Piše: Ersan Bijedić
Izgleda da su neki odgovorili oružjem koje bi morao usvojiti svaki uspješan sportista – adekvatnom prilagodbom, dok su ga drugi odlučili samo položiti što prije i onda procjenjivati tuđe “greške”.
U postojećim uslovima dilema postaje: “trčati ili ne”. O tome se vode ratoborne rasprave na društvenim mrežama. I istina je da je pomalo moralno pitanje – koliko ima smisla preuzimati rizik (makar bio minimalan) zbog treninga trčanja ukoliko to baš ne moramo raditi?
Nerad uvijek rado usvojim
Međutim kod ovog pitanja primjećujem dvije struje koje dramatično utiču na stav pojedinca, a radi se o vrijednim i lijenim trkačima. Moralisti koji sebi daju za pravo svakako nazivati trkače što i dalje redovno treniraju (a 99 posto njih to radi uz maksimalno pridržavanje uputa o distanciranju) su obično oni koji prosječno treniraju dvaput sedmično (pola od toga u zatvorenom) – ako i toliko. Oni kojima se teško natjerati na trening i kad nema nikakvih objektivnih prepreka. Dakle lijeni trkači koji ne znaju šta znači uložiti u svoj trening, koji ne znaju kako izgleda vrijedno trenirati mjesecima i koji samim tim ne mogu razumiti osjećaj otkazivanja takmičenja ili pada forme.
Dobro je biti dosljedan
Vrijedni trkači će uraditi sve da izbjegnu drastični pad forme. Naravno da sa ovim ne podržavam neodgovorno ponašanje. Da bih ispoštovao upute, lično trčim krug od 1.000m gdje ne srećem nikoga (prethodno sam trčao na rutama gdje bih na treningu od npr. 15km sreo njih dvoje – troje). Tu se uopšte ne osjećam ugroženim, dok je odlazak svako par dana u prodavnicu kao slanje na ratište (svaka čast onima koji se na ovakvim radnim mjestima svakodnevno izlažu). Oni koji trče bar 50km sedmično će vjerovatno do posljednjeg mogućeg trenutka (i eventualne totalne karantene) nastojati održati svoj trening na što boljem nivou. Ali se moraju držati nekih osnovnih uputa o kojima smo pisali OVDJE. Za one lijene se nadam da će biti dosljedni u primjeni trening programa kad za to dođe vrijeme (onako kako su sad dosljedni u sjedenju kući) jer ćemo onda u BiH vrlo brzo imati hiljadu top trkača.
Drži se osnovnih uputa
Naravno da za lažno moraliziranje više zamjeram trkačima koji bi trebali bar pokušati shvatiti kolege u teškom treningu, nego npr. medijima koji po parkovima i šetalištima slikaju šetače/rekreativce/trkače da bi pokazali koliko se poštuje kolektivna “ostani kući” mantra. Ostali mediji ionako ne pridaju nikakvu pažnju trčanju pa tako nije čudno da poistovjećuju šetnju grupe (!), koja ne zna drukčije iskoristiti svoje vrijeme, i trkački trening vrijednog pojedinca koji obavlja obavezu iz redovnog dnevnog rasporeda ne kršeći nikakve kriterije distanciranja kao ključnog za suzbijanje epidemije.
Pošto ti neki uvijek pokušavaju prišiti etiketu da govoriš protiv sporih trkača izvlačeći iz konteksta valjda ono što već sami o sebi misle, napominjem ovdje da apsolutno ne dijelim na taj način trkače. Takav stav bi bio prenaivan. Kad ti neko prišije nešto tako glupo, zapitaš se – šta smo to pisali svih ovih godina na MT? Trčanje je sport u kojem je cilj prvenstveno spoznati vlastite limite. To mogu samo oni koji vrijedno treniraju i njih posebno cijenim. Oni su potpuno u tom sportu, srcem i dušom, ili su bili u nekoj fazi. Najviše o trčanju se nauči kroz trening, ne kroz trke. Takav pojedinac može biti neko sa tempom 6:30 na polumaratonu, ali koji ulaže ogroman svakodnevni trud da se spusti na npr. 6:15. Taj je iskusio više trkačkog nego onaj što se kampanjski, sa tri treninga sedmično kroz mjesec dana, spremi za 1:45 polumaraton. Ako vrijedan pojedinac još ima i posebnu nadarenost koja će ga odvesti do rezultata, naravno da je to rijetkost koja zavrjeđuje dodatni plus i pažnju. Međutim ogromna većina kod nas nema osnovu koju mogu imati svi – ciljanje na vlastiti maksimum potencijala (manite se izgovora ovdje).
Novi izazovi – nove budale?
Pandemija je donijela i nove trkačke izazove pa imamo učestala sobna i balkonska trčanja. Isto tako i ismijavanja tih trkača na društvenim mrežama (neki iz šale, a ostali iz čiste pakosti). Nije dobro trčati vani uz mjere predostrožnosti, ali isto tako nije dobro trčati ni u svojoj sobi i tako primjerom poslati poruku “ostani kući”!? Nije dobro uprkos svemu naći način da održavaš formu? Zaboravljamo da je njihova sigurnost u tim trenucima drastično veća nego na bilo kojoj trci u BiH ikad održanoj?
Možda neki hoće ismijati njihov način da pronađu svoje mjesto u medijskom prostoru, ali očito zaboravljaju, ili ne znaju, da ovakva trčanja (dužina od polumaratona do 100km) mogu napraviti samo mentalno jaki i dobro utrenirani trkači, oni koji u normalnim uslovima prolaze kroz jako težak trening i ostvaruju dobre rezultate. Takve rezultate sigurno neće napraviti onaj kojem je najveća sportska poveznica komentarisanje po društvenim mrežama sportskih portala. Takav neće uopšte ni primijetiti rezultate tih trkača (kamoli ih dosegnuti), niti upratiti to da je npr. Gareth Allen iz Southamptona svojom trkom na 50km za 6 sati skupio 3.000 funti u humanitarne svrhe.
Vaši komentari
