ALEKSANDRA BURKANOVIĆ: Maraton mi je omiljena disciplina, uvijek mu pristupam sa strahopoštovanjem

Iako su iza nje odlični rezultati i česta postolja na trkama, sebe smatra rekreativcem. Ljubav prema atletici se rodila, kako kaže “na prvi korak” još u osnovnoj školi, a duge pruge su došle poslije studentskih dana. I pored poslovnih obaveza ne može da zamisli dan bez treninga.

1554

Razgovarala: Ljilja Lukić

Aleksandra Burkanović kaže da trči više od polovine svog života.

Sve je počelo u petom razredu osnovne škole na času fizičkog, na izbornom takmičenju za školski kros.

– To je bila ljubav na prvi korak. Poslije toga, pošto u mom rodnom gradu, Bosanskom Šamcu, nije postojao atletski klub, ja sam nastavnika fizičkog “maltretirala” da me trenira. Ali to nije bilo ništa ozbiljno.

Sa ozbiljnijim treninzima je počela u srednjoj školi.

– Poslije osnovne škole, krenula sam u srednju medicinsku u Doboj i tu sam postala član Atletskog kluba Doboj, to je i prvi klub za koji sam nastupala. A sve  je počelo na simpatičan način. Prvih dana škole, vidjela sam djevojčicu na ulici sa kopljem, zaustavila je i pitala da li možda trenira atletiku? Ona me je odvela na stadion i tako je sve počelo.

Prvakinja RS i BiH u brzom hodanju

U srednjoj školi je u juniorskoj kategoriji više puta bila prvakinja RS i BiH u brzom hodanju, a dosta odličja ima i sa srednjih pruga.

– Trčala sam trke od 1.500m do 10.000m. Izdvojila bih i učešće mog tadašnjeg kluba, AK Doboj, na Evropskom klupskom prvenstvu u Istanbulu, gdje sam sa mojim drugaricama iz kluba predstavljala BiH.

Poslije završene srednje škole upisala je Medicinski fakultet u Novom Sadu (gdje i sada živi), smjer farmacija, i prešla u AK Vojvodina. Ali zbog dosta obaveza na fakultetu morala je da se odrekne ozbiljnih treninga.

– To mi je bio jako težak i bolan period, jer trčanje sam ja, to je dio mene. U toku fakulteta sam trčkarala kada stignem, pokušavala da idem na fitnes, na kojekakve grupne treninge, ali ništa nije moglo da zamjeni trčanje, svi ti grupni treninzi u zatvorenom su me gušili, falila mi je sloboda.

Nakon završetka fakulteta, počinje da sama trči, i primjećuje sve više ljudi koji dijele istu strast.

– Pronašla sam grupicu “Trkači Novi Sad” i pridružila im se. Ubrzo sam postala član ARK Fruška Gora. Međutim, na samom početku sam imala jedan mali peh. Svi u grupi su pričali o polumaratonu, maratonu, a to je za mene tada bilo misaona imenica. Sam pojam od 21,1km mi je bio blago rečeno strašan. Iskreno, bilo me je sramota što nisam jedina istrčala u grupi polumaraton, ali moja tvrdoglavost i volja, i moje “mogu ja sve” me natjeralo da se i ja krenem spremati za taj polumaraton. I na prvom treningu desi mi se povreda, pukne mi mišić.

Prvi polumaraton

Slijedi pauza od mjesec i po, ali čvrsto riješena da istrči polumaraton, čim je povreda bila sanirana, nastavlja sa pripremama.

– U junu 2014. sam istrčala moj prvi polumaraton. Poslije toga sam znala da su duge pruge ono što mi prija, u čemu mnogo više uživam nego u kraćim trkama. Kao što to i ide u trčanju, vrag ne da mira, bila sam “zaražena” i poslije godinu i po odlučim da istrčim i maraton.

Aleksandra priča da joj je pripremni period za maraton bio posebno drag.

– Sva podrška od drugara sa kojima treniram, organizacija, motivacija, vjerovanje u mene, sreća poslije istrčanih prvih 25km, pa 35km je poseban dio maratonske priče. Prvi maraton sam istrčala prije tri godine u Italiji, i to je dan kada sam najviše bila ponosna na sebe, vjerujte više nego kada sam diplomirala, zaposlila se…Jer nekako, završiti fakultet mi je bilo normalno, ali istrčati sama 42,2km za mene je bio neki drugi svijet….Ta količina emocija i snage je nevjerovatna, i ja zaista nemam riječi da opišem osjećaj poslije istrčanog prvog maratona.

