Razgovarala: Ljilja Lukić
Kada sam prije par godina krenula sa trčanjem, iskusniji rekreativci su mi rekli da je Osijek nešto što mora da se trči – odlična organizacija, staza, prelijep grad…
Direktor i osnivač ove Utrke je Damir Černić, atletičar, sada i trener i predsjednik Maraton kluba Hrvatski sokol Osijek.
*Organizacija jedne ovakve utrke nije nimalo laka, kako je sve počelo i koliko se toga promijenilo za ovih 13 godina?
– Osijek je po tradiciji trkački grad, međutim zbog ratnih događanja jednostavno je sve stalo i nije bilo uvjeta za organizirati neku ozbiljniju utrku. To je trajalo sve do prije trinaest godina, kada se od našeg kluba, koji je bio u vrhu hrvatskog dugoprugaškog trčanja, očekivalo da nešto poduzme. Bilo je teško nešto pokrenuti bez podrške grada i županije, ali uz pomoć nekoliko prijatelja koji su donekle bili u poziciji da nam pomognu i uz reputaciju koju smo imali uspjeli smo već na prvi polumaraton dovesti dvjestotinjak ponajboljih hrvatskih trkača.
Kako smo organizacijski napredovali, tako se povećavao i broj trkača, ali isto tako Grad Osijek i sponzori su prepoznali naš trud i rezultate, da bi evo nakon dvanaest godina došli do više od tisuću natjecatelja.
*Polumaratonske i maratonske utrke su odlična promocija i grada i trčanja, koliko ste uspjeli u tome?
– Mislim da smo u potpunosti uspjeli što se tiče promocije trčanja, jer se broj rekreativaca, a i trkača zadnjih godina znatno povećao,tako da ove godine očekujemo još veći odaziv. Do prošle godine utrka se održavala nedjeljom, ali smo razmišljali kako bi subota bila bolja, jer bi trkači poslije utrke mogli ostati u našem gradu, koji ima što pokazati, a ima dosta toga u okolici Osijeka što bi trebalo posjetiti. Ovo se pokazalo dobrom odlukom i vjerujemo da će i turističke zajednice i grada i županije ovo prepoznati i aktivno se uključiti u provedbu polumaratona.
*Nekom ko trči u Osijeku čini se da sve savršeno funkcioniše – od volontera, do same utrke, objavljivanja rezultata… Koliko je u stvari teško organizovati utrku i čiju pomoć biste izdvojili?
– Zaista nije lako nešto ovako složeno organizirati bez velike pomoći svih ljudi uključenih u organizaciju, a svakako bi trebalo naglasiti nesebičnu pomoć velikog broja volontera, volontera Gradskog društva Crvenog Križa Osijek, Prometne policije Osječko – baranjske županije i mnogih drugih.
Za ovu godinu smo osigurali još kvalitetniju obradu rezultata i mogućnost praćenja svakog trkača putem aplikacije na mobitelu i još nekoliko novina.
*Vaša trkačka karijera je veoma duga, šta biste izdvojili kao najveće uspjehe i koje utrke kao one koje pamtite?
– Istina četrdeset godina aktivnog trčanja je dosta dug period, ali to je bilo četrdeset godina uživanja u nečemu što zaista voliš. Nije lako sjetiti se svih utrka, čak ni ne znam koliko je to maratona bilo, a da ne govorim o polumaratonima i ostalim utrkama. Ono što mi je možda najviše ostalo u sjećanju je maraton u Ateni 1983. Tada sam bio mlad i pomalo samouvjeren trkač koji je iza sebe imao tek dva maratona. Znao sam da mogu ići ispod 2:30, ali sam previdio da je staza valovita i temperatura daleko viša nego kod nas i neiskusno sam krenuo u tempu 3:12 po kilometru što me normalno koštalo nekog dobrog rezultata. Drugi maraton koji bih izdvojio je onaj u Melburnu 1990. godine, prekrasna staza, atmosfera koja me nosila cijelu utrku i predivni ljudi koji su nas ugostili.
Dugo bi potrajalo kad bih nabrajao sve one utrke koje su mi ostale u lijepom sjećanju, ali uz ove dvije izdvojio bih još i maraton u Berlinu 2000. godine, oni koji su ga trčali znaju zašto.
Što se tiče nekih uspjeha tu je također teško nešto izdvojiti, ako gledam plasmanski u to vrijeme, kad pored sebe imaš trkače koji trče maraton ispod 2:20 nije bilo lako biti u samom vrhu. Ipak nekako mi je bila najdraža pobjeda na „Vatrogasno-policijskim svjetskim igrama„ u Adelaidu u Australiji u krosu na kojega sam greškom bio prijavljen, jer sam trebao trčati polumaraton, i nastup na Svjetskom prvenstvu u planinskom trčanju na Aljasci, to sigurno nikada neću zaboraviti. Od utrka na stazi mi je najdraža pobjeda na Prvenstvu Hrvatske na 5000 m (15:05).
Gledajući rezultatski mislim da moram biti zadovoljan istrčanim maratonom za 2:27:05, polumaratonom 1:07:50, ultramaratonom „Od Kaptola do Kaptola„ Čazma (62 km) za ispod 4 sata.
*Trčanje je rekreativna aktivnost koja je u najvećem usponu posljednjih godina. Kakva je situacija u Osijeku?
– U Osijeku je, kao i u cijeloj Hrvatskoj sve veći trend trčanja, poglavito onog rekreativnog, u čemu veliku zaslugu imaju škole trčanja koje okupljaju, motiviraju i brinu se za sve one kojima je stalo do svog zdravlja i izgleda i eventualno nastupa na nekom polumaratonu ili čak maratonu, a osim toga dobro su došle i utrke poput liga koje su primjerene svojim duljinama za sve rekreativce.
*Čini se da grad ima odličnu infrastrukturu za bavljenje rekreativnim trčanjem, dosta biciklističkih i pješačkih staza, čime se malo koji grad može pohvaliti.
– U pravu si, Grad Osijek je puno uložio u infrastrukturu što se tiče sporta i rekreacije. Srednjoškolsko igralište s atletskom stazom uvijek je puno i sportaša i rekreativaca tijekom cijelog dana, biciklističke staze su pune biciklista, a imamo i stazu za nordijsko hodanje. Nedostaje nam još jedino neko brdo.
*Kakva bi bila vaša poruka trkačima, zašto bi trebalo trčati Ferivi Osječki polumaraton?
– Ono po čemu je Osječki polumaraton poseban je staza koja vodi kroz cijeli grad, kako bi trkači imali priliku vidjeti barem dio ljepota koje on pruža. Za 14. Polumaraton (2018. godine) pripremamo još jedno iznenađenje koje će još više motivirati trkače iz cijele Europe da dođu u Osijek.
Vaši komentari
