Maraton u ‘Parizu Bliskog istoka’

We are different, in essence, from other men. If you want to win something, run 100 meters. If you want to experience something, run a marathon (op.a. in Beirut) - Emil Zatopek

735

Piše: Nudžejma Softić

Ljubav prema trčanju i apsolutna podložnost izazovima svih vrsta u ovoj sezoni odvela me na Bloom Bank Beirut maraton.

Kad me moj trener Erol Mujanović iz NGO Marathon Sarajevo počeo ubjeđivati da bih trebala otići trčati u Bejrut, taj se poduhvat činio gotovo nemogućim iz više razloga. Prvi je bio – skupo. Drugi je bio – težak maraton, a neću pola, jer sam u ovoj sezoni planirala maraton. Prvih pet minuta razgovora.
– Skupljat ću novac, pa ako skupim prijavit ću se.
– Hajde ti prijavi, pa ćeš onda i skupiti novac.
Tako je i bilo.
Naredni izazov bio je – ne ići sama, jer trener ide u svom aranžmanu s porodicom. Napisala sam status na Facebooku i pozvala svoje prijatelje da mi se pridruže. U roku od 24 sata napravili smo ekipu i NGO je dobio predstavnice na svim trkama – Maju na polumaratonu, Aleksandru i Selmu na štafetnom polumaratonu i Senku, koja je trčala svoju prvu trku, fun run 7 kilometara (i bila sjajna, prvo pa Bejrut!) Karte smo nabavile po vrlo povoljnim cijenama za relativno dalek put, a jednako dobro prošle smo i s hotelskim smještajem – rezervirale petokrevetnu sobu, dobile apartman u sklopu hotela sa dvije sobe, dva kupatila i dnevnim boravkom u Hamri, nekad glavnoj ulici u Bejrutu, sarajevskoj Ferhadiji, u kojoj život teče doslovno 24 sata. Pravilo je jednostavno – što više osoba u smještaju, smještaj je jeftiniji.
7

Inspirativni Sebastian Coe i May El Khalil

Stigle smo u petak kasno navečer. U subotu ujutro trener nas je čekao u hotelu s uputama vezano za samu trku i stazu. Otvorenje maratona isti dan na mjestu gdje će sutra biti start trke. Dolazimo tamo, raja se okuplja, zastave svih učesnika vihore se na sve strane, muzika je glasna, sve je puno trkača. I onda, stiže delegacija i u delegaciji – veliki Sebastian Coe. Imali smo tu čast da se družimo i fotografišemo sa aktuelnim predsjednikom Međunarodnog atletskog saveza, čovjekom koji je 11 puta postavljao svjetske rekorde na srednjim prugama i čije su trke ’70-ih i ’80-ih godina prošlog stoljeća značajno pridonijele popularizaciji atletike.
3Tu nam se pridružila sjajna May El Khalil, predsjednica Bejrut maraton asocijacije i glavna organizatorica Bejrutskog maratona. Žena je to s inspirativnom pričom, koja je napravila veliku stvar, a to vidite već u prvom dodiru s Bejrutom. Godine 2001. imala je veliku saobraćajnu nesreću. Završila je u komi i naredne dvije godine imala je nekoliko operacija koje su joj trebale pomoći da ponovno prohoda. Kad se to desilo, May je osnovala Bejrut maraton asocijaciju i počela s organizacijom (i trčanjem!) Bejrutskog maratona 2003. godine. 5Od tada do danas, u gradu kontrasta – gdje se jedni bore da prežive, a drugi biraju između Ferrarija i Bentleya, idu na plastične operacije i voze kroz grad s do daske odvrnutom muzikom u autu – ovaj maraton, s neograničenim budžetom za organizaciju, postao je jedna od najljepših trka na svijetu.

Plesači dabke

Sve sumnje u to srušile su se već u nastavku ceremonije otvaranja, kad su na scenu među trkače stupili plesači dabke – tradicionalnog plesa istočne obale Mediterana. Plesači su poredani u polukrug i izvode specifične pokrete praćene arapskom muzikom, a izvode se uglavnom na svadbama i drugim svečanim prilikama. Time se dalo na značaju samom događaju, a čitav događaj pratilo je oduševljenje trkača, koji su se uključili u ples i pokušavali pohvatati korake. Plesali su i Lord Coe i organizatorica May. Mi smo probali, ali nismo dugo, budući da je trka samo 12 sati nakon toga.

