IVANA ŽAKLINA GUDELJ: Nesvakidašnji maratonski put

Da mi je netko pričao prije par godina da ću pisati o iskustvima s maratona i polumaratona, rekla bih mu da je lud.

1416

Piše: Ivana Žaklina Gudelj

Život provodim u sportu i bavim se raznim aktivnostima.

U osnovnoj školi sam šest godina trenirala atletiku, ali planinarenje i uživanje u prirodi uvijek su mi bili na prvom mjestu. Svoje prve korake sam napravila upravo na Biokovu, s ocem Jurom.  Nikad nisam trčala više od pet kilometara. Sa svojom sestrom blizankom igrala sam rukomet u kojem sam aktivna i danas. Ideja o trčanju došla je sasvim slučajno. Vidjevši na facebooku slike prijatelja kako trče, rekla sam sebi: „Kad mogu oni, zašto ne bih mogla i ja”?! I tako je i bilo.

Split. 26.02.2017.  09:00. Moj prvi polumaraton.  Iako ozlijeđena, odlučila sam stisnuti zube i polako ići prema svom snu. Tu je opet bila bitna motivacija, koja nije izostala i želja da pomaknem granice i slijedim svoje snove. Tog jutra nervoza je bila prisutna. Oko mene svi iskusni trkači, a ja rekreativac od mjesec dana priprema i trčanja. Zagrijavam se pored mase trkača. Početak utrke bio je genijalan. Masa trkača oko mene, a u pozadini pjesma, koja podiže atmosferu „Ništa kontra Splita“.

Nikad nisam doživjela ljepši početak jedne utrke i to još u svom rodnom gradu. Osjećaj je bio predivan. Krećem u trku svog života. Hrpa navijača sa svih strana. Čuo se zvižduk za početak. Osjećaj je bio neopisiv. Tog dana promet je bio zaustavljen. Nigdje nikoga na cesti, kao da je cijeli grad moj. Naravno, nakon par minuta svi su ubrzavali i prestizali me jedan po jedan, ali meni su se i dalje vrtjele u glavi riječi: „Trči glavom i nemoj misliti na vrijeme, budi opuštena, budi svoja“ . Staza je bila odlična, na nekim mjestima bilo je navijača, koji su stvarno bili potrebni da te podignu. Najdraži su mi bili uzvici: „Bravo! Svaka čast”! A tek ruke male djece koje su prilazile i davale pet. To mi je izmamilo osmijeh na lice. Suze radosnice nisam mogla spriječiti. Jednostavno sam zaplakala. Od sreće. Nikada nisam doživjela takvo nešto. Pobijedila sam samu sebe! Pobijediti samoga sebe izuzetno je motivirajuće, ali je isto tako važno imati ljude koji te razumiju, podržavaju, motiviraju i daju ti snagu. A oni koji te čudno gledaju i misle da si lud, oni su također važni, jer oni u tebi bude inat, i tjeraju te da iz dana u dan budeš bolji. Dva sata pedeset i osam minuta bez posebnih treninga. Jes! Imala sam svoju prvu medalju i to je bio neopisiv trenutak. Prvi polumaraton se pamti. Iza mene je predivnih dvadeset i jedan km SPLITA! Nakon toga vidjela sam da je sve MOGUĆE kad imaš volju i želju. Pitali su me kako sam znala da ću uspjeti?! Vjerujte, nisam znala – VJEROVALA SAM!Nakon Splita sam nastavila s trčanjem i nakon dva dana, bez razmišljanja prijavila sam Mostarski polumaraton.  Vjera u sebe bila je jaka. A zatim su  slijedili i sljedeći polumaratoni:  Dubrovnik, Sarajevo i Metković. Onda je došla 2018. godina. Znajući samu sebe, znala sam da će biti puna iznenađenja. Prvi istrčani polumaraton u 2018. godini bio je u Splitu. Staro vrijeme popravila sam u odnosu na 2017. za punih dvadeset minuta. Nakon toga su se nizali sljedeći polumaratoni od Mostara, Zagreba, Dubrovnika, Banja Luke, Gradca, do Metkovića i dalje. U meni se pojavilo pitanje. Što je sljedeće?! Ne valjda maraton?! Znala sam da to nije šala i da ljudi godinama treniraju za svoj prvi maraton. Iako sam računala da ću prije ili kasnije istrčati maraton, pitanje je kada bih se uopće odlučila, da me određene okolnosti nisu potaknule da to  napravim 2018. godine. Odlučih prijavit svoj prvi maraton, koji je velika  nepoznanica. Ne znaš koliko možeš.

