Piše: Martina Ćurić
Nepunu godinu dana od početka trčanja, ova mlada hercegovačka nada istrčala je 1. Mandarine polumaraton za 1:21:21.
Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, Ivan je pronašao posao i živio uobičajeni život ovdašnje mladeži. Noćni izlasci i provod bili su njegova svakodnevnica. Kaže kako mu ništa nije bilo važno osim toga.
Brzi napredak
Ubrzo je shvatio da se nešto mora promijeniti u njegovom životu.
– Poput većine Ljubušaka koje poznajem, dugo godina trenirao sam rukomet. Nakon završetka srednje škole, počeo sam raditi, te su mi uz posao važni bili samo izlasci. Primijetio sam da takav život ostavlja traga i kako sam se počeo debljati. Odjednom mi je sinula ideja o trčanju, te sam se, uz to, odmah upisao i u teretanu, ističe. 
Prvi polumaraton koji je Ivan trčao ujedno je bio i prvi Mostarski polumaraton održan u proljeće prošle godine. Nakon samo par mjeseci priprema, novopečeni trkač istrčao je Mostar za 1:36:29.
– U veljači prošle godine, na Facebooku sam vidio post o prvom polumaratonu u Mostaru. Poželio sam trčati i ideju sam predložio kolegi Mati Dodigu. Mate trči već duže vremensko razdoblje i on mi je pomogao sa pripremama. I tu započinje to moje ozbiljnije trčanje, naglašava Ivan dodajući kako je, od kada trči, ukupno istrčao tri polumaratona te dvije utrke na deset kilometara.
Veliki planovi
Međutim, tih pet utrka tek je početak za ovog 23-godišnjaka koji tjedno trči četiri do pet puta ukupne dužine oko 50 kilometara. Osim toga, redovan je i u teretani gdje 2-3 puta u sedam dana radi vježbe snage. Uskoro počine s pripremama za nadolazeću sezonu u kojoj mu je cilj istrčati puno više utrka, uključujući barem jedan maraton.
Poslije mostarskog uslijedio je polumaraton u Sarajevu, gdje je ovaj trkač popravio svoje vrijeme, te sarajevske kilometre savladao za svega 1:28:50.
– Kad trčim – uživam. To je onaj osjećaj koji samo mi trkači poznajemo. Teško je natjerati se na trčanje, ali kad jednom počneš, onda je teško stati. Ljubuški slabo ima trkača, ali nadam se kako će se i to uskoro promijeniti, ističe napominjući kako je sretan zbog izuzetno velike podrške obitelji i prijatelja.
Ivanova, za sada neostvarena želja, je sudjelovati na nekom velikom maratonu kao što je Boston ili Berlin. Mnogi trkači rado ističu takve događaje i upravo dva spomenuta maratona želja su mnogima.
Ivan utjelovljuje jednu lijepu priču i nadu o sve većem broju trkačica i trkača na području naše zemlje. Oni koji trče više nisu stigmatizirani kao prije par godina. Postoji još predrasuda koje trkači u Hercegovini i šire moraju srušiti, a primjeri ovakvih divnih mladih ljudi definitivno pridonose tomu. Ivanu zato želimo još mnogo, mnogo istrčanih kilometara i da svojim utrkama pribroji i kilometre s bostonskog ili berlinskog maratona.
Vaši komentari
