ČOVJECI I NJIHOVO PREHRANJIVANJE (5): Kad ti banana poželi “dobro jutro”

Znam kako izgleda život kad ustaneš u šest, izađeš iz kuće prije osam, i vratiš se u deset naveče, znajući da te sutra čeka sličan dan.

1138

Tekst i foto: Hanifa Terzić

Znam i da ima dana kad u deset naveče skontaš da nemaš u kući ništa normalno za pojesti, a upravo su se zatvorile sve radnje. Plakala bih ko siroče.

Jako je teško u takvim uslovima, jureći s jednog posla na drugi, pa na trening, hraniti se zdravo. U nastavku priče ću otkriti moj način, koji prilično dobro funkcionira već godinama.

Kao da nije dosta što je današnji čovjek u hroničnom nedostatku vremena da se posveti zdravoj ishrani, i kuhanju kod kuće, imamo dodatni belaj što moramo gledati šta kupujemo.

Čuli smo svi za taj GMO (genetski modificirani organizmi). Od 1996. do danas petljaju po laboratorijama sa biljkama i životinjama, dodajući im gene koje ovi prirodno nemaju, kako bi im promijenili svojstva. Reče mi jedna poznanica što radi u Institutu za zdravlje, nekim paprikama stavili gen od međeda. Sunce ti žarko! A ja još mislim da sam vegetarijanka.

U teoriji, možemo pričati o velikim prednostima ovakvih zahvata: rješavanju problema gladi u svijetu, ili proizvodnji hrane koja je za čovjeka kvalitetnija i zdravija. U praksi, niko se ne bavi glađu i zdravljem. Trenutno se cijela priča vrti oko profita. U laboratoriji se rađaju monstruozni organizmi, koji su znatno otporniji na različite vremenske uslove, brže dozrijevaju, otporni su na štetočine i bolesti… Jednako su opasni i mliječni i mesni proizvodi, zbog hormona koje ubrizgavaju životinjama.

Patili su one laboratorijske životinjice hraneći ih ovim GMO stvorenjima (ne znaš ti više jel to biljka, ili životinja, samo kad ti jednom banana poželi “dobro jutro”), i nadošli da uzrokuju toksične i alergijske reakcije, razne bolesti, tumore, neplodnost, i oštećenja na gotovo svim organima ovih životinja.

GMO lobi je vrlo jak, i istraživanja o štetnosti ove hrane nisu, niti će u bližoj budućnosti rezultirati smanjenjem proizvodnje. Velika je lova u igri. Mnoge zemlje su zabranile proizvodnju GMO hrane, ali to njihove građane ne štiti u potpunosti. I dalje je na policama mnogo hrane koja je genetski modificirana, i neoznačena kao takva.

Šta sad mi možemo da poduzmemo da se zaštitimo? Odgovor je, bar trenutno, u organski proizvedenoj hrani. Da bi dobio certifikat za proizvodnju organske hrane, proizvođač mora dokazati da u procesu proizvodnje ne koristi hemijska đubriva, pesticide, industrijske rastvarače, ili hemijske aditive. Također, organska hrana ne smije biti genetski modificirana.

Ipak, nije sve tako jednostavno. Uzimaš organsku hranu iz neke, štajaznam, Danske. Oni jednostavno moraju ubrati zelene plodove, i transportovati ih danima, dok ne dođu do nas. Ako bi čekali prirodno dozrijevanje kod kuće, u BiH bismo mogli samo da ih istovarimo na neku deponiju. U tom procesu, mnogo dobrog iz hrane se izgubi. Organska, važi. Ali izmrcvarena do besvijesti, život izašao iz nje, dok je došla do nas.

Pa, dobro, ima li onda smisla išta jesti? Odgovor je na pijaci. Imamo sreću da se kod nas još uvijek na pijacama i tržnicama može naći hrana iz lokalnog uzgoja. Niko od tih ljudi nema certifikat “organic”, jer nisu ni čuli za njega. A i ne isplati im se to plaćati. Velika prednost u odnosu na hranu iz uvoza, je što ovdje možemo naći paradajz koji je neko sinoć ubrao. Šljive koje su rasle tek nekoliko kilometara od mjesta gdje živiš. Sir i jaja od domaćice koja pravi “ko sebi”, uglavnom jer i ne zna drugi način.

