Piše: Sanja Tipurić – Spužević
Pa ne može biti takva slučajnost, da sam baš danas naišla na to pitanje, tri dana nakon prvog istrčanog polumaratona u životu.
Ne samo polumaratona. Ovo je prvi put u životu da sam istrčala više od 15 kilometara. Ove godine punim 45 godina i usrećuje me spoznaja da postoji još bezbroj stvari koje mogu uraditi po prvi put u životu. U ovom trenutku mi pada na pamet putovanje Transsibirskom željeznicom, uspon na Kilimanjaro ili zašto ne prepješačiti El Camino ili…
Ovakav pozitivizam me ulovio nakon istrčanog polumaratona, jer sam sama sebi dokazala da mogu, ako hoću i ako se dovoljno potrudim. Kako tek zbrajam utiske i kako se misli roje s početka nakraj i obratno, počela sam se prisjećati kako sam uopće došla na ideju da trčim. I ako mislite da sam došla na tu ideju prije mnogo vremena, grdno se varate. Počela sam trčati prije 4 mjeseca. Sve je počelo u listopadu prošle godine dolaskom hladnijih i kraćih dana. Cijelo ljeto sam uobičajeno vozila bicikl, pela se na brda oko Mostara, uživala u mirisima i zvucima prirode. Posao mi je uredske prirode i bicikl mi nudi bijeg od stresa, zaborav, druženje i naravno zdrav život. I onda svake godine u isto vrijeme počinjem razmišljati što bih mogla trenirati, jer bicikl već od listopada mogu voziti samo vikendom. Radnim danima idem rano na posao, dolazim kad je već kasno za poći biciklom, zbog mraka i hladnoće. Neko vrijeme sam išla na grupne treninge u teretane i zbilja imate pregršt mogućnosti za trenirati u našem gradu. Postoje i grupni i individualni treninzi, super treneri, ali meni taj tip treninga ne odgovara. Treba mi čisti zrak, boravak vani pa makar po mraku, kiši i hladnoći. Jedino se tako mogu osloboditi stresa. Za početak mi je bilo bitno znati što želim uopće postići treningom. Na prvom mjestu mi je bilo važno da se dobro osjećam i to je po meni najveća dobrobit treninga. Onaj osjećaj sreće kad se popnem na vrh nekog brda biciklom, ništa ne može zamijeniti. I onda mi je prijateljica poslala oglas o školi trčanja „Sanus Motus“, u kojem su najavili novi ciklus škole.
Početak škole je najavljen u studenom. Dok sam studirala trčala sam nekih 5 godina intenzivno. Uvijek mi se dopadalo trčanje. Onaj osjećaj kad stavite slušalice na uši, lagano trčite, a predjeli grada ili prirode se smjenjuju ispred vas. Jeste bilo davno to moje trčanje i kondicija je davno izgubljena, ali se nikad ne zaboravi onaj osjećaj da sa svakim pretrčanim metrom svaka briga postaje sve manja, a veliki problemi odjednom postanu mali i lako rješivi. Odluka je pala. Prijavila sam se i otišla na prvi trening. Nemam što izgubiti i nemam neka očekivanja. Idem probati. I tu počinje jedna prelijepa priča. Ta škola koju sam upisala je u međuvremenu postala moj drugi dom. Mjesto na koje sretna dolazim i sa kojeg sretna odlazim. Tu sam upoznala ljude s kojima sam sklopila doživotna prijateljstva. Kad smo tek krenuli sa treninzima, naši treneri su imali zamisao da ćemo u dva ciklusa škole tj. za 4 mjeseca biti spremni za polumaraton. Naravno da je nama početnicima to bila ideja na rubu znanstvene fantastike. Pa samo kad se sjetim da je nama neprekidno trčanje od 15 minuta bilo ravno osvajanju Mount Everesta. Čestitali smo jedni drugima kad smo prvi put istrčali 20 minuta. U to čestitanje smo naravno uložili onaj zadnji atom snage koji nam je ostao. Kako je vrijeme odmicalo postajali smo sve bolji. Nakon tri mjeseca smo čak i mi stidno počeli pričati o polumaratonu. Moram reći da je u toj našoj školi najviše bilo smijeha i pozitivne atmosfere. Treneri i mi školarci smo postali jedno. Oni su davali sve od sebe da od nas naprave vrsne trkače, a mi vraćali istom mjerom. Napravili smo viber grupu i svakodnevno smo se dopisivali. Brinuli smo se jedni za druge. Naravno da u početku bude i malih bolova i malih ozljeda. Navijali smo jedni za druge, jedva čekali da netko ozdravi, oporavi se ili se vrati sa službenog puta da smo opet kompletni na treningu. I nemojte misliti da smo svi u jednakoj kondiciji. Niti imamo isto godina, niti isti kapacitet, niti itko od nas ima istu kondiciju. Svi smo različiti, a opet smo nekako jedno. I privatni životi su nam različiti. Neki imaju malu djecu i problem sa dadiljama, neki su studenti i muku muče sa ispitima, neki rade po cijele dane i direktno sa posla dođu ravno na trening u 19h. A opet smo nekako kompaktni, veseli i sretni jedni zbog drugih. Treninge smo imali triput tjedno i niti kiša, snijeg , vjetar, hladnoća ni umor nas nisu mogli omesti u treningu. Trčanje je postala naša strast. Nije to bilo samo do nas. Više je do trenera u školi. Vjerovali su u nas, govorili nam da su ponosni na nas, da smo genijalni, da nismo svjesni koliko smo napredovali. A mi smo trčali zbog njih. Nismo mogli iznevjeriti nekoga tko vjeruje u nas. Postali smo i malo važni u međuvremenu, kao pravi školarci. Svi smo po prvi put instalirali aplikaciju Strava, počeli smo pratiti jedni druge, dijeliti obilje kudosa i raspravljati o paceu. A kad se samo sjetim, kad smo prvi put čuli riječ „pace“, pogledali smo se međusobno u nadi da će nam netko objasniti što je taj pace kog vraga. Kad sam prvi put u životu imala pace 5.30/km, trener Vedran mi je u komentarima napisao: „OMG“. Nitko sretniji i ponosniji od mene u tom trenutku nije bio.
