Vedrana Božić: Trčanje mi je donijelo što nijedan drugi sport nije

Piše: Vedrana Božić

Bavim se slikarstvom, posao mi je sjedeći, ili sam za kompjuterom ili u autu… radi svog posla i nepravilnog položaja tijela u kojem provedem puno vremena, počinju mi bolovi u donjem dijelu leđa.

Ni prvi ni zadnji put, proći će. Ipak, ovaj put je bilo malo ozbiljnije. Prolaze mjeseci, a ja se iz postelje ustajem kao bubamara okrenuta na leđa. Ne mogu sjediti, kad sjednem ne mogu ustati, hodam kao da sam pretučena, i sve traje mjesecima. Čitam da je to sad kronično, dobijam dijagnozicu, terapije i vježbe. Dosta je, kažem, ovo se mora promijeniti. Doktorica mi savjetuje pilates, kao lagani početak vježbi koje moram uvesti kao rutinu u svoj život. Nisam ljubitelj „grupnih terapija“, i sve češće mi se po glavi mota ideja o trčanju.Trčanje mi nikad ranije nije palo na pamet dok nisam igrom slučaja počela upoznavati trkače.

I kad hoće da bude, prijateljica dolazi i kaže – ajde da skupa probamo trčati jedno jutro. Prvih jutara smo više hodale, pričale, kokodakale, puhale.. Prešle bi oko 2,5km, dva – tri puta tjedno. To jutarnje druženje mi je odgovaralo, počela sam rušiti predrasude i shvatila da bih mogla i sama probat trčati kad je prijateljica odustala. S prozora bih pogledala stazu kraj rijeke i poželjela da odradim trening. To mi se nikad, ama baš nikad, nije desilo s nekim drugim sportom. Svi treninzi su mi bili „tlaka“, koliko god sam bila redovna, disciplinirana i znala da ih moram odrađivati. Ovaj put mi se stvarno išlo i to samoj!

Treninzi su postajali intenzivniji, prelazila sam po 4 – 5 km, pa sedam, pa skok na 10 – 12km… i onda sam odlučila – za prvu godišnjicu treniranja idem na prvi polumaraton. Sigurno se taj prvi može pripremiti od nule i za manje vremena, ali ne baš i mojim tempom, načinom života itd. Nakon osam mjeseci bavljenja trčanjem, istrčala sam utrku od 10km u Šibeniku. To mi je dalo nadu da se mogu pripremiti za polumaraton kroz naredna 4 mjeseca. Pričala sam s ljudima koji su trčali maratone ili polumaratone, čitala sam na netu, istraživala, našla plan pripreme za utrku i jedno vrijeme se držala toga. Trenirala sam prosječno 3 puta tjedno zadnja 2 – 3 mjeseca, i to dva manja treninga od po 5 – 6 – 7km, i vikendom jedan duži trening od 10 – 12 – 14km. Kad sam jedan vikend pretrčala 16km znala sam da ću sigurno istrčati Splitski polumaraton. Osjećala sam se odlično! Bol u leđima je potpuno nestala, znala sam da radim nešto dobro za sebe, trčanje mi odgovara i fizički i psihički, umorim se k’o pas, a s treninga se vratim napunjena energijom. Pročitala sam negdje, “umoran sam, idem trčati“. I to je baš tako!

Polumaraton

Povezala sam se s ekipom trkača u Mostaru; razmjenjujemo iskustva i idemo skupa na utrke. U glavi sto informacija, cijela jedna nauka leži iza ovog sporta. Kad ću uzeti gel, koliko ću ponijeti vode, imam li flaster ako me nažuljaju tene, hoće li mi biti hladno, hoće li mi biti vruće, radi li mi Strava… Lagana mukica dvije noći prije, dan prije, noć prije..oooj!! Zapita se čovjek što mu je ovo trebalo. A onda nalet adrenalina. Masa trkača, muzika, odbrojavanje, publika, pljesak, GO! Toliko uzbuđenja na jednom mjestu, toliko pozitivne energije. Prvi dio utrke prolazi super, na sedmom smo kilometru, tad sam najbolja, jer tad se tijelo ugrijalo, motori su u punom pogonu. Kažem sebi, samo još dva puta toliko :). Slušam svoje instinkte, ponavljam u sebi brojne savjete koje sam dobivala mjesecima prije ovog dana, štedim snagu, ne znam šta me čeka, sitni koraci uz brdo, hidracija, samo svoj tempo, ne gledaj nikog drugog…I pomalo. Prolaze minute, imam slušalice i na splitskom radiju govore o polumaratonu, 2000 trkača iz 35 zemalja svijeta. A ja sam evo sad baš među njima! Fantastično! Trčim za sebe, borim se sa sobom, pomičem granice i znam da mogu. Iskreno, jedini cilj je bio istrčati zadanu dionicu bez velikih posljedica. Ostala ekipa mjeri vrijeme, planiraju oboriti vlastite rekorde, meni je važno preživjeti i ostaviti 21km iza sebe. Tako je i bilo! Zapravo, bilo je i bolje nego sam očekivala. Ne samo da sam prešla dionicu, nego sam bila zadovoljna količinom energije koju sam imala, vremenom koje mi je trebalo da istrčim (2h23min), cijelom pričom!

Prijavila sam se za sljedeće dvije utrke i jedva ih čekam!

Vaši komentari