Pripremio: Nicolae Golea
Maraton u Londonu, od velike šestorke stariji jedino od onoga u Tokyu, osnovali su dvojica atletičara, olimpijaca i pionira orijentiringa u Britaniji: Chris Brasher i John Disley.
Osnivači Bostonskog maratona bili su inspirirani onim na prvim modernim Olimpijskim igrama održanim 1896. godine u Ateni, a spomenuta dvojica osnivača Londonskog maratona trčali su New York marathon 1979. godine i bili oduševljeni velikim događajem te se zapitali može li London napraviti takvu sportsku priču. Godinu poslije otputovali su u Ameriku i obišli nekoliko najvećih maratona poput Bostona, New Yorka i Chicaga da bi istražili kako se organiziraju te velike trke. Nakon što su proučili organizaciju i načine financiranja potpisali su sponzorski ugovor sa Gilletteom za 50 000 funti, odmah uspostavili i Charity program i tako postavili temelje za veliku trku.
Brasher i Disley
Chris Brasher (21. 8. 1928. – 28. 2. 2003.) je rođen u Georgetownu u Britanskoj Gvajani i u sport je ušao tako što je prvo trenirao ragbi, kasnije je postao atletičar. U svijetu atletike ga se najbolje pamti po dvije stvari. Jedna je da je uvelike zaslužan za uspjeh Rogera Bannistera koji je prvi istrčao milju ispod 4 minute (3:59.4) 1954. godine, i to tako što mu je bio pacer prva dva kruga. A druga, još poznatija, da je na Olimpijskim igrama 1956. godine u Melbourneu na trci 3000m stipl, što mu je bila glavna disciplina, osvojio prvo mjesto sa vremenom 8:41.2, ali je nakon trke bio diskvalificiran radi navodnog ometanja drugog trkača, tačnije Norvežanina Ernsta Larsena. Dan poslije provedena je detaljna istraga i Brasher je dobio zlatnu medalju. Osim sportske karijere bio je jako dobar sportski novinar i višegodišnji urednik sportske rubrike The Observera. Prvi je napisao članak o orijentiringu i tako ga predstavio Britaniji po prvi put.
John Ivor Disley (20. 11. 1928. – 8. 2. 2016.) je velški atletičar i također osvajač Olimpijske medalje, brončane za Veliku Britaniju u Helsinkiju 1952. godine. I njegova disciplina je bila 3000m stipl. Bio je višestruki rekorder Britanije na 3000m stipl i na dvije milje, a 6 puta je obarao i postavljao velške rekorde na različitim distancama. Uz velikog prijatelja Brashera napravio je jako puno u promociji orijentiringa kao sporta na otoku ali i u svijetu.
Polytechnic Marathon
No, prije nastavka priče o Londonskom maratonu valja kazati kako to nije bio prvi maraton ovog grada. Londonske ulice i okolica bile su poprište trke sa dugogodišnjom tradicijom koja se zvala Polytechnic Marathon ili samo Poly u organizaciji sveučilišta Westminster odnosno njihovog sportskog ogranka gdje je uz brojne ekipe egzistirao i atletski klub. Održavao se u kontinuitetu od 1909. godine do 1996. To je bio ujedno i prvi maraton na kojemu je istrčana distanca (42.195m) tada usvojena od Olimpijskog komiteta, a koja se trči i dan danas širom svijeta. Prvi je to maraton na kojemu je probijena granica 2 sata i 20 minuta. Kada je zadnji put održan, 1996. godine važio je za najstariji maraton u Europi. U analima Poly maratona zabilježeno je čak 8 svjetskih rekorda koji su oboreni na tom događaju od čega je samo domaći takmičar Jim Peters tri godine popravljao rekord i to 1952., 53. i 54. Posebno se pamti 1953. jer je tada probio 2:20 (2:18:40) iako je navodno staza bila duža 150 jardi. Najveći podražaj za nastanak ovog maratona bile su Olimpijske igre u Londonu 1908. godine i maratonska trka na njima koja je izazvala veliki javni interes. U 70. i 80. je gubio na popularnosti sve više, čemu su kumovale pojave brojnih drugih maratona kao i promjena glavnih sponzora. Početkom 90. je kriza kulminirala da bi se posve ugasio 1996. kada je zadnji put održan.
Dva pobjednika
Dok je starijem bratu „smrkavalo“, onaj mlađi je postajao sve veći i popularniji. Već prve godine imao je senzaciju u finišu i nešto što se i dan danas spominje. Od prijavljenih 7741 trkača (spominje se da je zainteresiranost za prvo izdanje bila ogromna i da je brojka prijavljenih išla čak i do 20 000 ), od kojih je 6255 završilo trku, najbrži su bili Dick Beardsley iz SAD-a i Norvežanin Inge Simonsen tako što su zajedno utrčali u cilj i držeći se za ruke ostvarili vrijeme 2:11:48. Do tog maratona nikad se nisu vidjeli ni upoznali. Tijekom trke obojica su više puta pokušavali napasti i „otresti“ drugoga kako bi se odvojili, ali nijednom nije uspijevalo. Presudni moment nakon uzaludnih pokušaja dogodio se kada je Beardsley okrenuvši se prema Simonsenu i gledajući ga pravo u lice ispalio prijedlog da zajedno uđu u cilj na što se ovaj složio i od tada su postali prijatelji. Organizatori Londonskog maratona 35 godina nakon te trke pozvali su obojicu kako bi ponovno, simbolično, oživjeli taj moment.