Ovdje svakako pretpostavljam da kupujete od provjerenih ljudi, i da kupujete voće i povrće u vrijeme kad kod nas prispijeva. Nema jagoda u decembru, i paprika u januaru, zaboravi. To kupiš kad mu je vrijeme, pa zamrzneš sebi da imaš.

Obećah da ću otkriti moj način (koliko-toliko) zdrave ishrane, u vremenu kad se nema vremena. Jednom sedmično obavljam veliku kupovinu na pijaci. Vikendom. Kupim sve što mi treba (često više od toga, pa onda zamrznem), donesem kući, i odvojim 3 sata da operem, složim gdje šta ide, pripremim ono što se može odmah pripremiti… I onda sam rahat cijelu sedmicu. Kad sam stajala kraj sudopera po’ sata perući jagode, stvarno mi ne pada na pamet da sutra jedem čokoladu, a da mi taj trud propada u frižideru. Kad mi ruke otpadnu od pranja i sjeckanja povrća, nisam sebi dušman da pored toga jedem pizzu. Jedno 3-4 sata sedmično “žrtvuješ”, i siguran si od fast-fooda do idućeg vikenda.

Meni je odlazak na pijacu jedno od veselijih dešavanja u sedmici. Imam tamo čitavu familiju, i komšije. Samoprozvani amidža mi probere voće i povrće iz gajbe iza tezge, nekakvu maksuziju. Imam i nanu, koja se voli upitat detaljno, ali uvijek promaši imam li sestru, brata, ko ima djecu, i koliko. Ali uvijek pita kako su. Jedan viče preko cijele pijace “kono, nemoj dalje, ima kod mene sve što tražiš”. Pa se ljute ako ih zaobiđem. Veli jedan, inače me zove “seko”,

– Prošli put mi ništa nisi uzela, baš mi krivo bi. Hajd kivija.

– Neću, bolan! Ima tri stola niže jeftiniji, isti kivi. Pregoniš.

– Daću ja tebi po kojoj hoćeš cijeni, samo uzmi.

Pitam,

– Dedo, kakve su ti jabuke.

– Dobre, vilo moja, jutros istrapljene.

Ostanem se pitati kakva je to procedura kojoj je podvrgao jabuke (skontala, fala!), ali uzmem 5-6 komada, izgledaju fine. A i dedo je sladak.

Dobri su ti ljudi. Stoje tamo svaki dan, skapavaju od vrućine, od hladnoće, ali rade i bore se. Đe će ti duša da pored njih odeš u supermarket uzet zelen.

Pošto mi je nana centralna ličnost u pijaci, njoj ostavljam sve kese, i kupujem dalje dok ne krenem. Onda se ona sita nasekira kako sam se natovarila, i kako ću nosit. Svaki put tako.

Danas ćemo praviti palačinke od heljde, punjene sirom i gljivama (s pijace), i borovnicama s Bjelašnice, koje sam sačuvala u zamrzivaču.

Za 12 palačinki potrebno je:

  • 300g integralnog heljdinog brašna
  • 2 jaja
  • 500ml mlijeka

Sve sastojke umutiti u tijesto. Ako je pregusto, dodati malo vode. Pečem ih na kokosovom ulju. Dovoljna je količina veličine dva zrna graška, za čitavu smjesu. Ulje stavim na papirni ubrus, i svaki put pređem njim preko tave. Tijesto nije elastično kao ono od pšeničnog brašna, jer ne sadrži gluten, tako da će okretanje palačinki u zraku biti dosta rizično, čak i za iskusne bacače palačinki.

Na kraju, punite ih čime hoćete. Kod mene je u slanoj varijanti sir s tržnice, vrhnje i gljive. U slatkoj varijanti borovnice (organske, garantuje majka Bjelašnica!), grčki jogurt, orasi i med. Ima tu i domaći sladoled bez šećera, koji se istopio dok sam ja skontala da trebam slikati. Recept za sladoled ide čim prestane padati snijeg. Ako prestane ikad.

6. DIO

Vaši komentari

Banner