Gorica Grozdanić: Chicago Marathon je u meni probudio trkačicu

Kao prosječnu djevojku iz grada, trčanje me nikada ranije nije interesovalo. Maratoni, polumaratoni, triatloni, 10K, 5K, neke su od riječi koji su mi postale bitne tek u zadnjih godinu dana.

9839

Piše: Gorica Grozdanić

Mi rođene Banjalučanke, kao i generalno ljudi sa naših prostora, srećom imamo dobru genetiku, odrastamo u kulturi gdje je zdrava ishrana sastavni dio života, i gdje je neki vid fizičke aktivnosti normalan dio svakodnevnice, bilo to kretanje ili vožnja biciklom do škole ili posla, ili čak šetnja po parku.

Kada sam se preselila u Ameriku prije sedam godina upoznala sam jednu novu kulturu gdje se ljudi generalno manje kreću i imaju veći pristup lošoj ishrani, poput brze hrane. Sa druge strane, ovdje sam upoznala i mnogo ljudi koji su militantski posvećeni fitnesu kao i nauci ishrane, često brojeći svaki nutrijent i kaloriju koju pojedu. Smatrajući da je balans ključ svega što radimo u životu, moja priča kao i razlog zbog koga sam trčala Chicago maraton, je da prosto potvrdim vlastito vjerovanje da čovjek nema granice, i da možemo da uradimo sve do čega nam je istinski stalo.

Chicago Half Marathon – pripremna trka

8. 10. 2016. – 7 sati ujutro

Poslije samo mjesec dana trčanja napravila sam prvi korak moje prve zvanične trke. U pitanju je Chicago 5K distanca koja je bila u sklopu Chicago maratona koji se održavao sljedeći dan. Dan prije sam otišla da preuzmem svoj “bib” broj, zajedno sa velikim brojem ljudi koji su preuzimali materijale za maraton. To je bio momenat kada sam pomislila: “Hej, kada ovoliko ljudi može da trči maraton, zašto ne bih probala i ja?”. Po završetku trke koja mi se mnogo dopala, odlučila sam da se prijavim za lutriju da učestvujem u maratonu sljedeće godine. Bio bi to veliki projekat sa obzirom na to da nikada nisam trčala do sada, ali sam znala da, ako se metodično posvetim treningu, uspjet ću. Do polovine decembra su mi javili da je moje učešće potvrđeno. 8. 10. 2017. ću trčati Chicago maraton!

Priključenje triatlonskom klubu

Od početka 2017. godine, moj trening je postepeno počeo da bude ozbiljniji i intenzivniji. U međuvremenu sam počela da se bavim plivanjem i biciklizmom, tako da sam odlučila da se posvetim treningu i za triatlone. Pridružila sam se lokalnom triatlon klubu gdje mi je grupni trening drastično pomogao. U pripremi za maraton shvatila sam da bi bilo korisno da se prijavim i za druge trke, i tada sam počela da ispunjavam kalendar. Na kraju sam učestvovala u Chicago Half Marathon Series: Chicago Spring Half Marathon na proljeće i Chicago Half Marathon na jesen, Chicago Triathlon na ljeto, i Tri The Illini Triathlon na jesen. Sva ova iskustva su me učinila fizički i mentalno jačom u treningu za maraton.

Chicago Triathlon

Pripremni put

Moj oficijalni trening za maraton je trajao 18 nedjelja. Sastojao se od jednog kratkog trčanja sedmično sa fokusom na brzinu, jednog trčanja srednjeg intenziteta sa fokusom na tempo, i jednog dugog trčanja sa fokusom na izdržljivost kao i povećanje kilometraže svake nedjelje. Ostale dane fokus je bio na dizanje tegova/snagu, i kombinaciju plivanja i vožnje bicikla u paralelnom treningu za triatlone. U posljednje dvije nedjelje prije trke fokus je bio na postepeno smanjenje intenziteta i kilometraže, odmor, i mentalnu pripremu. Tri dana pred trku su bila rezervisana za daleko potrebni “carb-load” što se tiče ishrane, da bi mišići stvorili rezervu glikogena koji tijelo potroši skoro u potpunosti u trci dugoj kao što je maraton. Jela koja se lako vare na bazi paste, riže i krompira, su mi bila prioritet, i ne bih lagala ako bih rekla da sam uživala u ovom periodu. Dan prije početka maratona sam otišla da preuzmem materijale za trku, kao i “bib” broj, na isto mjesto gdje sam prošle godine rekla sebi da ću sljedeće godine trčati maraton. Noć prije skoro uopšte nisam mogla da spavam od uzbuđenja, ali sam se osjećala spremnom znajući da ću sutra trčati dalje nego ikada u životu.

