Što Filipid nije mogo nać konja da dojaše do čaršije?

Posmatram ruke u zraku. Moju među hiljadama. Svečani moment polaganja “maratonske zakletve”.

787

Piše: Hanifa Terzić

Na jedinom mjestu na svijetu gdje ova, inače besmislena radnja za jednog, spram rastuće histerije ciničnog rekreativca, ipak ima nekog smisla.

Recimo da sam u razgovoru s Ersanom to opisala kao “Nekakva kurčeva regrutacija, u više duhovne sfere jebenog trčanja. Kakva pizdarija!”.

Tako se ja junačim, a ustvari sam slaba do nepostojanja. Ne sjećam se kad sam učila o grčkoj mitologiji. Nikad. Pričao tata. Nije on pričao ove snjeguljice. Pričao mi o Olimpu. O ljutim bogovima i sujetnim boginjama. O junacima i ratovima. O konju, onom drvenom, i kako ne treba vjerovati Trojancima. Pripadao je onom vremenu i ljudima, koji su znali imena jedanaestorice svih evropskih reprezentacija iz ’68. Te u kojoj minuti je pao gol protiv Engleske. Onom vremenu, i onim ljudima, koji su nosili glavu da bi u njoj skladištili opće i usmjereno znanje, a ne da bi je pokazivali okolo. Osjećam žal za tim vremenima, koja nisam doživjela, dok se pokušavam prisjetiti imena Muza, i zašto sam htjela biti Talija.

Inače, taj Filipid je naročita vrsta budale. Znam ja za njega, ima trijes godina. Šta nije mogo nać konja da dojaše do čaršije. Ili bar magarca. Jok, on zapeo trčat, ko hajvan. Puno je, bolan, i za hajvana toliko trčat. A svijet budalast kakav jeste, napravili masovnu histeriju oko toga. Prvo, da se vidi ko može da ne rikne, a onda se još i utrkuju, da dokažu ko je veći hajvan.

Upravo smo se rastali, jer je on u trećem, a ja u četvrtom bloku. Rekoh mu na rastanku, ja bih sad ovdje legla spavat. Rekoh još, ako ne dođem do 4:15, vjerovatno sam odustala, da se ne brinete. Na nogama smo već skoro šest sati, i uz maksimalnu poštedu, već smo prehodali 7km. Polubudna noć, pospano jutro mnogo prije svitanja, strašna iscrpljenost, groznica od nespavanja i od ozbiljnog gubitka krvi dan prije, usljed promjene klime, bolovi koji ne prestaju već treći dan… Sjedim na stolici u kuhinji i lijeno jedem doručak. Ne želim jesti u pola četiri ujutro. Želim se umotati u deku, i u jorgan, i spavati. Možda popiti čaj. Noge mi se nekontrolisano tresu. Odskačem od stolice, i pokušavam svjesno da opustim mišiće da to prestane. Ne ide baš.

Zujimo po kući kao vojnici. Sve je bilo spremno još sinoć. Sinhronizovane smjene u kuhinji, kupatilu, samo nekoliko riječi razmijenjenih. Znamo se, i znamo neprijatelja, riječi su suvišne. A pazimo i da ne probudimo nedužnog Profu. Dok kriziramo u danima pred trku, Profa svaki put svečano obeća da će piti pivo noć prije trke, a mi ne smijemo. I svaki put se solidariše s nama, jer je duša draga. Zahvalna sam što sam u tim, po mene lošim okolnostima, ipak imala sreću da budem s ljudima koji su iskusni, pribrani, i kojima vjerujem da će dobro odreagovati šta god da se desi.

Navlačimo opremu, poput teških ratničkih oklopa, vezujemo patike, i u tom času, više nego ikad, osjećam se kao da idem na bojno polje. Eto, baš tad kad vezujem patike na dupli čvor, spremna da ih ne skinem dok ne prođem kapiju. Ovaj put zbilja bi bojno polje, ali borbe su počele daleko od njega.

Koliko god čovjek želi da se poštedi, kad kročiš na Maratonsko polje, vuče te da vidiš što više. Hodamo i pokušavamo razvedriti jedno drugo, zbijamo šale na vlastiti račun, i na sve što vidimo. Frendovi iz bloka 11 počeli da se zagrijavaju sat i pol prije trke. Kruže oko stadiona, slomiše se. Diskutujemo hoće li pući do petog, ili izgurati do desetog. Ja zamotana u tri vreće za smeće, Ersan zadužio jednu, ali dovoljno da ga mezim što se u to obukao (ovo ti je za Zagreb, darling!). Puše s mora u 6 ujutro, moraš se zamotat da ne krepaš. Našli smo našu zastavu. Radovala sam se kao dijete. Duša mi zapalit cigaru na startu trke. Ona buntovna tinejdžerka u meni likuje, dok privlačim brojne poglede negodovanja i nevjerice.

