka odmicala. Na okrepnim stanicama smo mogli da se poslužimo vodom, Gatorejdom, voćem, a na nekoliko stanica je bilo Maurten gelova. Volonteri su bili fenomenalni, veseli, dobro obučeni i nasmijani, svakome su govorili šta im je na toj stanici na raspolaganju i bodrili nas dok smo ih mi zasipali nepopijenim pićima i napola pojedenim gelovima. Na nekoliko stanica sam svraćala da mi bolna leđa i kuk našpricaju gelom Biofreeze koji ima analgetsko i umirujuće dejstvo, a oblog Biofreezea koji sam dobila u startnom paketu sam nalijepila na bolni kuk i leđa i pred početak trke.
Temperatura se od starta do finiša kretala od 8 do 15ak stepeni, a vrijeme je bilo svježe i sunčano, no najvećim dijelom staze od otvorenog sunca su nas štitile visoke građevine i oblakoderi. Staza je potpuno ravna i time pogodna za dobre rezultate. Ono što nije pogodovalo dobrom rezultatu jesu bili povremeni naleti vjetra (Čikago je inače poznat kao Windy City, Vjetroviti grad) kao i činjenica da se velikoj većini trkača GPS remetio zbog oblakodera u prvih 10, 15 km trke kada je dobro i tačno tempiranje neophodno za uspješnu trku. Na mjestima gdje smo prelazili mostove i vijadukte koji nisu asfaltirani nego podlogu čine čelične mreže, organizator je obezbijedio crvenu stazu pa nam tako vrhovi patika nisu zapinjali od te čelične konstrukcije čime sam bila naročito oduševljena jer sam sklona saplitanju i padovima na trkama (na Beogradskom maratonu prije par godina u Nemanjinoj ulici kada se trči nizbrdo mi je vrh patike zapeo u tramvajsku šinu i toliko jako sam „otresla“ da su me rebra, koljeno i rame poslije nedeljama mučili).
U trenucima kada mi je bilo teško sam mislila na svoju pokojnu sestru Sandru kojoj posvećujem svaku svoju trku i čiji duh uvijek osjećam sa sobom, a kada su mi noge bile lagane, pokušavala sam da ubrzam i da obodrim druge trkače na stazi koji su hramali, usporavali ili šetali. Srela sam i par trkača iz Hrvatske, Srbije i Slovenije i sa njima razmijenila par riječi ohrabrenja i utjehe.
Cilj trke je gdje i start – u Grant parku, gdje nas je dočekala najveća grupa navijača i volontera koji su nam oduševljeno čestitali na završenoj trci. Cilj sam prošla za 4 sata, 12 minuta i 24 sekunde. Sponzori su se potrudili da dobijemo sve što nam je bilo potrebno i što se može očekivati na ovako velikoj trkačkoj manifestaciji, od aluminijskh folija, piva Michelob, voća, vode i elektrolita do besplatnog graviranja medalja.
Na trci nažalost nisam srela nijednog trkača iz BiH, no u vožnji vozom na povratku u naše predgrađe, jedan čovjek mojih godina sa medaljom oko vrata nas je čuo dok prepričavamo utiske i pitao odakle smo. Ja: „Tijana je iz Sombora, Jadranka iz Novog Bečeja, Ivana iz Smedereva i ja sam iz Beograda, rodom iz Bosne“, „Odakle si iz Bosne?“ „Jajce“ „To care, ja sam iz Donjeg Vakufa, ali sam odrastao kod nene na Volijaku u Jajcu“ „I ja sam odrasla kod bake na Volijaku, možda smo se i družili kad smo bili djeca“ kažem ja njemu. Zove se Jasmin i od rata u Bosni živi, radi i trči u Čikagu. Brzinski razmijenismo podatke za povezivanje na društvenim mrežama i utiske o trci i tako stekoh još jedno drago i vrijedno poznanstvo.
Čikaški maraton će mi ostati u sjećanju kao najveća i najbolje organizovana trka koju sam do sada trčala i najveća sportska manifestacija kojoj sam ikada prisustvovala.
Vaši komentari