Maraton omiljena disciplina

Poslije završenih prvih 42,2km, maraton postaje njena omiljena disciplina.

– Disciplina koje se uvijek plašim, kojoj pristupam sa strahopoštovanjem. Koliko god da je težak, koliko god se mučim u toku trke ili uživam, maraton je jedna posebna emocija, jedan poseban svijet.

A bez obzira na rezultate i sva postolja, sebe smatra rekreativcem.

– Sebe tako doživljavam, jer trčanje je moj hobi, moja svakodnevnica. A primaran je moj posao i obaveze koje zahtijeva. Po struci sam magistar farmacije, tako da moram reći da su medicina i sport moje dvije velike strasti. Nije lako uvijek uklopiti trening i posao, ali ako se organizujete, i rasporedite vrijeme, samo ćete biti na dobitku. Trčanje mi pomaže, koliko god to zvučalo šašavo, da skupim novu energiju za radni dan. Ja znam da je najlakše kada dođete sa posla ručati i leći, a da je najteže obuti patike i krenuti. Ali pošto znam osjećaj koji me čeka kada završim trening, energiju i svježinu koju dobijem, to mi je uvijek pokretač da, i kada sam najumornija, izađem na kišu, snijeg, sunce i istrčim 10km, 20km, 30km… Jer pored brige o svom fizičkom zdravlju, trčanje utiče i na mentalno zdravlje. I uvjerena sam da povećava i radnu produktivnost, jer nekada mi se najbolje ideje rode baš dok trčim. I to će i većina trkača potvrditi.

Trčanje je zdrava zavisnost

U zadnjih pet godina od kada je u svijetu rekreativnog trčanja, učestvovala je na mnogo trka.

– Izdvojila bih drugo mjesto na prvenstvu Srbije u maratonu 2018., i prvo mjesto na prvenstvu Srbije na 50km. Sve trke su mi zaista drage, ali ako moram da izdvojim neke to je svakako Trka prijateljstva u Kuli, Somborski i Apatinski polumaraton, i polumaraton u Banja Luci. Najljepše putovanje sa najviše emocija je bilo kada sam trčala moj prvi maraton, u Trevisu, Italija. To je bila jedna velika ekskurzija sa dragim ljudima. Izdvojila bih svakako i Ljubljanski maraton, gdje je uvijek prelijepo i super ekipa, i te je svakako za mene jedna od najljepših trka.

Aleksandrin trener je Mariana Čegar Lukić, sa kojom radi zadnje dvije i po godine.

– Treniram u sklopu školice trčanja ČEGARUNNING, koju Mariana vodi. Naši treninzi su raznovrsni, zavisi ko se sprema za koju trku. Imamo dosta članova, svih uzrasta, početnika, onih koji duže trče… ali svi smo jedni drugima podrška, motivacija i to je ono što je bitno.

Ipak, dosta treninga radi i sama, jer ne uspijeva zbog poslovnih obaveza da stigne na vrijeme.

– Nekada znam i u 23h da idem da trčim, ili u 5 ujutru. Grupa mnogo znači, ali nekada zaista volim da trčim sama, jer tada je to moje vrijeme, nema telefona, ja diktiram tempo, vodim neke razgovore sama sa sobom, stanem kada hoću, ubrzam kada hoću, i zaista mi prija, pogotovu noću, da trčim sama, i da samo čujem zvuk patika i svoj korak. To nije nešto što moram, to je nešto što mi prija, i moje tijelo i um to traže. Vjerujte ako se desi da tri dana ne trčim, meni nešto fali. Kreće da me boli glava, noga, ruka… Rekla bih da je trčanje jedna zdrava zavisnost.

Trčanje je napravilo veliki korak naprijed

Najveća podrška pored porodice su prijatelji sa kojima trenira.

– Moja mama uvijek brine da li ću se umoriti. Zahvaljujući trčanju upoznala sam zaista divne, uspješne, inspirativne ljude, i trudim se da takve zadržim oko sebe – ljude koji mi prijaju, koji me motivišu.