Uspon od 203 metra

Duž cijele staze maratona nekoliko dana ranije bili su postavljeni plakati s motivacijskim porukama trkačima, a prvi koji sam ja vidjela dan prije trke bio je upravo onaj iza finish linea: „You did it!“ To je bio dobar znak, budući da nije bilo baš jednostavno doći sa sarajevskog minusa na bejrutskih dnevnih 28 – 29 stepeni i trčati – 42,195 kilometara.

Redanje na startnoj liniji počelo je u pola 7 ujutro, a trka je počela u 7 sati. 44.000 trkača, od čega 3000 maratonaca. Prvo – pa uzbrdo. Budući da smo krenuli sa skoro nula stepeni nadmorske visine, tačno smo to i mogli očekivati. Tokom trke satovi su pokazali 203 metra uspona i 197 metara silaska na nešto više od 42 kilometra trčanja. S obzirom na vlažnost i vrućinu – dosta je. Za moj pojam to je bila neka vrsta trail maratona.

Prvih pet kilometara staza je išla s mora kroz vrlo živahnu armensku četvrt Bourj Hammoud, poznatu po majstorima visokokvalitetnog nakita, koji je ključna komponenta armenske kulture. Ta četvrt uključena je u program koji finansiraju Ujedinjeni narodi, a čiji je fokus očuvanje armenske kulture u zajednici osnovanoj prije stotinu godina, nakon izgnanstva iz domovine koja je danas dio Turske. Ovaj dio sjevernog dijela Bejruta je raj za ljubitelje cjenkanja i razni portali uvrstili su ga u deset mjesta koja je obavezno posjetiti prilikom odlaska u Bejrut.

11Grad feniks

Odatle staza vodi ponovno nazad na morsku obalu i u najbogatiji dio ovog čarobnog grada. More, Zeytunay Bay, bejrutska marina i dokovi su nam bili s desne strane, a hoteli Four Seasons, Phoenicia i ostala veleljepna zdanja s lijeve. Tu smo prošli kroz mjesto gdje je nekada bila zelena linija, uspostavljena između kršćanskih i muslimanskih milicija u ratu koji je u Bejrutu trajao 15 godina od ’70-ih godina prošlog stoljeća. Osim mnogo vojnika raspoređenih po određenim frontovima po gradu, koji više ostavljaju dojam sigurnosti nego mogućnosti nemira, ne postoje nikakvi tragovi tog rata, koji je relativno drugo trajao. Pitali smo se zašto ih je i dalje toliko i objasnili su nam da su vojnici svuda po gradu, posebno po Downtownu (novom dijelu grada koji vrvi shopping centrima i novim stambenim jedinicama), kako bi čuvali institucije vlasti, a da je sve počelo kad je određeni broj ljudi htio da upadne u Parlament. Od tada su vojnici po ulicama i uvijek spremni da odbrane grad u slučaju potrebe. Ovaj grad historičari zovu gradom feniksom, jer je čak sedam puta rušen do temelja. Vojnici su tu da sačuvaju grad koji koji ima 9000 godina dugu historiju, koji zbog bogatstva zovu azijskom Švicarskom, a zbog ljepote Parizom Bliskog istoka.
12

Pokrivena bjelkinja zelenih očiju u Bejrutu!?

Na morskoj obali nas je dočekala i prva okrjepna stanica, navijači, muzika, podrška, plesači, svirači, lom. I prvi naši navijači – Dragana i Damir Mujanović, beba doputovala iz BiH da bi nam se smiješila na trci i tu je pao prvi bejrutski poljubac. Među toliko hiljada trkača i još toliko hiljada posmatrača vidjeti draga lica je bilo zaista neprocjenjivo.

Nakon toga naš put nastavio se i dalje nekoliko kilometara obalom, pravo kraj čuvenih stijena Pigeon Rocks, simbola Bejruta. To su visoke stijene u obliku luka u moru kraj same morske obale, a kroz koje smo nekoliko dana kasnije prolazile čamcem, oduševljenje ovim umjetničkim djelom prirode i bojom vode ispod samih stijena.
9
Taj čarobni prizor učinio je podnošljivijim uspon u bejrutsku četvrt Hamra, staru jezgru grada, mjestu suvenirnica, kvalitetnih i povoljnih restorana i veoma zanimljivih pubova. Odatle je maratonsko putovanje nastavilo u sva nama nepoznata bespuća Bejruta, koja smo u narednih nekoliko dana temeljito istražile. I imale šta vidjeti!