Tu, na Maratonskom polju, sam izašla iz zone komfora na jedan sasvim novi način. Toalet. Momci se poredali sa strane, i završavaju svoje. Cure stoje u predugim redovima po 20 minuta, da bi ušle u kabinu. Ersan se vratio do mene koja sam uredno stala u red. Ja popizdila zbog te rodne diskriminacije koju sama sebi namećem, i kažem mu “hajmo”! Odoh ja na onu travu tamo (metar od odabrane lokacije prolazi rijeka ljudi konstantno). Kaže, nećeš valjda?! Nego šta, nego hoću. Ne mogu oni biti veći frajeri od mene! Bila sam baš ponosna na sebe što sam tako postupila. On nije.

Podijelili smo bananu, vodu, i predali stvari. Sad je gotovo. Imaš to što imaš do Atine, koja je 42km daleko, možeš doći na svojim nogama, ili čekati da te pokupi kombi za 8,5 sati. Mislim da je time limit od 8,5h dovoljno, da se nasluti kakva brutalna maratonska trasa je pred nama.

Tupo gledam ispred sebe dok čekam znak za start. Znam da će biti loše danas. Samo je pitanje koliko. Još prije tri mjeseca sam odlučila da ovdje idem oko 4h, jer mi rezultat u Atini nije bitan, i jer želim odmah po povratku da treniram jako, da ne moram dugo da se oporavljam. Ali danas ne znam da li ću uopšte moći da završim. Mirna sam. Slušam svoje tijelo, sve što želim je da imam potpunu kontrolu dešavanja. Makar to značilo i čekati kombi na nekom dijelu trase.

A hoću se klinac oporavit! Nije, bolan, maraton fiskultura nikakva. To je kad čovjek sam svoj mozak prevari, i pretvara se da je konj, neki broj sati. Cuclaš nekakvu slatku tečnost iz folije, i malo se zadramiš vodom. Da imaš imalo insanske pameti, stao bi nakon sat vremena.

Kaže, treba tri sedmice da se oporaviš. Ma, treba tri godine, da opet poprimiš ljudsko mentalno stanje i rezonovanje.

800 metara od starta, raje ko na Koševu, kad igramo protiv Želje. A pošto su to poljane u pripizdini, ljudi valjda okolo čuvaju ovce. Elem, ovce su naumile preći cestu, ali smo ih mi preduhitrili. Ovce uletile među nas, pa ni mi ni one nismo znali gdje upravit. Jedan trkač pao na guzicu, prepo se ovce. Ona jadna se počela okretati oko svoje ose, jer nema kud od ljudi. Smijali smo se svi. Bio je to fantastičan i opuštajući start maratona.

Išla sam vrlo rezervisano, sve vrijeme imajući u vidu svoje trenutno stanje, i trasu koja obećava brdo od 10. do 31. kilometra. Pokazat će se kasnije da brdo počinje na osmom, i da ne završava na 31. Ali nekad je lijepo ne znati. Prvih deset na maratonu uvijek prođe u nekom bunilu, sve nešto čekaš, i još uvijek je velika gužva oko tebe. Sustižem ljude sa majicama na “našem”. Hrvate, Srbijance, Crnogorce. Još uvijek sam super raspoložena, i pozdravljam ih. Oko četvrtog nam dolaze trkači ususret. Čekam da vidim Ersana, ali okretanje je tek nakon jednog kilometra, premalo vremena da bi napravio toliku prednost. Nerviraju me neki Poljaci, poredali se u folklornu formaciju preko čitavog puta, i zadali meraklijski pejs. Ne možeš ih zaobići. Psujem na maternjem ko kočijaš, i nadam se da bar malo razumiju. Oko 14-og me naglo zabolio stomak. To me jako brine, jer mnogo je još 28 izvući s tim. Usporavam dodatno, rasterećena od pritiska za rezultat. Hoću ovo sranje da završim. Hoću da dođem sama do Atine, nebitno kako.

Baš mislim, ovo je dobar dan za upoznat Hada i njegovo kraljevstvo podzemno. Ili smo pak, onom regrutacijom s početka priče, obećani da šetamo Elizijskim poljanama, ako mjauknemo na putu do Atine.

Meni se privatna Elizijska poljana ukazala oko devetnaestog, kad sam uzimala prvi gel. U vidu tablete Analgin, koju nađoh pored gela. Neobično pametan potez za mene. Ali sam promašila okrepu, i sad čekam drugu. Da to popijem s puno vode, jer nisam navikla gutat tablete, bojim se da mi ne bude muka. Malo hodam kad mi je baš loše, pa onda opet trčim kad mogu. Borim se, i nemam pojma koliko mogu izdržati ovako. Ali mogu u ovom trenutku, pa idem. Čekiram signale. Disanje teško, zbog bolova. Noge mogu, ništa ne boli. Glava dobra. Mučnine i vrtoglavice nema. Znači, može se još, ne treba mi prevoz zasad.

