Razgovarao: Nicolae Golea
Berislav Sokač je jedan od osnivača tvrtke Run Croatia koja promovira trčanje organizirajući humanitarne akcije, organizirajući utrke i događaje vezano za trčanje, uvezujući trkačke zajednice u regionu, ali i šire izvan granica Balkana jer je, kako kaže, trkačko tržište veoma veliko.
Iskoristili smo ovu priliku da razgovaramo sa Berislavom koji je spojio brojna iskustva u svijetu trčanja i dobijemo neka saznanja i ideje koje mogu biti izuzetno korisne i primjenjive u našem slučaju u Bosni i Hercegovini gdje nam tek predstoji puni razvoj i veliki zamah rekreativnog trčanja.
Djed, brdski biciklizam i prijatelj Blaž
– Oduvijek sam volio sport, ali mi je trebalo 35 godina da se počnem aktivno baviti njime. Volim biti inspiriran i volim inspirirati druge. Volim također ostvarivati svoje snove, tj. ideje. Zar one ne dolaze k nama sa željom da se realiziraju, govori Berislav kojeg ostatak radišne ekipe iz Run Croatia od milja zove Bero.
A kako je započeo sa trčanjem kaže da ima krivce:
– Za sve je kriv prijatelj Blaž i još par okolnosti. Od malih nogu sam bio zaljubljenik u brdski biciklizam. Moj deda je bio aktivan biciklist u Jugoslaviji. To mi je bilo jednostavno u krvi. Tamo negdje 2002. godine pročitao sam članak o New York maratonu koji me oduševio, ne da bih ga jednog dana ja istrčao, već ta činjenica što ljudsko tijelo može postići. Onda me je Blaž počeo tamo negdje 2008. godine nagovarati da počnem s njim trčati. To je bilo 4km po Maksimiru. Činilo se jako puno za pretrčati. Tijekom tih trčanja javila mi se ideja da probam ostvariti nemoguće, istrčati New York maraton. Plan je bio da nemoguću misiju si poklonim za 35. rođendan. Godine 2010. u proljeće sam se prijavio na lutriju za New York maraton i izvukli su me iz prve. Bio je to pravi poklon za moj jubilarni rođendan. Više nije bilo natrag. Ljubav prema trčanju se definitivno zabetonirala na startu njujorškog maratona. Našao sam se među 40.000 trkača iz cijelog svijeta, različitih rasa, različitih religija, različitih materijalnih statusa, različitih obrazovanja, ali pozitivna energija jedinstva, prijateljstva i podrške koju sam tada osjetio me oborila, tj. katapultirala na njujorške avenije.
Boston, Chicago, Tokyo, Pyongyang
Često su mediji prenosili vijesti kako je Berislav ostavio jedan dio poslovnog života, odjenuo patike i počeo trčati po svijetu. A onda uz to i da ima trkačku ideju da dovede što veći dio trkača iz onih uvodnih brojki u Hrvatsku, da spoji turizam i trčanje.
Jedan veliki svjetski maraton smo već spomenuli, Bero tu nije stao, istrčao je i ostale koje svaki trkač sanja da će jednoga dana imati priliku istrčati:
– Boston je kralj, Boston je strahopoštovanje, Boston je Boston! Za njega sam se najbolje pripremio, ali sam ga i najsporije otrčao. On me je radi toga najviše razočarao, ali i najviše digao. Te 2013. godine bila je izuzetno jaka zima kod nas. Trenirao sam od nove godine do konca ožujka praktički u debelom minusu. Na dan bostonskog maratona bio je najtopliji dan u povijesti sjeverne Amerike baš u Bostonu. Bilo je 34 stupnja. Tijelo nije moglo ići brže i trebalo je misliti na zdravlje. Taj dan je 2000 trkača bilo hospitalizirano usljed dehidracije. To je bio peh i razočarenje. Ulazak u cilj bostonskog maratona jedan je od događaja koji ću pamtiti cijelog života. Bio sam jedini Hrvat te godine koji je trčao bostonski maraton. Ulazim u cilj i vidim hrvatsku zastavu kako se vijori. Taj osjećaj da se vijori samo radi mene bio je veličanstven. Tada sam osjetio kako se profesionalni sportaši osjećaju kad s ponosom nose boje svoje domovine. Nisam nikad niti sanjao da ću imati tu čast. Chicago je bio moj najbrži maraton s 3:37. Spustio sam svoj PB za 24 minute. Bio je to veliki pomak, govori Berislav i nastavlja o velikim maratonima:
13. u svijetu
– Tokyo je daleko, ali i tako daleko imao sam najviše navijača iz Hrvatske koji su išli sa mnom. Grad je sam po sebi veličanstven, a doživjeti ga uz meni drage ljude i večerati kod hrvatske veleposlanice je bio također doživljaj koji se ne dešava baš svaki dan običnom čovjeku. Pyongyang veže svoju priču uz Run Croatia projekt. Pokrenuo sam Run Croatia projekt s prijateljem Svenom i sestrom Ivom. Imali smo ideju, i još je imamo, pod tim imenom ujediniti trkačko tržište u Hrvatskoj, postići snagu da isprezentiramo Hrvatsku kao trkačku destinaciju u svijetu u kojem preko 100 miliona ljudi aktivno trči. Iva se sjetila da ako zagovaramo našu ideju da pozitivna energija trčanja ne poznaje granice, onda moramo otići trčati u najzatvoreniju zemlju svijeta. U to vrijeme bilo je nekoliko nuklearnih pokusa i još su k tome tada nekog Amerikanca osudili što je uzrokovalo veliku negativnu propagandu o toj zemlji. U takvim okolnostima nije bilo lagano ostaviti obitelj i otići tamo, ali ako vjeruješ u nešto onda moraš i riskirati, moraš pokazati svijetu da za ideju koju živiš si spreman i život riskirati.