Što se tiče planova za ovu godinu, vezani su za jesen. Planira da popravi lični rekord u maratonu.

– Probaću da istrčim ispod 3.15, i to će biti najvjerovatnije Frankfurt maraton ili Moskva maraton. Od prošle godine sam postala i član ASICS Front Runner tima, tako da imam mogućnost da učestvujem na divnim trkama u Evropi. Zahvalila bih se Asicsu i za svu opremu i ostale pogodnosti koje imam kao član tima, jer dobra oprema znači. A trčaću Beogradski maraton za koji dan, ali ovaj put će rezultat biti u drugom planu, jer trčim za oboljele od plućne hipertenzije, tako da će podrška tim hrabrim ljudima biti primarna na ovom maratonu.

Trčanje poslednjih godina doživljava ekspanziju u regionu, sve je više i trka i škola trčanja.

– Više nije čudno kada vidite nekoga od 10, 50, 70 godina da trči. I to je zaista pohvalno, jer u današnje vrijeme, kretanje je nekako u drugom planu. Živimo u vremenu zatvorenog prostora. Ljudi su uglavnom u kancelarijama, kolima, u kući za monitorima, vikendom su tržni centri prepuni, a parkovi i šume prazni, tako da svaki izlazak u šetnju, na trčanje, plivanje… po meni je značajna i korisna stvar.

Aleksandru sve češće možemo da vidimo i na trkama u BiH.

– U BiH sam trčala dosta trka u zadnjih par godina, i mogu reći da se vidi pomak u organizaciji. Uvijek postoje neke sitne greškice, ali pohvalno je što se većina organizatora trudi da to popravi već na sljedećoj trci. Trka ima zaista mnogo, tako da, iako je posjećenost velika, mislim da zbog broja trka to nije još uvijek ogromna cifra učesnika. Većina trkača smo mi rekreativci, i možda se na nekim trkama iz tog razloga i ne postižu evropski ili svjetski rezultati, ali činjenica je da je trčanje napravilo jedan veliki korak naprijed.

Sve više prijatelja trkača

Sve veći broj njenih prijatelja počinje da trči, i to joj je posebno drago.

– Trčanje je jedna lijepa, slatka zaraza, koja vas uvuče u taj trkački svijet, a da toga niste u početku ni svjesni. Većina mojih drugara koji ne trče, u početku su se čudili zašto ja to radim, idem na minus 10 na trening, nedjeljom ustajem da idem da trčim 30km, vikendom umjesto da odmaram idem na trke… I tako je bilo do nedavno, ali u zadnjih par mjeseci sve više njih me zove za savjete vezane za trčanje, jer počinju. Ja se trudim da ljude ne tjeram da trče, da ne budem dosadna (što je teško), uglavnom moji prijatelji gledajući mene i slušajući te moje priče, moje ushićenje poslije maratona, odluče sami da probaju….i svi do jednoga su uvijek rekli – zašto nisam ranije počeo?

LIČNI REKORDI

5km – 19:25

10km – 41:45

polumaraton – 1:27

maraton – 3:16

Bitno je da na ljude prenesete tu pozitivnu energiju, da trčite jer to volite, da vam je to opuštanje, a ne opterećenje, da jednostavno uživate…I vi onda najbolje predstavljate tu ljepotu trčanja. Ja moram da priznam da sada mnogo više uživam i na drugačiji način doživljavam trčanje kao rekreativac, nego kada sam se ozbiljno takmičila u mlađim danima, gdje vam to bude kao posao i radite jer morate, i dosta stvari vam je nametnuto. Kao rekreativac imate slobodu da birate kada ćete, gdje i koliko trčati… Rekreativno trčanje je nešto što može da vas promijeni na bolje, da vam pomogne da izbacite umor, negativnu energiju, da vidite, protrčite mnoge zemlje, gradove, predjele koje sigurno da se vozite u autu ne biste vidjeli. Upoznaćete sjajne ljude, ljude sa nevjerovatnim životnim pričama koje će vam u nekim situacijama biti motiv da idete naprijed. Tako da – trčite, metar po metar, i vjerujte da ćete ući u jedan bolji svijet, da ćete upoznati sebe mnogo bolje, i sami vidjeti koliko ste jaki.

Vaši komentari