Tako ja sebi spremim misli za krizne momente. Šta ću kontati kad mi dopizdi, da se poguram da nastavim.

Jebo majku, uvijek zaboravim na to, kad mi postane teško. Nema ništa. Prazna glava. Da ko pokuca, zvonilo bi ko limena kanta. Vasa vacua, pomislih. Nakazan odgoj, kad ti latinske izreke izranjaju u maratonskoj agoniji. Smiješim se, rado putujući za asocijacijama. I onda… Dođe mi misao koju nisam spremila: Tata bi bio jako sretan što trčim autentični maraton. Mora se ovo završiti. Kako god! Sjetit ću ga se ponovo sutra, kad vidim dorske stubove Ateninog hrama u ružičastom nebu. Jedini čovjek s kojim bih sad htjela gledati ovo, bez riječi, samo živjeti trenutak tog neba, i tog Akropolisa… Ne može biti tu. Stegnuto grlo, progutana suza, bolni kvadriceps nizbrdo…

Dvadeset osmi. Bol polako popušta. Imam potrebu stati radi higijenske logistike ženskog usmjerenja. To mi dodaje koju minutu, ali ovo je jedan od onih dana kad minute nisu baš puno važne. Razmišljam o tome kako sad dolazi onaj najteži dio maratona. A ja se osjećam snažnijom nego na startu. Ne boli me više. Umorna jesam, ali sasvim raspoložena da to ujednačeno izvučem do kraja. Ulazak u grad najavljuju predivni navijači s obje strane puta. Energija koju daju ti ljudi je drugačija od svega drugog što sam prije doživjela. Mala djeca stoje uz cestu i pozdravljaju. To je taj maratonski duh zbog kojeg vrijedi pregaziti ona brda, i proći sofoklovski razvoj lične drame u glavi.

Kaže veliki Sofoklo, najveća je sreća ona koju nismo očekivali. Kao kad… ti dječak od možda četiri godine pruži grančicu masline, i osmjehne ti se. Nosit ću tu grančicu dalje, za pojasom. Tek kad počne da me „kolje“ po struku i pravi mi ranu, zapetljat ću je u pletenicu na glavi, sve trčeći. Neki broj sati kasnije, gospođa na stanici u podzemnoj će me upozoriti da imam „nešto“ u kosi. A onda ću se ja osmjehnuti, kad shvatim da sam je ipak sačuvala.

Trčim gradom, i nestrpljiva sam da vidim stadion. Navijača je sve više. Još nekih 5-6 kilometara. Nije mi teško, nego mi se žuri. Snažna sam. Sretna sam, i smijem se. Ljudima, stazi, sebi. Nebu iznad Atine. I onome koji bi, da postoji pogled s neba, sad bio ponosan, i bilo bi mu srce ko Trebević što sam baš tu, danas, i što gazim malim koracima do najvećeg finiša u životu jednog neozbiljnog maratonca. Kapije. Ljudi. Još kapija. Stadion! Čekala sam ga pola godine, i ova 4 sata. Spektakularan je finish u Atini. A ja nisam takav majstor s riječima da prenesem tu emociju. Zaslužila je dvije suze, kad je šapa broj 36 nagazila na stazu. Koje inače škrto čuvam, jer ih je malo ostalo u mom bazenu suza.

Hodam u koloni napaćenih maratonaca, i razgledam tribine, neću li vidjeti Profu i Ersana. Nemoguće je, puno ljudi. Osjećam stid zbog rezultata. Ne zato što me brinu mišljenja, nego zato što znam koliko je to daleko od onoga što mogu. Nisam JA zadovoljna, i već sad, u prvim minutama nakon finisha, razmišljam da li sam mogla ipak izvući 15 minuta bolje. Možda i jesam, ali završeni maraton se ne popravlja, parafrazirat ću latinsku izreku. Sastavljam se, da ko ne vidi da sam plakala. Šta ima ko to gledat.

Važno je da dođem do stvari, do telefona, pa ću zvati Profu. On je uvijek opremljen svim znanim čudima tehnologije. Čekaju me na izlazu. To je, nakon finisha, najveća sreća tog dana. Sad sam s njima, sigurna sam. Ersan kaže da mi je rezultat sjajan, za ovakvu trasu. Njemu se učinila preteška, a on ima mnogo iskustva. Ne znam. Morile su me moje muke, pa sam mislila da je do mene. Za mene je njegov rezultat na ovoj stazi apsolutno nedostižan. Prva cigara, da riješim nikotinsku krizu. Druga, da podignem nivo raspoloženja na potpunu euforiju. Sad možemo đe god hoćeš!

Vaši komentari

Podržite rad portala trcanje.net