Mihret Delić: Moj prvi polumaraton

Bilo je to 21. septembra 2008. godine u Sarajevu. Tada student mašinstva, iznenada odlučih da se prijavim na Sarajevski polumaraton. Bio je mjesec Ramazan (mjesec posta kod muslimana). Polumaraton je bio 21. dana mjeseca Ramazana.

0
202
Mihret Delić na 1. Mostarskom polumaratonu (Foto: Dražen Filipović)

Piše: Mihret Delić

Ljeto 2008. sam kao i obično do tada proveo u rodnom selu Miljanovci, općina Tešanj, naravno i ovaj put radno, trebalo je obezbijediti novac za narednu godinu.

Otac nema posao, majka domaćica, oboje sa četiri razreda osnovne. Za školovanje sam morao da zarađujem tokom ljeta i ponekad u danima vikenda radeći najteže i najprljavije fizičke poslove. Može se reći da uopšte nisam trenirao trčanje. Često smo igrali fudbal, mi studenti međusobno, ali i pješačio sam često sa bratom i drugim studentima iz doma, preko Rimskog mosta na rijeci Bosni, do Ilidže kada bi vrijeme bilo lijepo za šetnju. Početkom 2007. godine sam imao povredu skočnog zgloba lijeve noge (14. 03.) igrajući fudbal sa društvom, tako da sam sa trčanjem počeo tek od oktobra 2007. i to je bilo u prosjeku 3 do 4 puta mjesečno po nekih 8 do 9 kilometara.

I tako nakon godinu dana praktično bez ikakvih priprema u mjesecu Ramazanu u kojem mi muslimani postimo, što podrazumijeva da ništa niti jedemo niti pijemo od zore pa do zalaska sunca, istrčah svoj prvi polumaraton. Prvi put sam trčao duže od 10 kilometara. Sa mnom je bio i moj brat, skupa smo sve to prošli. Obadvojica studenti mašinstva.

Sjećam se dobro kada smo se prijavili za polumaraton, ostali studenti u domu su govorili hoćete li moći to izdržati, 21 kilometar, pa to je puno. Tada sam im rekao da nije u pitanju hoću li moći da istrčim nego je pitanje koliko brzo ću da istrčim tih 21 kilometar.

Start utrke je bio u Istočnom Sarajevu, ispred tržnog centra Tom u 10 sati, dom u kome sam stanovao je bio kod Vrela Bosne, mjesto Osjek, bio je to mali dom, 12 studenata. Nedjelja je ujutro, nema prevoza, dok ostali momci spavaju, ja i moj brat krećemo na put. Krećemo pješke, naravno kao i uvijek do tada kada smo pješačili do Ilidže, idemo preko Rimskog mosta na rijeci Bosni. Krenuli smo u 7 sati ujutro, pješačili oko 7 kilometara i stigli na start nešto prije 9 sati, uzeli brojeve i počeli sa istezanjem. S obzirom da je tog septembarskog dana bilo izuzetno hladno, ujutro tek oko 5℃, i rosila je kiša, naravno da smo se morali dobro obući. Tako obučeni u dugačke trenerke, donji i gornji dio, u patikama teškim po pola kilograma koje su više ličile na cipele sa plastičnim đonom, u mjesecu Ramazanu, dok smo postili, startamo utrku. Pošto nam je to bila prva utrka uopšte, nismo se raskomotili da nam bude lakše trčati jer nismo znali da će stvari biti dovučene kombijem na cilj.

Utrka je krenula, trčalo se dva kruga kroz Lukavicu od po 4 kilometra, onda je trasa vodila kroz Dobrinju  na Nedžariće, od Nedžarića glavnom ulicom do Predsjedništva, malo nazad do Skenderije, i onda Alipašinom do Zetre gdje je bio cilj. Imao sam sat na ruci, štopirao sam vrijeme, prvi krug sam pretrčao za 16 minuta, nakon dva kruga vrijeme je bilo 32 minute, onda smo krenuli prema Nedžarićima kroz Dobrinju. Do Nedžarića je trasa bila ravna i blago nizbrdo, tako da sam na 12 kilometara na satu vidio vrijeme od 47 minuta. To je bilo na ulasku u glavnu ulicu pored tramvajske pruge.

Rekoh, bio je Ramazan, postio sam. Od svoje 14 godine postim svaki dan u Ramazanu.

