Piše: Hanifa Terzić
Hrana čovjeku ne služi samo da zadovolji fizičku potrebu za hranjivim sastojcima. Stoga je nezahvalno dijeliti lekcije da je nešto “strogo zabranjeno” ili “apsolutno poželjno”.
Nisam robot, i odlično znam da hrana i piće za sve nas ima neku veću vrijednost, od one kalorijske. Miris praznične trpeze, kolača koje priprema neko drag, ili nekog sasvim običnog jela koje baš ti sjajno praviš, i raduješ mu se, čaše vina s prijateljima… Svi mi hranu i piće prije svega vezujemo za neke ugodne momente. Makar to bio moment sa sobom, kad nakon napornog dana na poslu i završenog treninga, ispružiš noge konačno, i mazneš pivo. Ili sladoled. I neka mazneš, šta god te čini sretnim.
Voljela bih da u startu odbacimo ideju da postoje “big no-no” u ishrani. Sve je dozvoljeno. Ali bi bilo sjajno da naučimo da to “sve” pripremimo na način da što manje uništimo dobre stvari u namirnicama, svoj struk, ili svoje arterije. Druga stvar koju bi bilo lijepo naučiti, je da postanemo svjesni koje su to količine hrane koje su nam zaista potrebne. I treća stvar, da stvarno obratimo pažnju na to koliko puta dnevno strpamo u usta neki “zalogaj” koji nije obrok, kojeg često nismo ni svjesni, i uglavnom ne uživamo pretjerano u njemu.
Pisat ću o stvarima koje sam saznala i naučila u proteklih dvadesetak godina, koliko se zanimam za temu. Mnogo je oprečnih mišljenja, i mnogo članaka koji zbunjuju čitaoca. Dođe period kad je nešto jako popularno. Fino da se zapitaš kako si cijeli život živio ne jedući chia sjemenke, npr. A kako je tek tvoja pranana doživjela 90 bez toga, rodila šestero djece, bila zdrava, i umrla u neznanju. Od starosti.
Svako malo imamo ekskluzivne vijesti da je istraživački tim pri institutu nekom, u državi mnogo bitnoj i ozbiljnoj, došao do zapanjujućeg otkrića da je štetno jesti žumance od jajeta. Pa se onda narod najeda bjelanaca, a jezgru baca. Istom, nakon dvije godine, ide novo zapanjujuće otkriće da je cijelo jaje ipak zdravo za pojest. Pa onda opet svi jedu, kao da ništa nije bilo. Nedavno su ratovali oko kokosovog ulja po Americi, neki mnogo bitni ljudi iz struke.
Ono što trebamo znati, je da članke često pišu neuke osobe, ili osobe koje svjesno propuštaju bitne „detalje“, pa onda druge osobe to nestručno prevode… a glavni im je cilj vaš klik. Otuda dolaze oni strašni naslovi koji zvuče prijeteći, ili obećavaju čuda. Otuda dolaze i čudesne pilule za mršanje, i dodaci prehrani koji garantuju da ćete se podmladiti 25 godina nakon tri sedmice. Većina fitness trenera crpi znanje iz ovih izvora, i obično će vam preporučiti stvari koje su trenutno jako „in“. Čast izuzecima, koji se duže vrijeme interesuju za temu, i čitaju kvalitetnije štivo.
Radi se o tome da svako može dokazati sve što poželi, ako u posmatranju izoluje parametre koji idu u prilog krajnjem zaključku. Koji, jel, već unaprijed odredi. A pozadina ovakvih istraživanja je da je čitav projekat sponzoriran. Od strane nekoga ko će zaraditi na mijenjanju vaših prehrambenih navika, ili imati kakvu drugu korist od plasiranog “zapanjujućeg otkrića”.
Istina ovdje nije na pola puta. Jok. Ona je u logici. Onom zdravom razumu. Pa mu treba vjerovati, više nego bombastičnim naslovima.
Za održavanje u životu, i uredno odvijanje svih procesa u organizmu, potreban nam je kisik, voda i hrana. Tim redoslijedom po važnosti. I vrlo uslovljeno jedno drugim. Bio-hemijski procesi neće biti obrađeni u ovom skromnom serijalu, jer autorica smatra da prevazilazi njen nivo poznavanja materije. Jednostavno, za dobru prehranu tijela, do posljednje ćelije, ono mora biti dobro hidrirano, i imati dobru distribuciju kisika. Inače stvari počnu da „štekaju“, i to se najčešće ispoljava kroz genetski određene „slabe tačke“ u tijelu.
Ideja je da, osim pozivanja na razum i raskrinkavanja popularnih mitova, s vama podijelim svaki put i poneki recept.
Danas ćemo jesti humus. U posljednje vrijeme jako popularan namaz kod nas, već neko vrijeme prisutan na policama svih većih trgovina, i zaista kvalitetna stvar za pojesti. Osnovni sastojak, slanutak (leblebija), mahunarka je koja potiče iz zapadne Azije. Izvrstan je izvor minerala i vitamina, te nezamjenjiv izvor proteina u vege kuhinji, jer ima gotovo jednak udio proteina, kao meso.
Sastojci:
- 300 grama sirovih leblebija (Možete koristiti već skuhane u konzervi, ali ja to stvarno ne volim. Kad vidim konzervu, nešto mi nije dobro.)
- 3 velike kašike tahin paste (ili 4-5 kašika susama, suho prženog do zlatne boje, i blendanog)
- sok jednog velikog limuna
- 2 česna bijelog luka (ako baš ne volite, može bez)
- 4 kašike maslinovog ulja
- sol po želji
- ostali začini po želji, ali nisu obavezni u osnovnoj verziji
Leblebije namočiti u hladnoj vodi preko noći, potom ih kuhati (50-100 minuta, zavisno od toga koliko su svježe, za humus trebaju da se skuhaju skoro do „raspadanja“).
Procijediti, i spojiti u blenderu sa svim nabrojanim sastojcima, te miksati dok ne postane fino kremasto. Ako je kapacitet posude mali, biće potrebno da blendate manje količine, pa na kraju spojite. U tom slučaju, sitnite leblebije, a onda na kraju smiksajte ostale sastojke, pa im postepeno dodajite samljevene leblebije. Ako vam je smjesa pregusta, možete dodati još ulja, ili obične vode.
Na kraju dodati po želji začine, i lijepo servirati. Ako izuzmemo kuhanje slanutka, koji se sam sa sobom kuha, vi mu ne trebate, ovo je brže napraviti, nego otići do trgovine. Gotov proizvod koji kupujemo, često sadrži mnogo više soli nego što vam je potrebno, te dodatke koji čuvaju svježinu namirnice duže vrijeme. U originalnom receptu, servira se sa preljevom od maslinovog ulja, što smatram suvišnim.
Humus možete koristiti kao namaz, preljev za salatu, ili umak uz meso i povrće.
Toplo preporučujem da istražite i druge načine pripreme jela sa slanutkom (variva, salate…). Ja obično skuham veliku količinu, i napravim više stvari odjednom, pošto je najduži dio pripreme upravo to kuhanje.
Vidimo se sljedeće sedmice, na istom mjestu u isto vrijeme.
Vaši komentari
