Tekst i foto: Hanifa Terzić
Ali često ograišem na svakakve budale. Ako ima budala na svijetu, ima ih među ovom populacijom što nešto tripuje oko hrane, i pravi filozofiju od toga.
Pa pročitaš ovako nešto:
“Za ovaj recept potrebna vam je tratinčica, koja raste negdje na Tibetu (vole taj Tibet spomenut, čudo jedno!). Cvjeta jednom u četiri godine, u noći 29. februara između 02:35 i 02:40. Ako je tad ne uberete, pokušajte ponovo svake prestupne. Tratinčicu treba napariti na ptičijem mlijeku, a potom kristalizirati finom kosmičkom prašinom nahvatanom u nekom bližem sazviježđu…”
Ma, mrš! I ti, i tratinčica, i kosmička prašina oko Alpha Centauri! Hoću da pravim i da jedem stvari koje mogu kupiti tu oko kuće. Šta mi izmišljaju nekakva čudesa za koja niko živ nije čuo kod nas, niti imaš gdje kupiti. Izgubim volju da živim, a ne da kuham, od ovakvih ideja.
To je, da se lijepo izrazim, preseravanje.
Istom, svi portali počnu pisati o nekom biljnom stvorenju, dotad nepoznatom, i počne se pojavljivati u svim mogućim receptima. Čudesni organizam, koji liječi sve. Od žuljeva na stopalima, preko bubrega, mjehura, jajnika, čisti jetru (ovo je hit ubleha!), pomaže kod srčanih oboljenja, i blagotvorno djeluje na nervni sistem, pride.
Gotovo smo zaboravili kad nas je napala brusnica. Ima i dvadeset godina. Osamdesetih kod nas niko nije čuo za to stvorenje. Prošli smo faze lišajeva, algi, noni sokova (litar košta kao očuvan fićo u voznom stanju), chia sjemenke (bez kojih život modernog čovjeka nije moguć), aronije, kokosovih ulja, i ulja od svega iz čega se može nešto iscijediti… Biće toga još. Svakih godinu – dvije otkriju „toplu vodu“, i predstave nekog novog stanovnika Zemlje, kojeg su koristili neki tamo Indijanci. Zahvaljujući tom čudu prirode, živjeli su 600 godina, otprilike.
Mnogo puta sam djetinjasto nasjela na takve tekstove. Toliko mnogo puta, da sam morala zauzeti stav da ne treba vjerovati svemu što pročitaš, i da ne postoji čudesna biljka, osim u bajkama.
Stvar je jednostavna. Ako bismo proveli analizu blagotvornih učinaka ljekovitog bilja koje raste po našim planinama, moglo bi se dugo govoriti o nani, majčinoj dušici ili kunici. Moglo bi se dosta dobrog naći u jabukama, šljivama ili kruškama. Ali ne mogu vam prodati sok od jabuka za 100KM po litru, i ne isplati se mnogo pisati o tome.
U nekom od tekstova na koje sam naletila usput, najbliži mi je stav jednog nutricioniste, koji kaže da je najbolja hrana za čovjeka ona koja raste tamo gdje taj čovjek živi. Potkrepljuje svoj stav argumentima koji su meni, kao laiku, dovoljno dobri da sam kupila priču. Kaže, biljke i životinje koje žive na nekom podneblju, razvijaju odbrambeni sistem koji ima odgovor na klimatske i sve druge izazove tog podneblja. Konzumiranje takve hrane pomaže čovjeku da osposobi vlastiti imuni sistem za odgovor na te izazove. Zaključujem da je meni, planinskoj živini, mnogo bolji čaj od nane, koji raste i preživljava na svakom ćošku oko mene, nego zeleni čaj, koji raste u nekim Kinama. Bolja mi je šljiva, nego ta avokada i papaje, koje ne mogu opstati tu gdje ja moram.
Naravno da ću probati sve, jer volim eksperimentisati. Ali ću težiti tome da se pretežno hranim namirnicama koje su uzgojene u mojoj neposrednoj blizini. U receptima nastojim poštediti ljude ovih eksperimenata sa tratinčicama i ostalim stvorenjima koja se teško nabavljaju.
Ukratko, treba što više praviti ono što ti je nana/baka pravila. Samo s manje masnoće. Moja je voljela naljevat ulje iz flaše, da sve pliva, pa je imala sto kila.
Danas ćemo pripremiti ručak za 25 minuta, kašicu od prosa. To je divna žitarica, koja uspijeva gotovo svuda, i sadrži mnogo magnezija, željeza i fosfora. Za razliku od ovih egzotičnih žitarica, jako je jeftin. To vam je ona hrana za papige, malo okruglo zrno. Pošto mi nemamo opremu za skidanje ljuskice, koristimo u ishrani oljušten proso. Potrebno nam je:
- 400 grama raznog povrća
- Tofu isjeckan na kockice ili pileće bijelo meso (po želji)
- 200 grama oljuštenog prosa
- malo ulja
Od povrća stavim sve što imam u kuhinji, tj. u zamrzivaču ovih dana. Bude luka, paprika, paradajza, mrkve, brokule, a ovdje čak i kuhane leblebije koja je ostala od juče. Luk kratko dinstam u wok tavi na sasvim malo ulja, dodam ostalo povrće,i pustim da se krčka u vlastitoj tečnosti desetak minuta. Potom dodam proso i tri šolje vode, i kuham još 15 minuta. To je sve. Ako koristite piletinu, nju prepržite prije povrća, i dalje po receptu. Ako koristite tofu, možete ga dodati na kraju. Treba biti oprezan, jer proso upije dosta vode, pa dosuti još malo po potrebi. Loša strana ovakvog obroka je što proso ima dosta visok glikemijski indeks, pa ćete prilično brzo ogladniti. Zato sam dodala i jako kaloričnu salatu od mrkve, koju inače konzumiram kao zaseban obrok. Toliko je volim da se radujem ići kući kad imam to gotovo. Za salatu nam treba:
- 300 grama mrkve
- 3 kašike pavlake
- 100ml jogurta
- Bijeli luk
- Origano
- Sjemenke susama
- Malo soli
Mrkvu izrendamo na sitno. Probala u multipraktiku, ni na šta ne liči, dobijem neki nejestivi pijesak od mrkve. Dakle, rende. Bijeli luk presujem i koristim samo sok. Može biti dobro i ako se ubaci sjeckani. Susam kratko pržim na suhoj tavi, da dobije zlatnu boju. Sve sastojke dobro izmiješam, i gotovo.
Proso možete koristiti u najrazličitijim kombinacijama. Umjesto tjestenine za supu, umjesto riže kao prilog, dodati u salate… A možete napraviti i divan brzi doručak. Kuhate proso petnaestak minuta, i dodate mu voće, med, orašaste plodove, ili šta inače dodajete u ovsenu kašu.
Pored toga što je fantastičan izvor minerala, proso je gluten free, i sadrži dosta proteina. Pa i ako vam ne postane omiljena žitarica, super je ponekad za promjenu.
Vaši komentari
