TANJA GRAHOVAC: Maraton u Varni za spas trkačke sezone

Za trku u Varni sam čula tek mjesec dana prije 7. novembra za kada je bila zakazana.

1638

Piše: Tanja Grahovac

Zbog postojeće situacije sa koronavirusom i zatvorenih granica prema EU, trkačima iz Srbije i regiona mogućnosti po pitanju izbora jesenjih trka su sužene na minimum, bolje reći nepostojeće, tako da smo moje društvo trkača i ja razmatrali opcije izvan EU.

Prvobitni plan je bio da u privatnoj režiji organizujemo putovanje na Millenium Run u Podgorici 22. novembra ali je već početkom jeseni postalo jasno da će ta trka biti otkazana. Jedina druga opcija je ostao maraton u Varni u Bugarskoj koja, iako je u EU, nekim čudom nije zatvorila granice za državljane Srbije.

Moja drugarica Keti, naša višestruka šampionka u dugoprugaškom trčanju i njen dječko Srećko, najveći poznavalac stranih i domaćih trka kojeg znam sa trkačkim stažom od više od 20 godina, su prošle godine trčali Varnu i odmah upozorili mene i Tijanu, drugu drugaricu sa kojom smo se zaputili za Varnu, da staza nije ravna, da ima puno okreta i uspona ali kome se moliti, nije ga kuditi, druga mogućnost da istrčim barem jedan maraton ove godine a moj 13. ukupno, nije postojala.

Predano sam trenirala tokom cijele godine, od početka krize sa koronavirusom radim od kuće pa sam svo vrijeme koje mi je do tada odlazilo na put od kuće do posla i od posla do kuće sada posvetila trčanju, jogi, snu i drugim vidovima oporavka. Bilo mi je bitno da vidim gdje trenutno stojim sa formom i sa čime ulazim u zimski trenažni proces. Desilo se da trka u Varni pada tačno na rođendan mog rođenog i jedinog brata Bojana pa sam odlučila da je istrčim njemu u čast. Svoje najbrže maratone sam istrčala 2015. u Novom Sadu i 2017. u Berlinu (3h54min i 3h55min) ali u 2018. i 2019. godini nisam uspijevala da istrčim brže od 4h10 min. Ove godine sam dosta povećala broj kilometara, ubrzala se na intervalima i tempo treninzima i bitno mi je bilo da se moj rad i trud materijalizuju na zvaničnoj trci. Moj trener Velimir Bojović Veki, koji takođe trenira i Keti i Tijanu, je bio ubijeđen da ću da istrčim najbržu trku do sada ako budem trčala Varnu ali me je upozoravao da se ne zalijećem i da ne očekujem previše zbog težine staze.

Put Varne smo krenuli privatnim autom u četvrtak a trka je održana u subotu, planirali smo petak za odmor i kakvu-takvu aklimatizaciju. Srećko je vozio cijelo vreme, svih 800 km, nekih 11 sati vožnje. U Bugarsku smo ušli na prelazu Vrška čuka i tu slijedi 5, 6 sati vožnje po nečem što Bugari zovu magistralni put a koji je najsličniji kaldrmi, ogromnim rupama i neosvijetljenim i pustim dijelovima pejzaža. U trenucima je djelovalo i strašno, taj put je na sve ličio samo ne na regionalni put u jednoj od zemalja EU članica.

U Varnu smo stigli oko 10 naveče, smjestili se u prethodno bukirani apartman u potkrovlju renovirane zgrade u centru Varne koji nas je sve oduševio svojom prostranošću i modernim i domišljatim dizajnom (gazda je većinu namještaja, krevet, šank i sto za dnevni boravak napravio od paleta za prevoz robe na kamionima).

Sutradan, dan pred trku, istrčale smo kratki trening sa ubrzanjima u parku u centru Varne iz kojeg se pruža pogled na obalu mora i koji ćemo dobro upoznati u toku trke. Svo četvoro smo trčali maraton, nas tri u nadi da potvrdimo ili popravimo prethodne rezultate a Srećko, na svom putu da istrči 300 maratona, da u Varni istrči svoj 241. maraton.

Taj dan smo uživali, podigli startne pakete u hotelu Črno more u centru grada pod punim epidemiološkim merama, šetali na suncu, na trgu kupili i pili sok od svježe cijeđene cvekle, ručali i odmarali. Za razliku od utiska o Bugarskoj po putevima, stanju benzinskih stanica i prizora koje smo vidjeli iz auta tokom vožnje, Varna nas je oduševila. Divan grad na obali mora, pun zelenila, drvoreda, živopisnih zgrada iz 18. i 19. vijeka, sa puno uskih strmih ulica, kaldrma, šetališta i tim ogromnim parkom. Divan za šetanje ali za trčanje, to ćemo tek da vidimo.

U startnom paketu smo dobili mali ranac na jedno rame, narandžastu majicu sa natpisom maratona, sredstvo za dezinfekciju ruku, čokoladicu i reklamne brošure organizatora i sponzora trke. Ruksak mi se mnogo dopao i od tada sam ga stavila u redovnu upotrebu ali majica je pravo razočarenje, veličina S je ogromna, rekla bih prije da je XL, ali za startninu od 20 EUR nije se moglo više ni očekivati.