Na svaka dva – tri kilometra staze dešavalo se nešto – ples, muzika, svirači, navijači, dobacivači. Kako sam pokrivena, nije me u ovom gradu iznenadilo dobacivanje u vidu salavata (Allahumme salli ‘ala sejjidina Muhammed – što je u arapskom svijetu jedan od načina da pokažete oduševljenje) određenih ljudi oduševljenih mojom pojavom na stazi ovog maratona. Pokrivena bjelkinja zelenih očiju ipak nije nešto što se često viđa u ovom dijelu svijeta, posebno na maratonima. Izvuklo mi je to osmijeh, jer takvo što definitivno nisam očekivala, a upotpunilo je moje trkačko iskustvo s navijačima/ posmatračima, koje se kreće od psovki do oduševljenja.

Borba u drugoj polovini

Polumaraton mi je prošao da ga nisam ni osjetila, kao i na prvom maratonu. Borba je počela u drugoj polovini zbog svih okolnosti (uzbrdica, vrućine, vlažnost, prilično nezanimljivih dobrih sedam – osam kilometara…), a posebno zbog početničke greške – trčanja u novim patikama, „jer Mizuno je dobar, vrijedi probati“ (može, malo sutra!). Noge su mi doslovno gorjele i umjesto da pijem vodu i gelove, ja sam njome zaljevala noge. Zbog visokih temperatura patike su se sušile za doslovno dvije minute i to baš i nije mnogo pomagalo. Srela sam jednog dosta starijeg čovjeka koji trči bos, pa mi je bilo došlo da i to probam, ali sam se u posljednjem momentu predomislila (gdje bih s patikama, a mnogo sam ih platila da bih ih ostavila). U suprotnom pravcu, nekih desetak kilometara ispred mene, srela sam trenera, koji mi je dao neki ludi sprej koji hladi i kojim sam rashladila vrat ispod marame, što mi je u nastavku trke mnogo pomoglo. (Treneru, kako se zove ovaj sprej?).

Egipćanin o politici u BiH na 41. kilometru

Ta agonija prošla je negdje na 38. kilometru, kad je već počelo odbrojavanje prema kraju i iščekivanje posljednje velike uzbrdice na 39. kilometru i table koja je očitavala 28 stepeni C. Tada smo već ušli u ulicu Mar Mikhael u četvrti Achrafieh, koja je bila izuzetno živopisna. Ta ulica poznata je kao mjesto gdje se okuplja fina alternativa i kreativci Bejruta. Tu sam negdje počela pričati s dečkom koji je za sebe imao zakačenu egipatsku zastavu. Dosta dugo smo se prestizali i tu smo se upoznali, jer sam stala da malo prošetam uzbrdo i on me povukao za sobom. Negdje na 41. kilometru pitao me kakva je sad politička situacija u našoj državi. Malo je reći da sam se naglas smijala i rekla mu da me to trebao pitati na početku maratona ako je želio puni odgovor. Nasmijao se i on i rekao da samo želi da me zapriča da to što prije završimo. Zahvalna sam mu na tome, jer smo se pratili do ulaska u cilj i tamo nakon čestitki razmijenili kontakt.

8

Iskustvo života

Sat je pokazao 4:53 minute. Deset minuta sporije nego u Beču. I deset puta teže nego u Beču. Moji navijači u cilju, direktan prijenos, podrška kao da prvi ulazimo u cilj. I bosanska zastava raširena u centru Bejruta. Tu su me savladale emocije – od ponosa što sam to uradila za sebe do sreće što to ne radim sama već s voljenim ljudima. Prezadovoljna vremenom, ovaj put sam plakala. Pa se smijala. Ispunjena i zadovoljna iskustvom koje ću sigurno svakom rado preporučiti kao iskustvo života.
13
Narednih pet dana provele smo obilazeći Bejrut i ostatak Libana. Nikad bolje ispunjenih sedam dana života. Dan poslije šetnja od 10 i po kilometara. I Majinih 100.000 stepenica. Bez bolova, samo malo ukočenih kvadricepsa niz stepenice. Dan poslije – na štiklama. Od 3000 gore spomenutih maratonaca, Beirut Marathon asocijacija daje rezultate za samo 500 njih. Zvuči nestvarno da je samo toliko trkača završilo maraton, ali statistike kažu da sam u svojoj kategoriji – četrnaesta. Sasvim dovoljno razloga da se u Bejrut vratim ponovno nekom drugom prilikom, a istim povodom.

Next stop – Barcelona maraton. Pišemo se!

Vaši komentari