Piše: Ersan Bijedić
U tom smislu to je jako pravedan sport. Koliko uložiš, toliko se vrati (naravno, uz limite pojedinačne nadarenosti).
PODCJENJIVANJE
Rezultat tačno pokazuje gdje je ko, i na kojem nivou. S druge strane kao da upravo taj jasan pokazatelj i odrednica koja se ne može premostiti kroz faktor iznenađenja (npr. ako trčiš maraton za 2:47, a ne ispod 2:18 – 2:19, nećeš ispuniti A normu za Olimpijske igre i to se nikako ne može pozitivno presložiti kroz neki faktor iznenađenja kao što u fudbalu Južna Koreja izbaci Njemačku sa Svjetskog prvenstva) čini da trkači kod nas ponekad pomalo podcjenjuju ili stidljivo iznose vlastite rezultate, a sve nastojeći ih smjestiti na pravo mjesto.
Ipak, iz dva razloga trkači itekako imaju pravo biti ponosni na svoje rezultate.
1. Vlastita liga
“Bio sam šesti na polumaratonu sa 1:28, ali nije to neki poseban rezultat, to je ipak rekreativno”. Lažna skromnost ili samopodcjenjivanje? Ko nas je opteretio terminom “rekreativno” i gura ga u svaki trkački blok/koral? Da nije možda jer je svjetski rekord u polumaratonu 58 minuta? Kasniš pola sata? Sportska rekreacija se svodi na vježbanje radi zdravlja i osvježenja duha i tijela. Dugoprugaški trening sam po sebi teško da to može biti (oni koji vježbaju rekreativno pa trče polumaratone zavrjeđuju posebnu temu o tome koliko to ima smisla/koliko je opasno). A sasvim sigurno je da onaj ko trenira za određeni rezultat izlazi iz ovog okvira. Čak i ako ne trenira za određeno rezultatsko vrijeme, trenira za dužinu, što je opet iznad obične rekreacije.
Dakle, lijepo je imati uzore u najboljima (tako i treba), ali se u isto vrijeme treba držati i motivisati vlastitom ligom i mogućnostima. Rezultati bh. trkača su takvi – kakvi jesu u poređenju sa nekim višim nivoom, ali to ne znači da ne mogu ponuditi jednako dobar takmičarski karakter u svojim okvirima. Kad Mujo iz Podgrmeča “proda” dribling protivniku ne poredi se sa Messijem iz Barcelone, niti priča o rekreativnom fudbalu. To je fudbal. To je atletika. To su takmičenja na amaterskom nivou. Cijenimo ih kao takve, i proslavimo svoje rezultate bez da nam osjećaj remeti to što je Eliud Kipchoge ipak brži.
2. Sportski aspekt
Za baviti se atletikom, mora postojati ljubav prema tom sportu, jer tu nema materijalnih razloga. To je isključivo lično zadovoljstvo. Da bi trčanje uvrstio u svakodnevicu, potrebno je uklopiti ga u plan zajedno sa svim drugim obavezama i redovnim poslom koji će finansirati taj hobi. Znam da mnogi od tih ljudi treniraju više nego prosječan fudbaler drugog ranga takmičenja u BiH (koji zato dobiva platu), a uz to svaki dan ispunjavaju radne obaveze. Ima li neki sportskiji primjer?
Trkači jesu amateri, posebno kod nas. Jednostavno ne postoji toliko zanimanja javnosti (publika dugoprugaškog trčanja su isključivo sami trkači) i sponzora za ovaj sport (a to se neće bitno ni promijeniti) da bi se neko od onih boljih (ukoliko je dostigao samo nivo državne ili regionalne klase) mogao time baviti profesionalno. Ali se mogu ponositi svojim rezultatima jer je to sve što imaju. Kao što se titulom šampiona ponosi osvajač fudbalske Premijer lige, cca stote lige po kvaliteti u Europi iz koje najbolji klubovi pri izlasku u uvodne faze europskih takmičenja kao jedinu ambiciju imaju težnju da prime što manje golova.
PRECJENJIVANJE
Postoji, naravno, i druga krajnost. Kad smo pokrenuli šaljivu priču sa temom “Dnevna doza trkačkog šampiona” bilo je komentara koji sugerišu kako su poruke uvredljive za trkače – početnike. Naravno da je većina razumila da nije u pitanju podcjenjivanje ničijeg performansa bez obzira na kojem nivou bio, nego detektovanje iracionalnih izlaženja u javnost sa euforijom bez temelja ili nekih drugih oblika nelogičnosti potaknutih subjektivnim doživljajem.
Čini mi se da je ovaj drugi smjer najviše uzrokovan neinformisanošću, time što ljudi jako malo prate šta se događa oko njih i u sportu kojim se bave. Fokusirani su isključivo na vlastite performanse koji im izgledaju nevjerovatnim, što je s jedne strane i razumljivo jer je veliki broj trkača počeo iz potpune neaktivnosti (prvi i sam autor teksta) pa im je svako postignuće koje je prethodno djelovalo nemoguće, izvanredno. Ali ako se osvrnete oko sebe, vidjet ćete da za one koji žele i puno više – ne postoje izgovori, posebno oni što počinju sa: “kad bih ja imao toliko vremena”. Danas su informacije lako dostupne pa možete čitati npr. o amaterskim trkačima koji rade 50 maratona za 50 dana, mami sa dvoje djece i stalnim poslom koja trenira dva puta dnevno (prije i poslije svog radnog vremena) da bi trčala maraton na granici olimpijske norme, amaterima koji skupljaju stotine kilometara sedmično da bi popravili svoje rezultate itd. (dakle može se puno više bez obzira na sve prepreke). Da se ne bi poredili opet sa najboljima (i upali u kontradiktornu situaciju), napominjem da pišem o kategoriji kojoj je dovoljno da pogleda rezultate u MT tabeli. Nakon procesuiranja takvih informacija, prilično je neobično npr. primijetiti da ispodprosječan trkač pokrene vlastitu fan stranicu na društvenoj mreži (ovdje napominjem da se radi o onima koji tu promociju prave isključivo na osnovu rezultata na sportskom polju, a gdje objektivno ne mogu biti uzor). Nisu početnici jedini “krivci”, primjer mogu biti i nerealni istupi u javnost talentovanijih trkača. Lijepo je i poželjno imati svoje snove, oni nas vode naprijed, ali bi javno istaknuti ciljevi ipak trebali biti utemeljeni na realnim osnovama. Među njima su nerijetko čak i oni koji sliku o sebi grade održavanjem iskrivljenih verzija vlastitih rezultata kroz, realno, nezainteresovane medije koji prenose PR tekstove bez provjere i slično.
Na kraju, gdje god se na ovoj klackalici našli, važno je nastaviti postavljati vlastite trkačke ciljeve (ali uz punu informisanost o tome gdje smo i šta radimo) i pokušavati ih dostići, jer upravo tako se kroz sport učimo da postupamo i u drugim sferama. “Najvažnija stvar u životu nije pobijediti, već boriti se”, rekao je “otac” modernih Olimpijskih igara, Pierre de Coubertin.
Vaši komentari
