Piše: Danilo Vasiljević
Dobra stvar kod ranih prijava za maraton je ta što na vrijeme odrediš svoj cilj i pripremaš se za njegovu realizaciju.
Tako sam i ja se prijavio za Beogradski maraton u novembru i tada lagano započeo pripreme sa viškom kilograma i izuzetno lošom formom nakon prošlogodišnjeg maratona u Novom Gradu i pripreme Prve ALFA ulične trke u Modriči, koji su me psihički iscijedili i demotivisali za ozbiljno bavljenje trčanjem. Nakon sporog decembra sa mnogo kilometara i slabog januara neku prekretnicu u pripremama su činili Zimski noćni polumaraton u Beogradu gdje sam drugu godinu zaredom bio pacemaker na 1:45, ali za razliku od prošle godine sa velikom dozom straha da li ću uspjeti istrčati u zadatom vremenu (PB prošle godine u Gradišci ispod 1:30). Nakon uspješno odrađenog zadatka uslijedio je vjetroviti Split i pripreme sa sedmičnim obimom od 90 do 100 kilometara, začinjene sa dužinskim treningom od 30 do 36 kilometara. Posljednje dvije sedmice pred trku maksimalno sam smanjio obim i provjerio formu u Gradišci, trčeći na tempu maratona.
Došao je dan da se krene za Beograd, naravno kao i svaki put sto pitanja zašto mi ovo treba, čemu sebi stvaram muku i razmišljanja zašto ne ostati kod kuće i uživati uz TV. Samo što je ovaj put bilo lakše i mnogo srećnije jer su sa mnom išla dva prijatelja, buduća maratonca, Ljubiša Lukić i Žarko Jovanović, sa kojim sam u pripremnom periodu lakše odradio treninge, pogotovo dužinske.
Pred spavanje uslijedio je neplanski carboloading u vidu velikog pleha pite od jabuka, koju sam sam pojeo.
Nije bio potreban alarm, u pola šest sam se probudio, ponovo razmišljajući samo o tome: ZAŠTO? Dan je bio idealan, oblačan, bez vjetra sa temperaturom oko desetak stepeni. Na startu rijeka ljudi, sa dosta poznatih i dragih lica. Intoniranjem himne sa lošeg razglasa i smušenim i slabočujnim odbrojavanjem označen je početak trke. Pored iskustva i plana trčanja, adrenalin i masa te povuku, a i nizbrdica na prva dva kilometra dobrinijela su tome da prolete u značajno bržem tempu od planiranog. Od samog starta sa mnom je trčao Ljubiša, kome je cilj bio da prvi maraton istrči za četiri sata, ali sam znao da je spreman za 3:40. Na nekom petom kilometru obojici su se javili problemi u nogama u vidu bolova i teže pokretljivosti. Tada smo razmišljali da odustanemo, jer ako je na početku tako, šta očekivati kasnije!? Uz to, usljed gužve nisam stigao da posjetim ToiToi i imao sam fiziološke potrebe tokom čitave trke. Prvi dio trke protekao je sa dosta adrenalina uz veliki broj punktova sa muzikom pokraj staze, kao i mnoštva ljudi, a najviše djece koja su bodrila trkače. Na dvanaestom kilometru došao je uspon na most na Adi, gdje smo svi očekivali nezaboravan prošlogodišnji prizor sa Beogradskom filharmonijom, koji je nažalost izostao. Tih četiri kilometra trčeći preko Save i nazad dodatno su pojačale adrenalin sa nepregledom rijekom ljudi u dužini od preko pet kilometara, koji su trčali maraton. Onda je došao devetnaesti kilometar i TC Ušće gdje su se putevi razdvajali, pravo je nastavljala većina, a lijevo je skrenuo tek poneki trkač. Najednom krenula je nova trka, bez gužve i adrenalina izazvanih masom, nas dvadesetak nastavili smo prema Zemunu, uskoro smo naišli na znak 21.1km, na satu piše 1:43, idealno, prema planu.
Nedugo nakon toga Ljubiša se požali kako ne vidi, mislio sam da se šali, pošto smo se često tokom priprema šalili kako upadamo u REM fazu i trčimo spavajući. Uskoro smo ušli u Zemun, gdje je uvijek poseban jer tu je najveći broj ljudi koji bodre svakog trkača, dalje kroz Gardoš, posebnu draž trci daju mali Romi kojih nažalost nije bilo kao prošle godine, a koji dočekuju svakog trkača spremnog sa „petakom“. Ljubiša se sve češće žalio na svoj vid, govoreći da vidi tek dva-tri metra ispred sebe, i ja sam se uplašio, pitao ga da stanemo, obratimo se hitnoj, biće trka. On je to odbio, samo me molio da ne idem daleko od njega, da ga mogu pratiti. Uskoro smo sustigli i našeg druga Žarka, koji je usljed neiskustva i neozbiljnog shvatanja svih savjeta još prije trke se odlučio na ovu taktiku, na šta sam mu rekao da ću ga potapšati po ramenu na 27. kilometru. Pogriješio sam, nisam ga potapšao na 27. već na početku 28. kilometra. Ljubiša se sve više žalio na svoj vid, ali tempo nismo spuštali. Iskreno sam se počeo moliti Bogu za njega, da mu da snage da dovrši svoju trku. Najednom na 32. kilometru, radosno povika kako mu se vid vratio, ali polako je počeo da odustaje, a ja, znajući da je Žarko ostao iza nas i da će mu u slučaju problema pomoći, nastavio sam ciljanim tempom. Iako su već polako počele noge da budu teže i da se povremeno javljaju grčevi, odlučio sam da ne posustajem od zadanog tempa, pa ako udarim u zid, vidjećemo šta i kako dalje. Kilometri su sporo prolazili, sve više trkača je posustalo i onda nakon dugačkog pravca, gdje su nažalost već počeli da sklanjaju opremu oko staze, kao da je cilj bio da se da podrška samo polumaratoncima, a ne i maratoncima, onda je došlo skretanje ka Brankovom mostu i saznanje da tek predstoji „šlag na tortu“ ulaskom u četrdeseti kilometar.
