Piše: Esmin Brodlija
I sam pokušavam praktikovati ono što preporučujem svojim klijentima, ali i pored toga moja želja za trčanjem bila je neispunjena već duži niz godina.
Prije tri mjeseca primjetio sam da prijatelj Eldin rekreativno trči i priprema se za polumaraton, te sam poželio da mu se pridružim. Zbog nemogućnosti da usaglasimo termine trčanja našao sam se u situaciji da napravim ono od čega sam bježao svo ovo vrijeme, a to je da trčim sam.
Tjeskoba od izlaganja u društvu
To je bilo suočavanje sa prvim zidom koji je zaustavljao zadovoljenje moje želje da trčim. Psihološki gledano bio sam zakočen tjeskobom od izlaganja u društvu, tjeskobom koja je bila podržana unutrašnjim stavom da se treba rekreirati kako većina ljudi to radi i da je važno šta će drugi reći, a u mjestu gdje ja živim trčanje nije uobičajeni način rekreiranja. Shvativši šta je u pitanju, odlučio sam uticati na taj svoj stav i pokrenuti se, izgradio sam stav koji glasi: “treba se rekreirati onako kako tebi odgovara i u sportu koji ti je privlačan i dostupan”. I tad sam odlučio nabaciti patike i krenuti…
Trkački počeci
Moje prvo trčanje je bilo kao iz male noćne more, izabrao sam rutu koju nisam poznavao, na kraju se provlačio kroz šiblje i visoku travu, trčeći u patikama od kojih sam dobio žuljeve, i sa trčanja se vratio izgreban, nažuljan, djelomično prestrašen zbog svjesnosti da me iz te trave i šiblja može napasti neki gmizavac, ali ipak zadovoljan i motivisan da nastavim dalje. Shvatio sam da je to ono što želim, želim trčati i tako je sve počelo. Prihvatio sam jednu svoju novu “personu”, personu rekreativnog trkača, i počeo se baviti trčanjem gotovo svakodnevno, sa željom da nekada naredne godine istrčim i polumaraton. Moja prva utrka je bila na 3,5 km, a zatim sam trčao “Kakanj za 5” ostvarivši za mene veoma dobar rezultat sa vremenom 21:28. Nakon toga je uslijedila Noćna utrka u Travniku sa još boljim vremenom nego u Kaknju, a onda i 2. mjesto u štafeti na 1. Ramskom polumaratonu, te dobar rezultat na Igmanskoj desetki. Sve ovo je bilo izuzetno relaksirajuće, podržavajuće i osnažujuće za moje zdravlje, a posebno mentalno.
Uticaj na okolinu i značaj podrške
Ono što se moglo primjetiti jeste da moje trčanje pozitivno utiče i na ljude oko mene, koji su također poželjeli da trče i da se bave ovim vidom rekreacije, pa je tako i moj sin zajedno sa svojim vršnjakom (7 godina) istrčao Noćnu utrku u Travniku. Za cijelo ovo vrijeme podrška porodice i prijatelja, a posebno podrška tokom humanitarnih akcija koje su uključivale trčanje bila je veoma značajna. Svaki čovjek funkcionira na način da mu je potrebna samopodrška i podrška iz sredine, ja sam u ovome imao oboje, zdravlje me poslužilo i svi drugi sistemi unutrašnje podrške su bili dovoljno jaki da me guraju naprijed, a pri tome sam dobio i dosta podrške iz svoje sredine. Podrška iz sredine nerijetko dolazi i na načine zbog kojih možemo doživjeti i neugodne osjećaje, ali kada čvrsto vjerujemo u ono što želimo i radimo, tad se to sve pretvori u snažnu podršku i vjetar u leđa. Ipak, ja sam imao puno više podržavajućih komentara, nego onih koji to nisu, i to je sigurno prijatnije i efikasnije. Uz podršku prijatelja sa portala Moje trčanje – trcanje.net dobio sam priliku da svoj prvi polumaraton trčim već ove godine u Banja Luci, na BL City polumaratonu.