8. 10. 2017. – 8 sati ujutro

40. jubilarni Chicago maraton. Stigla sam sat vremena ranije da bih čekirala stvari i pronašla svoj startni koral, i u vazduhu se već osjećala nevjerovatna atmosfera i uzbuđenje. Uslovi za trku su bili “umjereni” zbog predviđene temperature od 27 stepeni, koja je relativno visoka za trčanje ove distance. Sa obzirom na to da sam trčala polumaraton samo dvije nedjelje ranije na temperaturi od 32 stepena, otprilike sam znala šta da očekujem i barem mentalno da se pripremim na borbu sa vrućinom. Poslije neobaveznog ćaskanja sa ljudima u startnom koralu, polako smo počeli da se približavamo velikom natpisu “Start”, i poželjeli sreću jedni drugima. Here we go!

Impresivni Chicago

Prve milje su mi prošle neopisivo brzo. Gdje god bih pogledala oko sebe vidjela bih more učesnika, i zaista se osjećala snažna pozitivna energija dok smo bili popraćeni vikanjem ljudi koji su izašli na ulice da nas podržavaju. Chicago je divan, moderan grad sa impresivnom arhitekturom, i put nas je vodio od Millennium parka u centru prema naseljima Old Town, Lincoln Park i Lake View, pa nazad u centar kroz finansijski distrikt, onda na zapadnu stranu grada pored United centra koji je dom Chicago Bulls-a, Little Italy, zatim latinsko naselje Pilsen, pa Chinatown, i konačno prema cilju kroz južnu stranu grada. Ovo su naselja koja poznajem vrlo dobro, ali sam sada imala priliku da ih vidim u jednom novom svjetlu. Ulice su bile otvorene samo za nas i imala sam osjećaj kao da ne postoji ništa drugo u ovom momentu. Plan mi je bio da konstantno trčim laganim tempom bez odmaranja i čuvam snagu za zadnje milje.

Izazovi od milje broj 19

Milju po milju, ugledala sam znak da smo prošli i polumaraton. Osjećala sam se odlično za sada, lagana kao perce. Uzimala sam vodu ili energetska pića na svake dvije milje, a kasnije i na svakoj milji. Jedna čašica za piće, a druga da se polijem po glavi zbog vrućine. Kada sam ugledala znak koji označava milju 19 pa nadalje, moj osjećaj lagodnosti je postepeno počeo da se mijenja. Sve više i više noge su počinjale da me prosto bole. Počelo je sa laganim bolom u stopalima koji je postepeno prešao i na listove, koljena, i kukove. I temperatura je takođe već uveliko narasla do sada. Paradoks je bio u tome da sam se odlično osjećala što se tiče kondicije jer nisam uopšte bila umorna, ali noge su pjevale drugu pjesmu. Utjeha je bila da nisam jedina koja prolazi kroz ovo, doduše. Najteži momenti su bili milje 21 – 23, i tada je podrška i navijanje gledalaca najviše značilo. U ovom stadijumu bilo je i sve više učesnika koji su hodali tako da sam morala da često mijenjam putanju da bih ih zaobišla. U tom momentu sam ugledala inspirirajući transparent koji je držao jedan od gledalaca. Pisalo je: “Još samo 5K i bićeš maratonac”.

Korak po korak, stigla sam do posljednjeg uspona nakon koga se vrlo jasno vidio znak “Finish”. Bolnih nogu, ali sa velikim osmjehom na licu prešla sam ciljnu liniju. Sada sam maratonka.

Ostatak dana sam provela odmarajući i kompenzirajući organizam sa proteinom. Imam osjećaj da hamburger nikada nije bio ukusan kao taj dan. Na osnovu bola u nogama očekivala sam da neću biti u stanju da hodam sljedeća tri dana, ali sam već sljedeći dan bila iznenađujuće dobro, skoro kao da se ništa nije desilo.

Definitivno trčim maraton ponovo!

Sada, ovako odmorna, definitivno planiram da trčim maraton ponovo. Ideja da svake godine trčim jedan od Abbott svjetskih maratona – Tokio, Boston, London, Berlin, Chicago i New York, mi je jako primamljiva. Za sada još uvijek nisam na takvom trkačkom nivou da bih mogla da se kvalifikujem vremenski za navedene sa ove liste, tako da mi preostaje da opet igram lutriju ili da trčim za neke od zvaničnih humanitarnih organizacija ove grupe. Nadam se da ću moći prvenstveno da učestvujem na Njujorškom maratonu sljedeće godine, ali nisu isključeni ni gradovi koji nisu na ovoj listi. Što se treninga tiče, prioritet mi je i dalje triatlon jer mi kombinacija tri discipline mnogo odgovara fizički, a cilj mi je da sljedeće godine budem brža i bolja. U svakom slučaju, sada se osjećam dobro. Bila je ovo dobra godina.

Medalje sa trka u 2017. godini

Vaši komentari