I tako, u trku, dođe i taj tjedan prije Mostar Half marathona. Treneri nam daju upute, obavljamo zadnje lagane treninge i svi smo jednako uzbuđeni. Nitko ne razmišlja o rezultatu. Svi razmišljamo o tome hoćemo li ga uopće istrčati. Nekako mi se čini da mi je još gore što je to moj grad, grad u kojem sam rođena. Pa ne mogu tu razočarati samu sebe. Dan prije dolaze upute u grupi. Što večerati, što doručkovati, kad uzeti gel… a meni u glavi kaos. Već od navečer mi srce lupa, kao da trčim 4.00/km paceom. O spavanju nema ni govora. Sat spavam, sat sam budna. U 6 ujutro dolazi poruka od trenera Adija: „Spava li itko?“. Svi smo počeli tipkati istovremeno. Taj trenutak smijeha mi je razbio tremu. Shvatih da nisam sama. Mi trčimo polumaraton. Nas 39. Ekipa „Sanus Motus“. Bit ćemo dobri, jer mi smo jedno. Kad sam došla ispred na zbrojno mjesto, šale, radost, smijeh, zagrljaji, slikavanje, sunčan dan. Ma kakva trema. Ništa mi taj dan ne može pokvariti. Zagrijavamo se skupa i idemo na start. Utrka počinje. O mislima koje su mi se vrtile po glavi za vrijeme tog 21-og kilometra bi se mogla napisati cijela knjiga. Ne stane sve u ovaj članak. Trener Ivan cijelo vrijeme trči s našom grupom. Bodri nas, govori nam kako imamo dobro vrijeme, kako ćemo stići na vrijeme, kako smo prešli trećinu, polovinu…. , a meni se smjenjuju slike u glavi. Jedan čas se zamišljam kako prolazim kroz cilj, drugi čas mislim kako ću stati i odustati jer više ne osjećam noge. Užasna vrućina nam čini utrku još težom. Nikad mi noge nisu bile tako teške. Zadnja 4 kilometra shvaćam da imam još 20 minuta i da možda neću uspjeti istrčati na vrijeme. U tom trenutku očaja do mene stiže trenerica Jasmina, koja se sa cilja vratila po nas, koji zaostajemo. Govori mi da ću stići, da je sve super. Bodri me. Tu me stiže jedan do tada nepoznati čovjek iz Slovenije. I on na rubu snage. Govori kako je ostalo još malo, kako mi to možemo. Zadnji kilometar smo postali najbolji prijatelji.
I prođoh ja na kraju kroz cilj. Na cilju su me dočekali moja obitelj i najbolja prijateljica Lorna, koja je plakala kao i ja. Zagrljaji i suze. Prošli su oni u glavi svaki kilometar samnom. A ja sam plakala jer sam pobijedila. Pobijedila sam samu sebe, onu drugu koja je htjela odustati 20 minuta prije. I shvatih na kraju, da je svaka utrka, utrka sa samim sobom. Ako pobijediš sebe u trenucima kad želiš odustati, pobijedio si i utrku. I nije bitno o kojoj se životnoj utrci radi.
Vama dragi čitatelji, koji ste se dovoljno strpili da pročitate ovaj tekst, za kraj preporučujem da upišete školu trčanja ukoliko postoji u vašem gradu. Postanite dio trkače zajednice jer toliko kolegijalnosti, toliko brige jednih za druge nigdje nisam doživjela. Trkači dijele posljednji komadić čokolade, posljednju kap vode i zadnji atom energije ulažu da povuku nekoga tko ne može dalje. Trkača zajednica je zbilja nešto jedinstveno i sretna sam da sam postala dio nje. Čine me boljom osobom i izvlače ono najbolje iz mene.
A onima koji godinama trče i imaju iskustva želim dovoljno hrabrosti da se usude napraviti korak koji je napravio predsjednik naše udruge „Sanus Motus“, gospodin Vedran Markotić. Otvorite škole, potičite ljude na trčanje, budite oni koji unose sreću u živote ljudi. Neke velike novce možda nećete zaraditi, ali i onako se ovakva sreća ne može kupiti, pa vam novci neće ni trebati.
Vaši komentari