Subota, dan trke, je osvanula oblačna i svježa. Doručkovali smo, napustili smeštaj i pješke otišli do glavnog trga i starta trke koji nam je od smeštaja bio udaljen tek 500njak metara. Iako su se taj dan trčale 3 distance, 10.5km, 21.1km i 42.2km, trka je bila mala, tek nekoliko stotina trkača se zagrijavalo oko starta trke i tek toliko publike. Za tako malu trku, bio je prisutan neuobičajeno veliki broj tamnoputih trkača, što je bio znak dobrog nagradnog fonda (nagrade su obezbijeđene za prvih 10 trkača i trkačica u maratonskoj disciplini, za najbrže Bugare po kategorijama i za prva 3 mjesta u ostalim disciplinama).

Trkači svih dužina su trčali istu kružnu stazu od 10.5 km, trkači na cener po 1 krug, polumaratonci 2 a maratonci 4 kruga. Već na prvom krugu pomislih da živopisnijih 10 km u životu nisam trčala. Kreće se sa gradskog trga, onda se ulazi u gradski park gdje se na svakih 300, 400 metara skreće lijevo ili desno pod uglovima od 45 do 90 stepeni, a onda se spušta do obale tako strmim asfaltnim putem da moraš da trčiš na petama i u polustolici, pa onda 3 km ravne staze pored mora bez skretanja (najljepši i jedini ravan dio staze) odakle se opet ulazi u park, slijedi zaokret od 180 stepeni pa penjanje uz park iz kojeg se prelazi u glavnu ulicu kojom se opet penjemo do glavnog trga i prolazi se kroz cilj tj. ulazi se u 2. krug. Već na 2. krugu mi je bilo jasno da neću moći da ispoštujem plan da držim tempo od 5:15 po kilometru ali me to nije sneveselilo, bila sam srećna što konačno trčim maraton nakon više od godinu i po dana. Posljednji maraton prije Varne
mi je bila Barselona u martu 2019. godine.

Vrijeme je bilo oblačno sa povremenim naletima vjetra i sunčanim ali ne previše toplim intervalima, 10 stepeni, savršeno za moj odabir garderobe za trku (šorc, top i rukavice). Bila sam i odmorna i imala sam volju i želju ali ti silni usponi toliko oduzmu na vremenu da ih je nemoguće kompenzovati na ravnom niti na spustovima jer su spustovi previše strmi a na ravnom se već osjećao nakupljeni umor u nogama. Sve ovo je na svakom krugu bilo sve prisutnije i sve izraženije.

Okrepa i podrška duž staze su bili za svaku pohvalu. Bilo je i slanih grickalica i slatkih “zdravih” štanglica, raznog voća a vodu su nam volonteri dodavali u flašicama od pola litra. Radnici gradske čistoće i volonteri su sakupljali poluprazne bačene flašice već u toku trke i generalno, organizacija je bila za svaku pohvalu. Okrepne stanice su bile dovoljno često i dobro raspoređene duž staze, nije ponestalo ničega, a po završetku trke smo se poslužili voćem, perecima, bugarskim jogurtom, sladoledom, slatkim mafinima i kalorijama u svim ostalim mogućim vidovima.

Kroz cilj sam prošla za 3 sata i nešto više od 49 minuta, novi lični ali ne baš zadovoljna obzirom da sam uvjerena da sam trenutno spremna za rezultat od barem 3 sata i 45 minuta. Na cilju su me dočekale Keti i TIjana. Keti je istrčala maraton za fenomenalnih 3 sata i 4 minute a Tijana za predviđenih 3 sata i 20 minuta, nevjerovatno za ovakvu stazu ali Tića je istrčala u minut vrijeme koje je prognozirala da će istrčati (Fun fact: na bugarskom jeziku se ”Tića trči” kaže Tića tića – ТИЋА ТИЋА!) Srećko je svoj 241. maraton istrčao za nešto više od 4 i po sata. Odlično vrijeme obzirom da Srećko jedva da je i trenirao.

Iz Varne smo se do Beograda vratili drugim putem, preko Sofije, mnogo boljim od puta kojim smo išli u odlasku, preko Vrške čuke. Ukoliko se zaputite za Varnu, definitivno preporučujem put preko Sofije. Ovu trku preporučujem kao putovanje u sklopu vikenda za odmor od velegradske buke ali ne za lični rekord. Ko trči “za dušu” svakako bi uživao u ovoj trci. Ostvarila sam svoj cilj – da istrčim barem jedan maraton ove godine, toliko puta osujećen zbog korone (ove godine sam se prijavila za Pariz i Valensiju ali obe trke su otkazane), provela vikend u druženju sa meni dragim ljudima, istrčala trku u još jednoj novoj zemlji i spustila  vrijeme na maratonu za 6 minuta.

Idemo dalje.

Vaši komentari