VEDRANA BOŽIĆ: Atena, san svakog trkača i Grčka, najljepša turistička uspomena

Živimo u nezadovoljnom, čangrizavom malom društvu. Biti dio sportske zajednice, u mom slučaju nekad planinarske, nekad biciklističke, a najviše trkačke, po meni znači biti u društvu najzdravijeg sloja stanovništva.

1497

Piše: Vedrana Božić

Pri tom ne mislim samo na fizičko, nego na općenito, mentalno i duhovno zdravlje, od načina razmišljanja i kulture ponašanja, do zaigranosti duha i želje za novim izazovima.

Način života kojim živim mi stalno kroz sport nudi mogućnosti putovanja, ili bolje rečeno, koristimo sportske događaje kao povod i ispriku za egzotične izlete. Ove jeseni, odlučili smo se za sami original, početak, presedan svih trkačkih događaja, u kolijevci civilizacije i umjetnosti, čuveni ATENSKI MARATON.

Četvrtak 8.11.

Putovanje je počelo kao i svako zajedničko dosad, jednog svježeg ranog jutra, u jednom kombiju punom sendviča i nasmijanih, dragih lica. Kave, ručak, piš pauze i nakon desetak sati vožnje iz Čapljine, dolazak u nestvarni Ohrid u večernjim satima, gdje ćemo provesti prvu noć.

Petak 9.11.

Obilazak makedonskog dragulja, upisanog u UNESCO-vu Svjetsku baštinu trajao je oko dva sata, skupa s doručkom. Uspavani stari gradić i nepregledno jezero pokriveno ranojutarnjom maglom. Peli smo se tiho kroz uske uličice do gornjeg dijela grada, do antičkog amfiteatra, prekrasnih vila s tek posloženim drvima ispod balkona, bezbroj crkvica od kojih je naravno najimpresivnija crkva sv. Jovana s koje se pruža prekrasan pogled na sad već osunčano jezero. Fotkice, doručak i nazad u kombi. Put je dug, Grčka zove.

Crkva sv. Jovana

Meteora je naš prvi stop u Grčkoj. Znali smo otprilike da ćemo vidjeti ogromne litice na kojima su izgrađeni pravoslavni manastiri, ali ono što nas je dočekalo je teško opisivo slikom i rječju, nego samo emocijom. Veličanstvenost tih vapnenačkih stijena oduzima dah već dok se samo naziru iz podnožja, a mi iz busa štrokamo mobitelima u naletima uzbuđenja. Zimsko radno vrijeme šest preostalih manastira, od nekadašnja 24, je uvjetovano zalaskom sunca pa imamo samo sat vremena da obiđemo manastir Rousanou/ St. Barbara. Jedini ženski manastir, osnovan 1529. godine, u kojem danas živi 13 monahinja. Trka za posljednjim zrakama sunca, par prvih zajedničkih fotografija na ovom bajkovitom mjestu, prije prve grčke večere i nastavka putovanja prema Ateni.

Meteora

Prva atenska večer protječe, hm, mirno:  sirtaki, vino, masline i nezaobilazni feta sir. I još vina… Plaka je dio grada u kojem se nalazi bezbroj dućana s grčkim suvenirima i domaćim proizvodima kao i stotine restorana prepunih turista ali i, očekivano, hedonistički raspoloženih Grka. Pjeva se na sav glas, pleše se svim srcem, bez susprezanja, bez oklijevanja, dobro se jede i pije, živi se punim plućima! Sjećanje je malo mutno. Preplavljena osjećajem čuđenja šta sve stane u jedan dan, zaspah dok sam dotakla jastuk, u kolijevci civilizacije, doslovno.

Subota 10.11.

Cijela subota je predviđena za obilazak, nedjelja za utrke, a u ponedjeljak nastavljamo dalje s putovanjem. Raspored nam je gust, noći kratke, jednom se živi! Nakon doručka pravac prema Akropoli, nizu građevina iz Zlatnog doba antičke Grčke, koje su se počele graditi 461. godine pr. Kr., na brdu iznad Atene. Par puta sam zatekla samu sebe kako ne vjerujem da sam tu. Sve je bilo nadrealno i teško zamislivo – mi se sad nešto tu selfamo, hodamo po tim starinama otkud je potekla civilizacija prije puno godina… Ovi hramovi su bili šarenih, oslikanih zidova, od ogromnih mramornih stijena,  vrvili su nekim drugačijim načinom života, a u suštini opet istim, samo prilagođeni svatko svom vremenu. Pažljivo slušam našeg saputnika arheologa koji nam je nesebično pričao o antičkoj Grčkoj kroz cijelo putovanje, pa čak i kad je na kraju promukao. Potajno zavidim njegovom ogromnom znanju. U ovaj dan je još stao obilazak muzeja i najvećeg hrama staroga svijeta, posvećenog bogu svih bogova, Zeusu.

Hram posvećen bogu Zeusu

Nedjelja 11.11.