Prva pobjednica bila je Britanka Joyce Smith sa vremenom 2:29:57. Od tada je u Londonu, koji je inače jedan od onih maratona koji su najmanje mijenjali trasu tijekom godina, čak 4 puta obaran i postavljan svjetski rekord u obje konkurencije. Prvo je Grete Waitz iz Norveške 1983. godine istrčala 2:25:29 što je bio novi svjetski rekord za žene. Zatim je njena zemljakinja Ingrid Kristiansen 1985. postavila novi koji je glasio 2:21:06. Nakon toga se čekalo dugo godina da bi domaća predstavnica Paula Radcliffe 2003. godine istrčala i dan danas važeći rekord – 2:15:25. U muškoj konkurenciji jednom je na ulicama Londona postavljan svjetski rekord. Amerikanac marokanskog porijekla, Khalid Khannouchi, 2002. je trčao 2:05:38. Ako bismo gledali šire onda je potrebno spomenuti i još dva oborena svjetska rekorda u Londonu i to u isključivo ženskoj trci, ne miješanoj, nego onoj gdje samo trče žene. Opet je tu legendarna Paula Radcliffe sa rezultatom 2:17:42 iz 2005. godine i tek je na prošlogodišnjem izdanju taj rezultat popravila Mary Keitany iz Kenije na 2:17:01. Ovim rezultatima valja dodati i drugo najbolje muško vrijeme u svijetu od strane Kenijca Eliuda Kipchogea iz 2016. godine koje glasi: 2:03:05.
450 000 000 funti
Preko 40 000 učesnika na prošlogodišnjem izdanju je rekordan broj do sada. No, osim što godinama bilježi veliki progres u broju prijava i popularnosti, ono čime se najviše ponose jeste humanitarni aspekt trke. Za to je ponajviše važno ono sa početka priče kada su postavljani temelji za ovu trku jer su Brasher i Disley odmah uspostavili Charity program, a obojica su i sami već bili na funkcijama humanitarnih organizacija. Tako danas Londonski maraton važi za maraton sa rekordnim brojem prikupljenog novca u humanitarne svrhe i to 450 milijuna funti otkako se održava, a samo 2009. godine 47,2 milijuna funti. Drži, također i Guinnessov svjetski rekord kao manifestacija najvećih razmjera za prikupljanje novca u humanitarne svrhe. Čak je 78% učesnika 2007. godine na neki način učestvovalo u humanitarnim akcijama i prikupljalo novac. Rekord drži osnivač tvrtke Oasis Trust, Steve Chalke, koji je prikupio iste godine 2,32 milijuna funti.
Danas na čelu organizacije trke je Chrisov sin – Hugh Brasher i Nick Bitel kao izvršni direktor. U organizaciji i osiguranju trke posebno se ističe čak 150 liječnika uz 1500 volontera St. John Ambulancea. Raspoređeni su na 50 stanica prve pomoći duž maratonske trase i tri privremene bolnice u finišu trke. Od prvog izdanja pa sve do danas TV prijenos je rezerviran za BBC. Višesatni program donosi veliku pokrivenost događaja, a gost su često poznata lica iz svijeta sporta. Od početka su veliki sponzori vezani za ovaj maraton poput Gillettea, Marsa, ADT-a, Nutri Sweeta itd. A o kolikim razmjerima se radi u organizaciji ovog događaja govori i to da je trenutni dugogodišnji sponzor, Virgin Money, za svoj prvi petogodišnji ugovor koji je potpisan 2008. godine uplatio 17 milijuna funti za organizaciju, a tko zna koliko još za produženje ugovora 2013. godine i promjene imena maratona u ime glavnog sponzora.
U sklopu maratona postoji grupa pod nazivom Ever Presents – trkači koji su istrčali do sada sva izdanja Londonskog maratona. Još ih je 11 aktivnih, a čak 6 je imalo vrijeme ispod 3 sata 1981. godine.
Neki od zanimljivih finišera su: bokser Michael Watson koji je u bokserskom meču sa Chrisom Eubankom dobio teške ozljede glave po život opasne te je nakon toga bio 40 dana u komi i 6 godina u invalidskim kolicima da bi 2003. godine uspio završiti Londonski maraton; Fauja Singh je najstariji trkač koji je ikad završio maraton u Londonu (2004.) u dobi od 93 godine, danas ima 107 godina.
Vaši komentari
