Piše: Martina Ćurić
Sve je počelo zahvaljujući dugogodišnjem zaljubljeniku u trčanje g. Anti Tomiću i tvrtki AT Kerametal doo Ljubuški, koji su kao veliki prijatelji trčanja, organizirali događaj do posljednjeg detalja.
Elem, mjesto polaska je Čapljina, petak, rano jutro. Pozitivna energija i dobro društvo koje želi iskusiti drugačiji život, obećavaju dobru zabavu. Dok razgovaramo o željenim rezultatima, te planiramo iduće utrke i treninge, ne mogu da se ne sjetim osnivača maratona u New Yorku, Freda Lebowa koji nas uči kako su duge utrke karizmatični događaji. Oni imaju sve. Dramu. Natjecanje. Šepurenje. Heroizam. I to je upravo tako. Jer, toliko smijeha, upoznavanja divnih ljudi sa sličnim interesima zaista ispuni čovjeka posebnom energijom.
Prolazimo kroz živopisne krajolike Crne Gore i Albanije. Ne možemo ne diviti se planinskim područjima koji podsjećaju na stranice hrvatskog romanopisca Petra Zoranića. Pogled na crnogorsko more tjera na sanjarenje. Suvremeni putopisni blogovi često citiraju engleskog romantičara Georgea Gordona Byrona koji je navodno napisao kako se nebo i zemlja nigdje ljepše ne spajaju nego u Crnoj Gori. Razmišljam kako je moguće da je u pravu.
Prolazak kroz Albaniju također ostavlja traga. Pejsaži su slični našima. Ugodna suptropsko-sredozemna klima je smjestila smokvu i šipak u svako dvorište. Svako mjesto priča svoju priču. Kao i većina zemalja u tranziciji, Albanija je centralizirana te je jaz između Tirane kao industrijskog i kulturnog centra zemlje te njezine okolice i više nego očit.
Subotu smo iskoristili za upoznavanje grada, obilazak Nacionalno –povijesnog muzeja i arheološkog muzeja. Među mojim trkačima bio je i arheolog, odmilja zvani kopač, koji nam je detaljno opisivao predmete satkane u albansku povijest. Jedan pravi svjetski putnik nam je uvelike olakšao snalaženje po šarolikim gradskim ulicama, pa je tako dio ekipe poveo na nogometne utakmice, restorane… Stoga, Mirko i Slobodane, hvala.
Stigla je i nedjelja. Dan utrke. Iskreno, potajno smo se pribojavali rezultata jer nismo uspjeli odoljeti čarima tiranskog noćnog života. Srećom, isti nije ostavio neke strašne posljedice. Štoviše, svi smo oborili vlastite rekorde. Primjerice, g. Ante je finiširao utrku cca 12 minuta ranije u odnosu na prijašnje polumaratone.
Dakle, nedjelja. Uzbuđenje na vrhuncu. Grad je po opsadom trkača, navijača, policije koja osigurava događaj. Osobno, polumaraton u Tirani četvrti je cestovni po redu koji sam trčala ove godine. I bio je najbolje organiziran. Zanimljivo je napomenuti i kako nije bilo plaćanja kotizacije ni za jednu od tri organizirane utrke (21, 10, 5 kilometara). Na startu smo u 08.45 h, odnosno 15 minuta prije utrke. Posljednje provjere satova, aplikacija za trčanje na telefonima i vezica na tenama. Hrabrimo i bodrimo jedni druge. Široki osmjesi na licima ukazuju kako jedva čekamo napraviti prvi korak na stazi dugoj 21 kilometar. Zvučni signal i masa šarenih balona na nebu ukazuju kako je vrijeme za polazak. U žamoru trkača čuju se razni jezici, što itekako ostavlja dojam internacionalne utrke.
Trudim se ne dozvoliti atmosferi da me ponese. Da ne izgorim u startu. Nije lako. Čovjek teško može ostati ravnodušan na onoliko navijanje. Kraj mene su Marko i Ante. Svaki u svom filmu. Marko, osim što trči, sjajno se snalazi i u ulozi paparazza. Jedan pogled na Antu dovoljan je da se sjetim rečenice koju nam uporno ponavlja: ”Svako nepotrebno ubrzavanje na početku, minute su patnje na kraju!”, i to je upravo tako.
