Piše: Ersan Bijedić
Sve ono što nam pandemija koronavirusa objektivno brani i karakteriše nas neodgovornim u “novom normalnom” okruženju.
Trkači su virtuelne trke prihvatili polovično. Jedni nikako, drugi kao opciju koja se nažalost, trenutno jedino nudi. Pristup je sasvim individualan. Ne može se kazati ni da im je “stara škola” trkača pristupila sa posebnom odbojnošću, a dokaz za to je i sastav MT lige.
Kako je krenulo
Već tamo krajem februara, kad je dosta nas trčalo posljednju ovosezonsku pravu trku u Splitu, nazirala se kriza kakva nas je pogodila već sredinom marta. Kalendar trka se počeo urušavati, a trkači prebacivali svoje planove na onu sljedeću prijavljenu trku, nadajući se da eto baš ta možda ipak bude održana. Onda se u situaciji limitiranih sloboda krenulo sa onim što se već može – trčanje po balkonima, baštama, oko kuća, zgrada, stolova… ionako trkače smatraju ekscentričnim sa tim dužinama koje prelaze, granice se stalno pomjeraju prema “nemogućem”, pa zašto ne i u ovom smjeru? Vrlo brzo se kao ideja nametnulo virtuelno utrkivanje.
Mane i prednosti
Osim onoga očitog da nemaju društveni aspekt, glavna mana virtuelnih trka je što je gotovo nemoguće održati fer takmičenje, odnosno donijeti jednake uslove za sve učesnike. Tako se mnoge trke i održavaju bez takvog pokušaja i pod krilaticom “važno je učestvovati”. S obzirom da se na ovo svodi kompletno rekreativno trčanje, opet nije loš motiv. Njihova prednost je da omogućavaju sigurnost učesnika koji su savjetovani da trče sami. Osim toga mnoge to drži motivisanim za trening, što je možda i najvažniji učinak ovakvih događaja, a niz tih trka je koncipirano tako da vas pišu u listu sa trkačima iz čitavog svijeta.
U svijetu i kod nas
Vrlo brzo se razvilo dosta različitih oblika virtuelnih trka, čak i višednevni takmičarski ultramaratoni, humanitarne virtuelne trke… Pojavile su se i Internet platforme koje naplaćuju uslugu organizacije virtuelnih trka. Neki od tih događaja su bez kotizacija, dok su drugi jako komercijalni poput “The Great Virtual Race Across Tennessee 1000K” koja ima gotovo 20.000 ljudi sa uplaćenim kotizacijama od po 60 dolara. Trkače je na 1.000km u 4 mjeseca poslao Gary Cantrell – ništa drugo do originalne ideje se nije ni očekivalo od pokretača Barkley Marathona. Zanimljivo je da je trkačima ovdje ostavljeno da sami upisuju svoju dnevnu kilometražu po principu fair playa, pa ako žele varati za finišersku medalju koju će dobiti na kućnu adresu… vrata su im otvorena.
Broj podizanja treninga na Internet trkačkim platformama ove godine bilježi rekorde, a zanimljivo je da već sad imamo veliki broj novih trkača koji su svoju prvu trku imali u virtuelnom izdanju.
Reakcija se nije dugo čekala ni kod nas pa je prvu virtuelnu trku u BiH (april/maj) pokrenuo banjalučki TRK na čelu sa Vladimirom Selecom sa skoro 400 učesnika, dok se i naš portal može pohvaliti MT ligom koja je svedena na tromjesečni (maj – juli) ekipni rad. Kako su se to odlučili uraditi i neki veliki svjetski maratoni poput Bostona koji je najavio virtuelno izdanje, jednakom trendu se okreću i domaći organizatori, pa je kao virtuelna trka već održan Konjički noćni cener. Ovom obliku kompenzacije, ili spašavanja čega se može, su se okrenule i neke druge domaće otkazane trke.
Šta dalje?
Kad su vlasti popustile mjere restrikcija zbog pandemije, ljudi su objeručke prihvatili navodni povratak u normalu (što se po rezultatima očito nije dogodilo), pa je isto tako u iščekivanju realnih trka kod nas pao interes i za virtuelnim utrkivanjem.
Međutim šta je stvarno realno kad su u pitanju prave trke? Niko ne zna zasigurno, ali ako se prisjetimo da se pravo rješenje za pandemiju koronavirusa još ni blizu ne nazire, čini se da bi trebali biti mentalno spremni na to da će virtuelne trke biti naša realnost još barem ove godine, a vrlo vjerovatno i duže.
Vaši komentari
