Jasmin Aličehajić: Dubioza iz Teslića

Novogodišnje odluke su obično velike laži malih ljudi. Obećanja samom sebi kojih se već do kraja januara ni ne sjećamo. Međutim, desilo se i to...

298

Piše: Jasmin Aličehajić

Prvi put sam ispoštovao novogodišnju odluku i istrčao maraton prije 30-tog rođendana.

Trčali smo zajedno, moj dobar drug Dragiša Borić i ja, obojica skoro tridesetogodišnjaci, sa tridesetogodišnjom istorijom druženja iza nas. Od dječačkih nestašluka, prvih simpatija, prvih ocjena, pa  evo do danas. Dakle, puno toga stane u tih „trideset“, a eto, uklopili smo i maraton. Kao što rekoh, trčali smo i istrčali, i to ne bilo koji, nego 30. jubilarni Beogradski maraton.

Naslov ove priče je trebao biti „Moj prvi maraton“, ili „Naš prvi maraton“, ali zbog naše opreme za trčanje nekako će ovo iskustvo ostati uvijek povezano sa „Dubiozom“. Iako nam to nije bila ideja, crno žuta kombinacija, zajedno sa zastavom BiH na broju, asocirala je moje prijatelje, a kasnije i neke trkače i posmatrače na bosanskohercegovački muzički sastav „Dubioza Kolektiv“.

Trke su odlična prilika za neku reklamnu prezentaciju, pa smo i nas dvojica odlučili da isprintamo natpis Teslić sa dva dimnjaka Destilacije koji su simbol grada, a još ranije u posjeti jednom „outlet“-u kupili smo identične majice za trčanje. Još u stanu, kad smo tek obukli opremu za trčanje, prijatelj je rekao „eto vas kao Dubioza“, a zatim počeo puštati njihove pjesme. Ispostavilo se odličnim jer smo svi imali malu tremu. Kasnije smo nastavili to ”dubioza”, šaleći se na račun našeg stajlinga, pjevušeći pjesme.

Došao je onda i start trke… U tom trenutku smo zaboravili na „Dubiozu“ i počeli misliti o trčanju, disanju, vremenu, smetala nam je gužva jer do sada smo trčali samo polumaratone. Prolazak do starta trajao je nekih 4 – 5 minuta, i to sve sa nekim trzajima, kao da je rani start na utrci na 100 m. Valjda od tog trzaja osjetio sam neke čudne bolove, grčeve u nogama, ali su brzo prošli. Vjerovatno je sve u glavi, 42 km nisu malo, organizam stvara odbrambeni mehanizam, nogama se ne trči 42 km, pa mozak nešto izmišlja, šalje neke signale. Međutim, adrenalin je jači od boli i bol brzo prolazi… ili se na nju zaboravi. Euforija i adrenalin vuku naprijed.

Startali smo poprilično sporo, nismo očekivali toliku gužvu na stazi. Odustali smo od planiranih 4 sata i odlučili uzivati u ovoj trci. Sat nismo ni podesili, pejser se izgubio u masi, tako da vrijeme nismo ni mogli pratili. Okrijepne stanice su bile OK, dovoljno vode i voća, gelove ni do sada nismo koristili tako da smo i od toga odustali na ovoj trci. Najzanimljiviji dio u prvih 21km bio je naravno prelazak preko mosta na Adi u Beogradu koji, iako je usporavao trkače koji su se borili za rezultat, je odličan dodatak ovom 30. jubilarnom izdanju Beogradskog maratona. Nakon razdvajanja od polumaratonaca, a samim tim i od naših domaćina, počela je nova trka za Dragišu i mene.

Sumnjam da neko za vrijeme trke misli na hranu. To jednostavno ne ide jedno s drugim. Međutim, nepisano pravilo da kad trčim te duže distance, bilo na treningu ili zvaničnoj trci, uvijek se pojavi neki miris ćevapa u zraku. Bilo da trčim u Banja Luci, Tesliću ili Sarajevu, a evo sad i u Beogradu, ćevapi zamirišu… Na trenutak se upitam da li mi to organizam šalje signal da stanem, ali te misli brzo potisnem i nastavim dalje… Kasnije saznajem da je tu u blizini ta najbolja ćevabdžinica u Novom Beogradu. Bosanac ostaje Bosanac, a ćevap je uvijek ćevap.

Iako su prije početka trke kružile priče o lošoj podršci od strane građana, moram reći da su ove godine, vjerovatno zbog lijepog vremena, mnogi Beograđani stajali uz stazu i podržavali nas trkače, maratonce, čak i nas koji smo daleko kasnili iza lidera. Nikad više „petica“ nismo nabacili u životu, sva djeca su samo pružala ruke. Ako sam na trenutak i posumnjao, nakon ovoga više sumnje nije bilo, ovakvo iskustvo vrijedi svake kapi znoja, trčanje je nešto što me ispunjava.

Kao što rekoh majice su bile odlična reklama. Sa ruba ceste, kada bi prolazili pojedine dionice, su se čuli povici: „haj’mo Teslić“. Čak smo čuli da je jedna gospođa rekla: „Vidi ovi naši iz Teslića“. Ko bi rekao… tako mali grad, a svuda nas ima. Ne može čovjek u takvim trenucima ne postati patriota, priznajem, srce mi je bilo kao Rusija…

A onda ponovo „Dubioza“. Neko iz publike je ugledao nas, skužio naše boje i dobacio „vidi ovih kao Dubioza“… To je bila rečenica dovoljna da pokrene lavinu, salvu komentara, i postane temelj nekih prijateljstava koja će, nadam se, trajati bar onoliko godina koliko maraton ima kilometara. A bar toliko će nadam se trajati i Dubiozine pjesme, da me kao prošle subote, tjeraju naprijed, ali i da me sjećaju na moje prvo maratonsko iskustvo. Poslije ovog maratona, možda dobijemo i angažman u nekom budućem spotu koji momci snime. Hm, bez obzira na sve, svaka reklama je dobra reklama.

Svi maratonci će se složiti da je najteži dio maratona 36 – 38 km … Uvjerio sam se da je tako. Kao po komandi, taman na toj dionici trke, skoro istovremeno, i Dragiši i meni se javio neki bol. Krajičkom oka vidim da on u trku masira koljeno, mene od tolikog trčanja ne bole noge nego rame. Već na izmaku snaga prestižemo neku ekipu iz Beograda sa kojom smo ranije prebacili koju riječ. Među njima je bio i, tada nismo znali, ali član redacije trcanje.rs. Momci su počeli zaostajati, a on se pridružio nama. Novo društvo je dobro došlo da nas praktično u neznanju, neosjetno, dovede do kraja utrke.

Odjednom sam primijetio da sad već mnogobrojniji ljudi oko staze navijaju glasnije i pozdravljaju nas. Dočekani smo sa oduševljenjem na Terazijama.

Uspio sam. Vjerujem da ću u životu istrčati još neki maraton, ali ovaj prvi, sasvim sigurno, neću nikada zaboraviti.

Vaši komentari

Podržite rad portala trcanje.net