Nedjelja je dan utrke. Trčim 10km jer za maraton (42,195km) nisam ni blizu spremna, a polumaraton (21,097.5m) se odvija u proljeće. Nisam ni za njega spremna  (u zadnjih godinu dana sam imala dva puta ozljede hrskavice koljena, a potom i šavove. Povratak je spektakularan! Utrka na 10km broji impresivnih 9000 sudionika iz cijelog svijeta. Start je u blizini Nacionalnih vrtova i Zeusova hrama, staza ide kroz grad, poprilično je lagana, s par blažih uzbrdica. Lagano se krećem, progutana masom, sama, a u cjelini. Rijeke trkača postajem svjesna tek kad na okretištu vidim koliko ih je samo ispred mene, a kasnije i koliko ih je iza mene. Plješćemo prvima, ja ću ih stići tek za duplo njihovog vremena. Plješćemo i zadnjima, u znak podrške i ohrabrenja. Kao i na svim većim utrkama, tu su maskote, kostimirani trkači, roditelji koji guraju bebicu u kolicima (najviše volim njih prestići), ljudi u invalidskim kolicima posebno prilagođenima za utrke ili s prijateljima trkačima koji ih guraju. Navijači su prisutni cijelo vrijeme utrke, neumorno podržavaju ovaj spektakularni događaj, lupaju u kante, pjevaju, daju petice, bacaju konfete, viču Bravo…Postoje čak i profi skupine navijača sa binom i zvučnicima, svi u istim majicama, s mikrofonima, muzičkim instrumentima, navijačkim rekvizitima pa čak i s mašinom za puštanje dima. Ironično mislim „baš kao i kod nas“, a entuzijastično ZNAM da i mi to možemo. Ulazak u cilj je simbolično na čuvenom stadionu Panathinaiko. Pokušavam mobitelom uhvatiti svaki trenutak ovog jedinstvenog događaja, trčim kroz slavni stadion, grcam u suzama od radosti i osjećaja zahvalnosti. Sigurno vrhunac karijere, san svakog trkača, od ovog izvornije ne može! Pa nek ih je samo 10km, ja ih volim i poštujem kao 70!

Ponedjeljak 12.11.

Napuštamo Atenu mrtvi od provoda, trčanja, emocija i nespavanja, drijemamo u kombiju. Kratko se zaustavljamo na Korintskom kanalu koji razdvaja otok Peloponez od ostatka grčkog kopna te s jedne strane izlazi na Egejsko, a s druge na Jonsko more. Zanimljivo, zar ne?!

Sljedeći stop je arheološki lokalitet zvani Mikena. Čuvena Lavlja vrata na ulazu u

Korintski kanal

grad, izgrađena oko 1400. – 1300. pr.Kr. Naš osobni arheolog nam objašnjava da su Mikenjani bili toliko jaki kao narod, i da je Mikena bila jedno od najvažnijih centara tadašnje kulture, da se cijelo razdoblje grčke povijesti od 1600. pr. Kr. do 1100. pr. Kr. naziva mikenskim razdobljem. U Mikeni su otkrivene grobnice sa silnim bogatstvom, između ostalih i kraljevski tolos ili Atrejeva riznica (grobnica oca čuvenog Agamemnona).

Put nas vodi dalje u Spartu, koliko god to zvučalo mitološki nevjerojatno. Ostaci nekadašnje civilizacije građana vojnika, ljudi koji su živjeli i ginuli za herojstvo i ratove, gomile su kamenja u šumi maslinovih stabala. Zamišljam kako je to nekoć moglo izgledati, crkvica, hram, amfiteatar, žene u grčkim haljinama, muškarci u vojnim oklopima s onom crvenom četkom na glavi. Baš mi je zabavna ova Grčka.

U kasnim satima stižemo u Olimpiju, mali gradić, čist, uredan i prazan. Gostoprimstvo u lokalnoj taverni, veseli konobari, crveno-bijeli stolnjaci na kvadratiće, nezaobilazni feta sir. I vino. Ovdje se živi od turizma i sezone, mi smo upali k’o vanzemaljci, tim svima zanimljivije.

Stadion u Olimpiji

Utorak 13.11.

Cijelo jutro provodimo u obilasku arheološkog nalazišta čuvene antičke Olimpije i njenih muzeja. Prvi zapisi o Olimpijskim igrama datiraju iz 776. godine prije Krista. Osim Zeusovog i Herinog hrama te mnogobrojnih ostataka nekadašnjih impozantnih građevina, ja sam se najviše veselila utrci na olimpijskom stadionu. Tadašnji olimpijci nisu imali mjere za dužinu izražene u metrima ili jardima, nego u stadionima. Pretrčavao se jedan, dva, tri stadiona, ili po dvadesetak za dugoprugaše, i to pravolinijski od početka do cilja, a ne ukrug oko stadiona kako to činimo danas. Oko stadiona je bio kanal s vodom za osvježenje trkačima, desno VIP zona, lijevo oltar kojem su se prinosile žrtvene životinje. Pobjednik utrke je bio samo jedan. Okrunjen maslinovom grančicom, dobio bi amforu punu maslinovog ulja te pravo na izvoz istog. Drugo i treće mjesto su bili sramota…

Moje tko zna koje mjesto u moru trkača u Ateni 2018., ostat će okrunjeno najljepšom uspomenom, osjećajem koji poznajete samo ako ste ikada probali trčati.

Finiš na stadionu Panathinaiko

Vaši komentari

Banner