Laganim tempom osvajamo kilometar za kilometrom. Staza je ravna i brza, te u tri kruga vodi kroz središnje dijelove Tirane. Pogodna pozicija grada koji se nalazio između trgovačkih puteva, kroz povijest je često uzrokovala borbe između Albanaca i Turaka (Turci su zapravo i osnovali grad). Za vrijeme Drugog svjetskog rata Tirana je bila pod okupacijom Talijana, a kasnije ga je preuzela njemačka trupa. Stoga, osim u čarima utrke, uživamo u pogledu na ostavštvinu talijanske i turske arhitekture, ali i razne arhitektonske pokušaje socrealističke gradnje koji su se nakon godina zatvorenosti i političke izoliranosti naglo mjenjali tako da su zgrade nadograđivanje i bojane u razne boje.
Trg Skenderbeg centar je grada nazvan po nacionalnom heroju – vođi albanskog revolta protiv turskih osvajača. Gradska skupština, parlament i vlada, banka Albanije smješeni su na trgu kao glavna povijesna mjesta. Osim uživanja u pogledu na povjesna mjesta Tirane, utrku su dodatno uveličali razni zabavljači i kulturno-umjetnička društva smještena na nekoliko lokacija.
Elem, prvi od tri kruga, prolazi bez većih problema. Voda i sokovi dijele se duž cijele staze, bez nekih posebno naglašenih kontrolnih točaka. Više ne trčimo u grupi. Svatko je pronašao tempo koji mu odgovara. Povremeno se sretnemo, ohrabrimo i nastavimo dalje. Pogledom tražim Aliju Jakića (dugogodišnji trener nogometnog kluba Ljubuški, a koji se danas zove Sloga) – gospodina kojeg Ljubušaci jako dobro znaju, inače najstarijeg među nama. Naglas razmišljam kako je vjerojatno kilometrima iza mene. O, kako sam se samo prevarila. Nakon našeg Mate Marišića koji je prvi od nas istrčao polumaraton za cca 01.45 h, Alija je drugi finiširao utrku i to također za manje od dva sata.
Drugi krug utrke već je malo naporniji, iako, naravno, nema stajanja. Posljednji dio trećeg kruga počinje nalikovati na jedan od devet krugova Danteovog pakla. Javlja se ona nezaobilazna misao “Zašto meni ovo treba u životu?“. Ta ista misao nestane onog trenutka kada vidite poznata lica kako vas čekaju na finišu. I koja vas grle, i ljube i s kojima slavite još danima poslije (moja najdraža – prijateljica/trkačica/ sanjalica/ smijalica /pokretačica Vedrana Božić).
Moram pohvaliti i Antu Kozinu, još jednog Ljubušaka koji, otkako je otkrio čari trčanja rado obilazi utrke i svaki put ostvaruje sve bolje i bolje rezultate. Još samo da našeg vozača Tonću nagovorimo na trčanje pa ćemo u svakom trenutku biti spremni za pokret.
Već sam kazala, ali moram ponoviti koliko je posebna radost, ljubav i sreća biti dio ovakvog događaja. Posebno kada vidite koliko natjecateljice i natjecatelji bodre jedni druge, koliko navijaju jedni za druge. Ipak, polumaratoni i maratoni su utrke gdje se borimo protiv sebe samih.
Stoga, čestitam Albancima na jednom izuzetnom sportskom događaju, vrhunskoj organizaciji i gostoprimstvu. Jer zemlja bunkera i orlova – Shqipëria, kako joj je i samo ime u prijevodu s albanskog, zemlja koja je slovila za jednu od najzatvorenijih na svijetu, u koju se nije moglo ući, ni izaći, danas je postala destinacija koju se nikako ne bi smjelo zaobići.
Jedan veliki trkač na duge staze je kazao kako je bavljenje maratonom samo još jedna forma ludosti. A nama koji, što se trčanja tiče, vjerojatno nećemo tako lako ”okačiti kopačke o klin” ne preostaje ništa drugo nego maštati o tim ludostima u raznim dijelovima svijeta.
Vaši komentari