Povučena prevelikom željom za testiranjem svog tijela, odlučila sam se prijaviti  za četrdeset i dva km. Prijavila sam trku pod imenom Plavi krug oko Ade, trka podrške za osobe oboljele od dijabetesa. Više nije bilo odustajanja. Idem! Najveća kilometraža koju sam imala u nogama prije maratona je SAMO dvadeset i dva km. Od polumaratona nisam duže trčala, a i na polumaratonu se ponekad raspadnem, jer nisam utrenirana, nego sam kampanjac.
Eto, dok sam još pod dojmom da stavim emocije na papir… Nekako je danas postala moda da maratonci prepričavaju svoja iskustva i neiskustva vezana za prvi istrčani maraton. Pa evo i mene da napišem nešto na tu temu. Prvi se pamti.
Maraton. Pojam koji mi je prije godinu i po bio apsolutna nepoznanica. Prošla godina bila je stvarno puna utrka i ne znam koja mi je od koje draža. Maraton je u glavi, isto koliko i u nogama. Dovoljno je vremena prošlo da su se dojmovi slegli, osjećaji smirili, a bol u nogama nestala. Samo tjedan dana prije maratona trčala sam polumaraton u Metkoviću. I konačno  je stigao i taj dugo očekivani dan. Dan D. Dan kad krećem na svoj prvi maraton u Beogradu. Stigla sam u ranim jutarnjim satima i imala cijeli  dan da malo obiđem grad u kojem sam prvi put. Dan prije utrke plač, trema… Plač poslije utrke, smijeh i zahvala svima koji su bili uz mene!
Inače, ja sam po svom mišljenju najgori tip trkača – kampanjac, rekli bi mi Dalmoši. Ali unatoč  mom gunđanju nije bilo odustajanja. Prijavila sam se i sad ne mogu odustati. Tako je i bilo. U meni su osjećaji dan prije utrke  bili izmiješani. Poruke kako da trčim, da napravim sebi plan, ali i one: „Nemoj! Nisi spremna, odustani od toga!”.

Prevladavalo  je uzbuđenje i želja. Samo da ujutro stanem na start i počnem  trčati. Na spavanje sam otišla rano da se noge odmore i da ja budem odmorna, jer ipak 42,2 km nije mala stvar. Probudila sam se u 07 sati. Nisam mogla spavati od nervoze… Samo sam željela doći na start. Na startu su osjećaji  još više pomiješani. Želim odustat kad vidim sve one iskusne trkače pored sebe. Pitam se što je meni ovo trebalo?! Pored mene par njih koji su već više puta istrčali maraton. Pričaju mi što i kako, a u meni još veća muka. Promislim: „Ljudi moji pustite me na miru. Trčim sa strane i trčim sama, jer znam sebe. Ako je grupa prespora i ako ja zaostajem za njima, to me demotivira i zato sam stala zadnja, iza i polako. Prvih petnaest km bilo je super i jako je brzo proletjelo, jer sam se držala onih koji također trče svoj prvi maraton! Kilometri su tako prolazili i nije bilo velike krize, ali nakon tri kruga, točnije na trideset i osmom km počele su krize! Zadnja četiri km. Kraj?! Ostalo je još malo, ali kad si na izmaku snaga, vrijeme brzo prolazi, a kilometri nikad duži…Noge postaju teške, a kako i neće… Nakon par stotina metara, u pozadini čujem kako govore koliko je još ostalo vremena do isteka limita. Pogledam na svoj sat, vidim imam još dovoljno da skupim snage i ne odustanem! Kolegica iza mene u istim mukama. Molim je da idemo skupa. Pita koliko još imamo? Odgovaram dvadeset i pet minuta. Optimistično odgovara da možemo stići, uz glasno: „ Come on! Come on! Krenem za njom i osjetim da ne mogu… Polako ću  ja, polako… Malo po malo, sat pokazuje četrdeset i jedan km. Dakle, još jedan. Stiskam zube i nema odustajanja! Nitko nije odustao zadnji km! Tako i bi. Zadnjih petsto metara. Vidim cilj. Prilazi mi kolegica  i dodaje zastavu. Od radosti viče: „Uspjela si! Bravo! Svaka ti čast! Bodre me svi sa strane. Naravno, zadnja se približavam cilju. Gledam na sat. 5:57:20. Koja radost! Uspjela sam u limitu od šest sati istrčati maraton. Presretna sam jer sam ga istrčala.
Voditelj mi čestita i odaje priznanje na upornosti koju imam. Pitate me jesam li sretna? Jesam. Presretna sam. Uspjela sam! Pobijedila samu sebe! JESAM, ali ne sama. NIKAD ja to ne bih mogla sama. Dragi prijatelji – trkači su mi pomogli. Oni su to uradili. Oni su reagirali u pravom trenutku i na pravi način. Ponijeli su me na svojim krilima i ja sam uspjela, jer kad sam htjela odustati, nisu mi dali… Nemojte se bojati izazova! Svladajte ih uz pomoć drugih. Motivirajte se za napore, nagradite za uspjehe i, naravno, uživajte.

Uživala sam u svakom kilometru i imam osjećaj da bih mogla opet trčati maraton, ali, naravno, ovaj put bez priprema ne idem! Završila sam ga i što je najvažnije, bez ozljede i upale mišića.
Uživajte u svakom metru, u svakoj sekundi, jer koliko god to možda sada nekome čudno zvuči, maraton proleti! Od starta do cilja je samo 42 195 metra!! Svaki metar je poseban i priča za sebe. Ulazak u cilj maratona je predivan osjećaj, a još ako te u cilju čeka tebi važna osoba, s kojom sve to možeš podijeliti i koja te razumije – to je neprocjenjivo! Zapamtite, nema toga što čovjek ne može ostvariti ako sebi zacrta u glavi. Bolovi i sve upale mišića će proći, ali maratonka ostajem do kraja života. Ljudi moji, još ne vjerujem. Još mislim da sanjam… Ali, ja sam postala MARATONKA!

Vaši komentari

Podržite rad portala trcanje.net