19. SPLITSKI POLUMARATON: Kriva sam za negativan Split

Mudar čovjek reče (parafraziram),  - Teško se može desiti da trku trčiš bolje od onoga kako si trenirao, a lako se može desiti da trčiš slabije od onoga kako si trenirao.

2784
Foto: Bubinho Photography

Piše: Hanifa Terzić

Sjetit ću se ovoga na četvrtom kilometru u Splitu.

Poželjeh odustati tad, jer ništa nije išlo kako treba. Sedmicama sam redala dobre treninge, dobar kontinuitet, još od Atine. Kilometri, intenzitet, sve na željenom nivou, i preko očekivanog. Nije loše da ti trening opali šamar povremeno, jer onda odmoriš, pregrupišeš snagu, i odradiš pametnije. Ovaj put je to izostalo, i koštalo me na samoj trci. Trebala sam preskočiti jake intervale u sedmici trke. Ponijelo me, činilo se lako.

Za mene jedan od loših dana za trčanje počeo je u plavoj kabanici iz Penija. Pomalo stresno zagrijavanje u kojem smo trebali ostaviti Ersanove stvari na kamion, stići do toaleta, i biti u zoni starta, sve za manje od 15 minuta. Došli do toaleta, kaže gospođa, nema pišanja bez pet kuna. Kaže, imaju kamere u hali, ako nas pusti bez kuna, najebat će od gazde. Nemamo mi sa sobom ni šuplje lipe. Hajd dalje. U zadnji čas ulijećemo među trkače, nemam vremena ni za onaj pošteni adrenalin pred start. Plan je da u prvih 10km idem brže od željenog prosjeka, jer takav je Split. Znamo se, tu sam već četvrtu godinu.

Prvi kilometar uvijek halalim, ne može se tu ništa od gužve. Na drugom krećem u svoju trku. Pritišćem jako da idem brže. Ne ide. Treći i dalje ne ide. Četvrti gori od svih, totalna propast. Kalkuliram da sam na prva četiri izgubila 70 sekundi, a znam da se to u Splitu ne stiže nakon Poljuda. U sljedećih 7-8 kilometara bih morala ići daleko preko svojih mogućnosti, da bih nadoknadila izgubljeno. Već znam da danas neću uraditi ono zbog čega sam došla. Demotivirana do očajanja, pomislim, idem izvući šta mogu. Ne valja se navađat na odustajanje. Poslije ti se osladi, ko bježanje iz škole. Čim ti malo nešto, ti ga zavrneš sa strane, i  prošetaš. Trčim 10 sekundi sporije od posljednjeg tempa na treningu, i nije lako. Ne mogu vjerovati šta mi se dešava. Sve čekam da dođe neki polet, jer ovo uopšte nije normalno.

Gledam one fotke s trke. Na svakoj se smijem. Kome li se veselica smijem, nije mi jasno. Pravo sam se napatila, ne sjećam se da mi je išta bilo smiješno. Kad mi ide dobro, lijepo se smrknem ko čovjek i idem naprijed. A kad noge ne slušaju, onda jebat ga, smiješ se ko tevećelija, šta ti drugo ostaje.

Negdje na petom me stiže Žarko iz Modriče. Kaže,

– Čitamo tvoju kolumnu. Moje kolegice prate one tvoje vratolomije oko ishrane.

Vratolomije, jarane moj! Dobro da znam kako ljudi to vide. Neš ti meni više pisat recepte ko kakva gospođurina iz državne administracije. U priči s Žarkom, proletiše neki metri, i sljedeći kilometar prođe iznenađujuće dobro. Hvala, kolega!

Ali i dalje to nije ono po šta sam došla, hajd da vidim šta će biti. Skontam ispred mene curu, pravo lijepo trči, izgleda mi kao da ima snage. Odlučim da ću pokušati da je držim koliko mogu.

Prije desetog, onaj vjetar s mora toliko dere, da me nosi gdje on hoće, nema šanse ići naprijed. Nisam mogla vjerovati da je ono moguće. Prosto nisam imala snage da se oduprem.

Negdje kod Poljuda poznat glas iza leđa,

– Hajmo, draga!

Dragi Vlado Selec, čovjek kojeg mi je uvijek drago sresti na trkama. U ovakvim situacijama svaka podrška znači mnogo. Kažem mu da mi je puno teže nego što treba biti. Tješi me Vlado, idemo. Samo naprijed, bez razmišljanja o onome što sam već upropastila.

Držim se one moje trkačice, ali izgleda mi kao da je puno jača protiv vjetra, i ne znam hoću li moći da je stižem. Negdje oko dvanaestog joj kažem da pokušavam da je pratim. Kaže ona, hajde ti slobodno naprijed. Ma, sestro slatka, ja da mogu naprijed, bila bih odavno. Zove se Sanja, po naglasku bih rekla da je iz Hrvatske od nekud. Kaže, malo ću ja povući, malo ti, izgurat ćemo.

Idemo na Marjan. Tu se koplja lome u Splitu. Uvijek sam ovdje umirala, i danas kad mi je najteže ikad, mislim da ću podleći. Opet se dešava neobična stvar. Dobijam polet u brdu, koji je izostao cijelu trku, i krećem s puno snage naprijed. Sanja prati dobro. Sad već mogu predvidjeti krajnji rezultat, i vidim da će biti oko 1:35, dosta za lični rekord. Ni blizu onoga što sam željela, ali dovoljan razlog da ustrajem do kraja u tempu. Na Marjanu sarajevska raja. Slabo stignem vidjeti ljude, ali Selma je bila baš glasna u bodrenju, i povukla sam još jače. Za Sarajevo.

Nisam sretna u finišu. Jebat ovo sve, da mi se napit. Splitovi su mi kao da sam radila intervale, a ne polumaratonsku trku. Baš se vidi kako sam se trgala. I upalu mišića fasovala, što je ludilo, obzirom na to da sam radila dužine 30km u pripremama.

Ersan trčao lični, Profa pao s nogu, i izrazio želju da počne trčati, jer ga slikanje satire. Ja po prvi put u Splitu nezadovoljna. Ipak, treba sebe nagraditi i kad je manje dobro od očekivanog.
Pojela sam čokoladu, i sve gumene bombone, i naspavala se lijepo. Valja sad taj maraton riješiti, pa da konačno odmorim.

Vaši komentari