Od 1:44 do 1:24 u deset polumaratona

Trčanje kao sportsko - rekreativna aktivnost je za mene posebna zbog mogućnosti da potpuno promijeniš dnevnu rutinu (u mom slučaju nezdrav život) i imaš veće sportske ciljeve od onih na nivou da se ideš rastrčati na fudbalskom terminu koji se obično vrlo brzo raspadne jer je teško često okupiti deset ljudi sa svim njihovim obavezama.

0
159
17. Splitski polumaraton

Piše: Ersan Bijedić

Dozvoljava slobodu uvrštavanja treninga u bilo koji dio dana i lijepo se može prilagoditi vlastitim dnevnim obavezama pa uz sve to pruža više šanse da dostigneš kontinuitet vježbanja.

Nisam krenuo sa trčanjem da bih trčao trke, već iz prostog razloga što sam osjetio da sam u slabom fizičkom stanju (loše navike su ostavile traga, alkohol, duhan, nekretanje, 11kg viška – klasična priča…).

16. Splitski polumaraton

Ali kad sam počeo ići na trke sve je dobilo drugu dimenziju. Navikao sam, kad se nečeg uhvatim i zavolim, raditi pedantno i nikad polovično, pa je tako i sa trčanjem. Takav pristup je u mom karakteru i vrlo brzo sam došao na nivo gdje sam imao ne samo konkretan plan i cilj za svaku pojedinu trku, već i za svaki trening (uz minimalna odstupanja). A sve treninge u posljednjih nepunih četiri godine sam radio sam. Koliko je to često oslobađujući/relaksirajući dio dana, toliko je i težak psihološki dio ovog sporta. Nije lako izići svaki dan sam i istrčati minimalno 12km, pogotovo u našem društvu objasniti razlog ako već ne trčiš za novac. Znanje o trčanju sam crpio svakodnevnim istraživanjem po internetu i čitanjem literature, a kao vrlo vrijedni savjeti koji bi odlično upotpunili znanje, ili promijenili percepciju o nečemu što sam znao samo teoretski, su kasnije dolazili od iskusnih trkača koje sam upoznao.

“Previše – prerano”

Spomenuta minimalna odstupanja u treningu su se najčešće odnosila na povrede (Hercegovina dozvoljava redovne outdoor aktivnosti tokom čitave godine). Kao što je nerealno očekivati da većinu rekreativaca možemo potaknuti na intenzivniji trening kako bi popravili svoje rezultate, jednako je u drugoj krajnosti teško ili nemoguće svesti na dovoljno strpljiv trening one što hoće popraviti svoj rezultat. Iako sam od aktivnog ulaska u ovaj sport uvijek puno čitao o trčanju, pa samim tim bio i svjestan pravila “previše – prerano”, moj prvi trening ljeta 2013. je bio 6km (doduše tempom od preko 6 min/km), a sljedeće dvije i pol godine sam se stalno mučio s povredama prebrzo povećavajući intenzitet i kilometražu. Mislim da se početnici često i uz veliku pažnju teško mogu spasiti povreda (nedavno je dr. Pavao Vlahek na promociji knjige “Abeceda trčanja” u Mostaru kazao kako obično adaptacija tijela na velike trkačke kilometraže traje do 3 godine). Ja svakako nisam bio ni baš pažljiv.

2. Dubrovački polumaraton

Četiri puta sam imao problem s koljenom, po dva puta svako (nagnječena hrskavica je za doktora značila osteoartritis, dakle: “neko to dobije kasnije, neko prije, ne bi više trebao puno trčati”), lijevom zadnjom ložom, potkoljenicama, desnim listom, lijevom plantarnom fascijom. Za neke (poput boli u potkoljenicama koja je trajala godinu dana) sam mislio da nikad neće proći. Ali sam i dalje svjesno trčao na granici pretjeranog (ili pogrešno). Zadnjih godinu dana sam bez povrede iako treniram više nego ikad prije i siguran sam da je puno toga u tome na kakve napore si vremenom adaptirao tijelo i vrlo fleksibilan ljudski organizam. Sve probleme s povredama sam imao dok sam se mučio trčati 30-tak km sedmično, sad bez problema idem 90 – 100. Dok se nisam adaptirao radio sam dosta treninga snage (preko 3-4 treninga trčanja sedmično su odmah značila povredu), u posljednje vrijeme znatno manje, jer sad mogu trčati svaki dan.