Mehanizmi odbrane
Moje pripreme za prvi polumaraton tekle su odlično, bio sam motiviran, uzbuđen, djelomično i nestrpljiv, ali ipak tjeskoban i na momente zabrinut kako će to sve izgledati iako sam sa treninga na 21 kilometar imao dobar rezultat (fizički, mentalni i vremenski). Jedan od mehanizama odbrane koji mi u psihoterapiji zovemo desenzitizacija, i koji sam ja iskusio pri svom prvom trčanju, činio mi se kao jako važan, a podrazumijevao je da u nekim situacijama treba da blokiramo tjelesne senzacije kako bi izdržali napor kojem smo se izložili, a u isto vrijeme da budemo dovoljno svjesni sebe kako ne bi pregorili ili se srušili. Korisni mehanizmi odbrane kojim sam se koristio svjesno tokom priprema bili su defleksija i retrogleksija, tj. potiskivanja, a podrazumijevalo je svjesno skretanje pažnje sa neugodnih osjećaja bola, umora, ili straha uz pomoć poruka ohrabrenja koje sam sebi davao i razgledanja tj. upoznavanja ulica kojim sam trčao.
Psihološka priprema
I napokon, 29. 9.2018. godine moj prvi polumaraton, mjesto održavanja: Banja Luka, vrijeme 19:00, djelomično oblačno i prohladno, ali ja zagrijan, motiviran i uzbuđen, uz podršku žene i djece sve izgleda puno lakše. Psihološka priprema za polumaraton traje od samog buđenja, djelomično tjeskoban zbog očekivanja prijatelja koji su pratili cijeli tok priprema, ali i zbog vlastitih očekivanja, i onda nastupa samopodrška, svjesnost o svemu do sada urađenom, trčanju u humanitarne svrhe, dobrom zdravstvenom stanju, mehanizmima podrške koji mi mogu biti od pomoći ukoliko se desi neka kriza tokom utrke, i naravno želja da uživam i zabavim se.
Cilj: Lijepo i zabavno iskustvo
Tako je počelo, zabavno, trče se tri kruga, nema boljeg načina da se upozna Banja Luka, trčim i razgledam, pratim svoje tijelo i svjestan sam opuštenosti i snage koja me gura naprijed, naprosto uživam u svemu što me okružuje, trčim sam uz omiljenu muziku, i osjećaj radosti dominira. Prije početka utrke postavio sam sebi cilj da ova utrka bude ugodno, lijepo i zabavno iskustvo, jer je to najbolji način da iz utrke dobijem sve što mi treba, a to je relaksiranost, pomjerene granice i zadovoljstvo, te na kraju spremnost na povlačenje i uživanje u postignutom. Ono što mi je tokom utrke bilo od velike koristi je što sam se prepustio uživanju u trčanju, povremeno koristio defleksiju i retrofleksiju kao mehanizme odbrane kroz humor i uživanje u građevinama i ulicama kojim smo trčali, takmičenje sa samim sobom i ostalim učesnicima utrke. U jednom trenutku sam shvatio da u jednom objektu gledaju utakmicu Juventus vs Napoli, i kao veliki navijač Juventusa u narednom krugu sam zastao, pogledao rezultat, uslikao se i radovao vodstvu Juventusa, što sam iskoristio i kao dodatni motiv i podršku iz sredine. Početkom trećeg kruga još uvijek sam se osjećao snažno, dodatnu snagu su mi davali moji navijači (supruga i djeca) koji su već bili u ciljnoj ravnini, i moja želja da istrčim ispod 1:45 izgledala je dokučiva. Do zadnjeg kilometra sam uspjevao održati željeni tempo, iako sam na 19. kilometru osjetio da slabim. Strava mi je pokazivala da sam u tom trenutku istrčao čitav kilometar više, ali moja odlučnost i pozitivno razmišljanje, sreća zbog humanog gesta za koji trčim, ponos zbog mog prvog polumaratona gurali su me naprijed sve do cilja.
Pozitivan uticaj trčanja na zdravlje
Nakon što je utrka završila mogu reći da sam pomenuti cilj postigao, istrčao sam svoj 1. polumaraton, uz vrijeme: 1:40:29, 13. mjesto u konkurenciji 116 učesnika polumaratona, istrčani kilometri za dječaka Emira Buzu u sklopu akcije “Kilometar života za Emira”, želja da nastavim sa trčanjem i novim izazovima veća nego ikada prije…
Trčanje, a posebno trčanje na utrkama, jedna je od aktivnosti koje bih preporučio svima, aktivnost koja ima posebno pozitivan uticaj na naše zdravlje. “Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti”, a trčanje nam zaista pruža priliku da sve ovo ostvarimo. Ono što nikako ne želim da zaboravim, a što je iz aspekta psihologije veoma važno, jeste da su ljudi koji trče izuzetno pozitivni, razgovaraju o lijepim temama, podržavaju jedni druge, osnažuju jedni druge, guraju ih naprijed, i predstavljaju izvanrednu sredinsku podršku koja je čovjeku potrebna.
Vaši komentari
