Piše: Ersan Bijedić
Bila je to prva bh. trka u sklopu koje je na našem terenu održano bh. prvenstvo na 42.195m.
Zajedno s tom trkom, otad smo imali ukupno sedam bh. prvenstava u maratonu, i taj kontinuitet održavanja na domaćem terenu je, u osvrtu na širu sliku, jedini plus.
Dobar start pa pad “pacea”
Prva trka (LINK) je održana u korektnim uslovima i sa prosječnom organizacijom, druga u Cazinu je podignuta na viši nivo, ali je onda krenulo samo nizbrdo. Sljedeća dva prvenstva su održana u Sarajevu, prvo tokom pandemije koronavirusa, da bi u normalnim uslovima 2021. godine trka potpuno podbacila i bila neregularna jer su trkači odvedeni u pogrešnom smjeru. Atletski savez BiH je u ovom slučaju priznao plasman, ali ne i vremena. Uz to trkači uglavnom nisu ispoštovali pravila takmičenja (nepropisno obučeni, privatne okrepe, privatna biciklistička pejsanja…).
– Sad smo potvrdili plasmane, ali više nećemo dozvoliti da se pod okriljem Saveza održavaju trke kao da su seoske. Morat ćemo se ustrojavati. Savez će obaveze javiti posebno klubovima, rekao je tad predsjednik Takmičarske komisije ASBiH, Aziz Kevelj.
Moje iskustvo i saznanja o tome kako (ne)radi Savez je takvo da se nisam iznenadio da nismo napravili iskorak. Savez je po svom djelovanju ispod skoro bilo kakve rekreativne ulične trke pa su maratoni ipak ostali “seoski”, kako je to gore Kevelj korektno naveo.
Tri šanse previše
Naravno da nije sve do Saveza, već do organizatora kojem se “prikloni”. Dok na drugim distancama nemaju takve probleme, ovdje je posao zahtjevniji. Ili bolje reći, te trke nisu u pravim/sposobnim rukama. Tako su se za prethodne tri sezone odlučili za Tuzlu. U najavi za 2022. godinu kao određena garancija je spominjana nova direktorica trke, Kada Delić Selimović, ujedno predsjednica Atletskog saveza FBiH.
Širi osvrt na posljednju trku u Tuzli možete čitati OVDJE, a rezultatski dio na LINK-u.
Već nakon ovog izdanja mnogi se iz organizacionih i sigurnosnih propusta više nisu vraćali u Tuzlu. Prošle godine su Tuzlaci napravili još jedan korak nazad, a ove godine u onim najvažnijim stvarima očito nisu imali napretka (svaka čast za druge pomake, ali ovdje je tema prvenstvo). Ko još, i gdje to, dobije treću šansu nakon što dvije upropasti?
Atletske iluzije
Još jedan korak nazad je napravljen skraćivanjem limita maratona na 4 sata, sugerirajući da je to prvenstvo, takmičenje za „profesionalce“. Ovo nema smisla zbog same činjenice da takvih trkača u BiH jednostavno nema, dovoljno je samo uzeti činjenicu da među najbržima nemamo nijednog maratonca koji je prošao pravi atletski razvoj od malih nogu pa transferiran preko atletske staze na ulično trčanje. Ne postoji sistem, ni strategija za to. To su sve trkači koji su se počeli baviti sportom u 20-tim, 30-tim godinama pa i kasnije. S druge strane to govori da imamo izuzetne amatere, a ne loše kako se nekad želi predstaviti. Potrebno ih je samo postaviti u pravi kontekst, ali to je već ulazak u novu temu. Uglavnom, duži limit (6h) bi omogućio amaterima različitih sposobnosti da uzmu učešće u prvenstvu, što bi bila čast za njih. A time bi i dalje podizali rekreativno – amatersko trčanje, što je jedino realno i bitno (bh. atletika je davno propao slučaj).
Ukupno, za podizanje brojnosti učesnika naizgled ne bi trebali puno:
– duži limit za završiti trku,
– bolje organizovan i atraktivniji događaj (trenutno je zanimljivije otići na bilo koji maraton u regiji. Pišem to i iz ličnog iskustva jer sam istrčao sve naše maratone po više puta, a onda i glavne regionalne).
Kad bi ovo mogla ponuditi bar jedna trka u BiH, možda bi se vremenom vratilo povjerenje trkača, pa da kroz nekoliko godina dostignemo i nivo da održavanje bh. prvenstva u maratonu konačno ima smisla.
Godina za zaborav
Ali kako naći tu trku? Pogotovo poslije dešavanja na bh. maratonima u 2024. godini. Banjalučki maraton nije imao ni rezultate zbog lutanja trkača po stazi, Tuzlanski je nekako izvukao tih ukupno 8 finišera (uz samo jednu ženu, kojoj naravno svaka čast za nastup, ali čime nisu ispunjeni uslovi za takmičenje jer su za to potrebne tri učesnice), dok je Sarajevski protekao relativno OK s obzirom da nije potrebno imati velike standarde da bi bio iznad ostalih maratona u BiH. Unusual maraton u Sarajevu kotira kao trening trka i ne dolazi u obzir za prvenstvo, kao ni staza u Novom Gradu, najstarijem maratonu koji ne nudi puno, ali uvijek ispunjava ono što nudi.
Kao logičan slijed za prvenstvo se nameće Sarajevo kao glavni i najveći grad u BiH, sa trkom koju radi organizator poznat po sportskoj prevari u Beogradu (LINK) i udruženje koje se po instrukciji ASFBiH ogradilo od njega, ali u praksi prepustilo da nastavi sve voditi (LINK). Svakom savjesnom/odgovornom u sportu ili bilo čemu čime se bavi, ove činjenice bi trebale biti dovoljne da zaobiđe tu trku. Pogotovo Savezu koji je „k’o fol“ nešto uradio povodom ove sramote za trkačku zajednicu BiH.
Zaključak
Dakle, kao masu toga u BiH i maratonsko trčanje (u kojem je za prosti prelazak distance potrebno uložiti puno truda i muke) je tako dovedeno pred zid. Šta god bude doneseno, a u slučaju da se ne pojavi neko novo rješenje, odluka o domaćinu sljedećeg prvenstva BiH očito samo može kompletan ovaj cirkus odvesti u još veću smijuriju.
Vaši komentari