7. Noćni polumaraton u Novom Sadu

Kontinuitet je najvažniji

Smatram da rekreativni trkači barem u prve dvije – tri godine mogu stalno napredovati samo ako slijede osnovne odrednice: kontinuitet treninga, lagano povećavanje kilometraže i još laganije intenziteta. Ali opterećivati se bilo čim drugim ako nisi postigao kontinuitet je suvišno. Kasnije postaje teže popraviti se, ali formula za napredak je dugo vremena u razvoju trkača vrlo jednostavna: povećavanje količine i intenziteta. Nemamo svi iste predispozicije, ali ako si prvi polumaraton trčao npr. 2:16, sigurno možeš napredovati do trke ispod 2 sata. To je samo pitanje volje i pristupa vježbi. Vjerujem da bi prosječan rekreativac dugoprugaš trebao imati dugoročne ciljeve (sa kontinuitetom rada se u prosjeku poboljšavamo sedam godina), jer trčati duge pruge i imati iza sebe samo nešto više od 6.500km u nogama (što je moja kilometraža), znači da si tek na početku. Ako počneš u godinama kao ja (33) nećeš na Olimpijadu, vjerovatno ni na postolje lokalne trke, ali možeš ispitati maksimum svojih trenutnih mogućnosti.

Trke

Naravno da je kod trka dobar dio draži u putovanjima i druženjima, ali meni lično sigurno ne bi bile zanimljive da ne pokušavam uvijek biti bolji. Takav je moj pristup. Ili će bit prava trka ili isključivo putovanje sa potpuno drukčijim aktivnostima. Sa takvim stavom sam istrčao svojih 10 polumaratona.

Na prvoj trening polumaratonskoj dužini sam trčao 1:52 (mart 2014.), dok je prva trka bio Šujički polumaraton. Naravno na Kupresu me je usred euforije prvog polumaratona neki dedo, pošto je saznao da sam iz Čapljine, sasvim u nevjerici i čudu pitao: “I ovdje došao samo da trčiš!?”. Mjesec i pol kasnije sam naišao na oduševljene posmatrače u Sarajevu: “Vidi koliko budala je našao da plaćaju za trčanje”, smijali su se već na 2. kilometru. Prvi put sam u Splitu prošle godine trčao ispod 1:30, a u Banjaluci mi se jedini put (a trčao sam i po tri maratona i traila) desilo da udarim u zid.

9. Sarajevski polumaraton

Poslije 16. kilometra mi je drastično pao tempo zbog vrućine i nedovoljnog oporavka od Dubrovačkog polumaratona sedam dana ranije. Tad prvi put nisam popravio vrijeme na polumaratonu, a poslije brdovite staze u Dubrovniku mi je to bilo logično za očekivati. Za dobru trku ipak treba više od običnog proračuna. Bolje je bilo u Novom Sadu, a onda su mi Šujički polumaraton, zbog nizbrdice sa tad uklopljenim idealnim vremenskim uslovima, ali onda i Sarajevski polumaraton, radi napamet odrezanih minutu i pol sa rezultata (zbog greške sa kruženjem oko stadiona Koševo), nudili nerealno stanje, pa je tek nedavna trka u Splitu pružila jasnu sliku napretka. Sad znam da može bolje. Sljedeći cilj je trčati polumaraton tempom 3:59.

Vaši komentari

Podijeli objavu
Prethodni članakDeset načina da izbjegnete povrede
Sljedeći članak11 razloga da počnete da trčite
Moje trčanje trcanje.net je prva bh specijalizirana stranica o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-povijesne baštine naše zemlje.