Most je djelovao kao planina, tempo je pao za nekih petnaestak sekundi, počeo sam da razmišljam da posustanem, pa šta bude i onda proradi inat koji mi kaže – čemu sam se trudio prethodnih četrdeset kilometara i četiri mjeseca, ako ću sada posustati. Ljudi na mostu su davali maksimalnu podršku, koja uvijek prija, često mi ne reagujemo na nju, ali je čujemo i pomaže nam, ali u tom momentu sva ta podrška mi je djelovala kao nekakvo izazivanje sa strane, kako da izdržim i nastavim, a raspadam se. Pri silasku sa mosta djevojka mi nudi pivo?! Uzimam gutljaj vode i nakon toga ponovo uspon na Zeleni venac, inače mi most i Zelenjak djeluju ravni kada idem autom, ali sada, uhhhh… Zatim ide odvajanje i lagana nizbrdica u Kraljice Natalije i tu mi kroz glavu prolazi slika Vlade i Anite Selec, koja me je prošle godine zalila bidonom vode, muka mi je, noge olovne, ali iz petnih žila se trudim da ne posustanem i onda ide zaprška na kraju, koja ovom maratonu daje posebnu dragost, a to je čuveni London i pedesetak metara Mont Everesta. Ljudi skaču, luduju, bodre te sa strane, perifernim vidom vidim natpis „Posle trke svrati na pivo“, razmišljam u sebi vjerovatno ga Sveti Petar servira. Na vrhu Londona sustižem deda Vladu, koji trči polumaraton. Njegova energija i volja za životom mi daje snagu za posljednjih 400m, kada polako pojačavam i krajnjim mukama ulazim u cilj, sat pokazuje 3:29:14. Cilj ispunjen i premašen za cijelih 46 sekundi. Čujem da me neko doziva, ugledah sestru, prilazi i grli me, a zatim odlazim do punkta Hitne pomoći, jedva hodam od grčeva. Zahvaljujući medicinarima polako bol prolazi i krećem ka mjestu za dodjelu medalja. Ponovo čujem dozivanja, tu je naš dobri Drago Majdanac, čiji savjeti su uvijek dobro došli, kao i još neki poznati ljudi. Uskoro stiže i Ljubiša, koji od sreće i uzbuđenja grli i ljubi djevojku koja mu dodjeljuje medalju, vrijeme 3:35:48. Nedugo zatim dolazi i Žarko, iznad njega vrijeme 3:45:32. Obuzima me zadovoljstvo što su uspjeli u naumu, bravo momci!
Na početku sam rekao da je to bio „Moj savršeni Beograd“. Zašto? Zato što sam analizom trčanja vidio da sam istrčao 42 kilometra jednoličnog pejsa, bez pada, vrijeme 40. i 41. kilometra je bilo oko 5:16, a vrijeme 42. oko 5:30, ali GAP kaže da je to 4:58 u 40. i 41, a samo blagi pad je bio u 42. kilometru kada je pokazao 5:11. Svi koji su trčali maraton znaju koliko je to teško postići, nadam se da će se ovakva trka ponoviti, uz bolje vrijeme.
Sada je na redu priprema za Gornegrat Zermatt maraton u Švajcaskoj, trci uz Alpe sa startom na 1600 mnv, a ciljem na 2500 mnv, sa 1800 metara elevacije, koja se održava 6. jula, na kojoj ćemo nas petoro iz Modriče biti jedini predstavnici Bosne i Hercegovine. Učešćem na ovom maratonu promovisaćemo naš grad i Dnevni centar za djecu sa posebnim potrebama u Modriči, koji su sagradili naši domaćini iz kantona Wallis. Pored toga u toku su i pripreme za Drugu uličnu trku na deset kilometara u Modriči, koja će se održati 29. juna.
Nakon realizovanog plana neophodno je analizirati urađeno, kako bi se ubuduće eliminisali nedostaci, a prednosti forsirali. Kao i većina trkača najslabiji segment mi je istezanje, tj. skoro da ga nije ni postojalo u mom trkačkom životu, a uz to i vježbe snage. Zimus nakon odrađenog obimnog novembra i decembra i prazničnog januara, sa nekoliko kilograma viška, bez volje i smanjenom pokretljivošću shvatio sam da moram uvesti nekakvu promjenu. Pridružio sam se Kik box klubu Gvardija u Modriči i zajedno sa divnim momcima i djevojkama koji tamo treniraju odradio februar i mart sa po tri treninga snage i sa dosta istezanja, uz to povećavajući obim i intenzitet trčanja. Tako da sam mart završio sa preko 400 istrčanih kilometara i ukupno 34 treninga trčanja i kik boksa kombinovanih sa šest dana odmora. Mislim da je to bio pun pogodak, fleksibilnost je postala bolja (još uvijek daleko od idealne), ekonomičnija tehnika. Sve to je bilo začinjeno sa šest dužinskih treninga koji su odlično djelovali na psihološku trku maratona. Iznad svega mislim da je bitno da postavljamo sebi realne i dostižne ciljeve, koje možemo u budućnosti nadmašiti. Francuski književnik Aleksandar Duma je rekao jednu genijalnu izreku: „Ništa ne uspjeva bolje od uspjeha“. Uspjeh sagledan kroz ispunjenje zacrtanih ciljeva nas motiviše da dodatno radimo na sebi i postižemo bolje rezultate u svim oblastima života.
Vaši komentari