Voda je bila ključna, ostali takmičari su pili vodu na okrepnim stanicama, ja nisam, postio sam. Trčao sam i dalje, do Pofalića je sve išlo glatko, a onda sam osjetio da sam počeo da žednim, nakon sat vremena trčanja i oko 15 kilometara. Posljednjih 6 kilometara se oteglo, postajalo je sve teže. Na Skenderiji skrećem lijevo, i tek nakon što sam prošao pored trolejbuske stanice, ljudi mi signaliziraše da se vratim, treba još trčati do Predsjedništva pa tek onda skrenuti  i produžiti prema Koševu. Od Skenderije do Zetre staza je uzbrdo. Belaj za belajem, finiš utrke, dva kilometra do cilja, umoran, žedan, mokar od kiše koja je padala, u opremi koja  je postala još teža jer je natopljena vodom, valja trčati uzbrdo do cilja. Nastavljam, ali u vidno sporijem tempu, ostajem mentalno jak, bodrim se, još malo, svakim korakom sve si bliže cilju. Zaboravljam na sat i vrijeme, trčim, borim se. Stižem pred Zetru, čujem zvukove sa cilja, blizu sam, skupljam snage za posljednih par stotina metara, obilazim oko Zetre, izlazim na ciljnu ravninu, jedan takmičar mi se približava, skupljam snagu i dižem tempo, ulazim u cilj u polusprintu, nisam dozvolio preticanje pred ciljem. Na semaforu stoji 1:33:07. Uspio sam. Dobijam poklone i učesničku medalju i ubrzo sjedam na stepenice , nisam više mogao da stojim jer mi se počelo vrtiti u glavi.  Ustajem brzo i odlazim na cilj da vidim ima li mi brata. Stiže polahko, i on umoran, prolazi kroz cilj u vremenu 1:40:56 ili kako sam tada rekao polumaraton za 100 minuta.

Sjedim skupa sa bratom na stepenicama ispred Zetre, ostavljamo vrećice sa poklonima pored sebe, ustajemo i istežemo se. Ostali takmičari koji su tu bili blizu primjetiše da ne jedemo banane niti pijemo vodu i sok. Prilazi nam jedan takmičar, inače iz Francuske, ovdje je u Bosni kao pripadnik Eufora, čestita nam i kaže: „vi postite, svaka čast“. Pitam ga kako je on istrčao, kaže super 1:45, zadovoljan sam. Ja? Rekoh 1:33. „Pa to je super  dobar si.“ „Ja od kako sam došao u Bosnu malo sam dobio oko struka od bosanskih ćevapa“, reče štipajući se za struk i pokazujući na stomak, a meni  tada reče: “Želim ti sve najbolje i vidimo se iduće godine kada će polumaraton biti izvan Ramazana i moći ćeš biti ravnopravan sa ostalima“. Govorim mu da mi je ovo prvi nastup uopće i da će dogodine svakako biti puno lakše, a i polumaraton neće biti u Ramazanu. Moj engleski je tada bio slab, ali smo se uspjeli razumjeti. Pozdravljamo se i krećem skupa sa bratom ka Skenderiji, pješke do tramvaja, dok se još nismo ohladili jer sam znao da neće biti dobro ako se zadržimo i ohladimo. Još 2 kilometra pješačenja. Kiša i dalje pada, sitna. Dolazimo na Skenderiju i sjedamo u tramvaj broj 6 i nakon pola sata vožnje stižemo na Ilidžu. Kada je trebalo izaći iz tramvaja, osjetih da imam upalu mišića, pitam brata ima li on, kaže da ima. Izađemo iz tramvaja, polahko. Nedjelja je, kiša rosi, autobusi idu svako sahat vemena, mi onako mokri, uzimamo taksi i odlazimo u dom u Osjek. Tih tri kilometra od Ilidže do Osjeka nismo mogli da pješačimo jer su nam mišići ohladili i bilo je teško hodati, a i kiša je padala. Stižemo kući oko podne. Iščekujem zalazak sunca, žedan sam, Ramazan je, postim. Stiže i taj trenutak, uzeh bokal od dva litra vode, popih je i predahnu. Uspio sam još jednom, pomislih u sebi, uspio sam ispostiti i ovaj dan. Bio sam presretan, ali još uvijek nesvjestan šta sam napravio. Kako je vrijeme prolazilo postajao sam svjesniji veličine ovoga uspješno istrčanog polumaratona. Punih sedam dana sam imao bolove u mišićima, pogotovo je težak bio silazak niz stepenice. Ali vrijeme liječi sve, prošlo je i to. Ovakve „ludosti“ se rade jednom u životu. One se ne ponavljaju.

Tako u domu razgovarajući na temu trčanja, jedan od cimera predloži da počnemo da treniramo atletiku, reče da ima jarana koji trenira već 6 godina i da će nas upoznati. Tako je i bilo. Počinjemo da treniramo atletiku 15. oktobra 2008. u atletskom klubu Bosna kod trenera Islama Đuguma na Koševu gdje sam naučio ispravnu tehniku trčanja koja mi je umnogome olakšala trčanje u godinama koje su dolazile.

Vaši komentari