World Marathon Majors je skupina šest najvećih svjetskih maratona i to: Tokyo, Boston, London, Berlin, Chicago i New York. Berislav se upisao na vječnu listu.
– Da, kad sam otrčao Tokyo, bio sam na World Marathon Majors listi 13. čovjek na svijetu koji je to učinio i službeno prvi iz Hrvatske. Kažem službeno, jer Ivan Stanić je inače prvi, ali on je otrčao Boston u doba kad nije bilo World Marathon Majors takmičenja, plus ovih ostalih pet. Moram reći da nisam niti znao skroz prije Londona koji mi je tada bio peti po redu maraton, da postoji lista trkača koji su završili sve maratone. To je za mene više bio projekt da zatvorim strujni krug. Po struci sam inženjer informatike, a znate da inženjeri vole zatvoriti strujni krug. Tako kad sam New York otrčao, saznao sam da tada postoje još četiri. Supruzi sam samo dobacio: Sad ih moram sve odraditi da zatvorim strujni krug, opisao nam je Berislav svoj ulazak na listu WMM-a kao 13. trkač u svijetu koji je uspio kompletirati svih šest velikih.
4 %
Kao neko tko je „trčao po svijetu“ i susreo brojne trkačke zajednice, zanimalo nas je čuti gdje je Balkan u odnosu na ostatak Europe.
– Kako sam gore iznad napisao, trčanje je čista pozitivna energija. Čisti čovjeka od negativne energije, u današnje digitalno doba, gdje zapravo više nemaš vremena pronaći mir za sebe, nema boljeg nego staviti tenisice na noge i odmeditirati u pokretu. Ti i cesta ili put ispred tebe i to je to. Mi smo regija jakih emocija i trčanje definitivno može pomoći da se ostvari kvalitetnija komunikacija na različitim područjima. U Europi trči 50 miliona ljudi, prosjek je da oko 20% populacije Njemačke, Austrije, Francuske i ostalih se aktivno bavi sportom. Na Balkanu je to oko 4%. Veliki je potencijal da se u idućih nekoliko godina približimo zapadu u tom trendu. Zamislite koliko bi trošak zdravstvenog sustava pao da se 20% populacije Balkana više kreće, kaže za razgovor raspoloženi Bero i nastavlja o razvoju trčanja kod nas:
– Najbitnije po mom mišljenju je da svaki trkač aktivno prezentira u društvu benefite koje trčanje njemu samome svaki dan donosi. Trčanje je najljepši virus ovog stoljeća. Svakako je važno da se državne institucije i gospodarstvo probude i aktivnije počnu podupirati taj pozitivan planetarni trend.
U BiH se zadnje vrijeme trčanje sve više omasovljuje, mnogo je novih trkača, škola, klubova. Jesi li trčao na nekoj utrci u BiH?
– U BiH do sada nažalost nisam trčao. Vidim da sve više trkača iz BiH dolazi na naše utrke i uvijek me razvesele svojim tipičnim šarmom. Moji prijatelji iz BiH na socijalnim mrežama sve više dijele fotografije lijepih krajolika, tako da ću vrlo rado u skoro vrijeme dotrčati i do vas, završava svoj razgovor za trcanje.net Berislav Sokač.
Vaši komentari
