PANDEMIJSKO TRČANJE: Skorije top besmislice iz bh. trkačke zajednice, društva utemeljenog na neznanju

Uvijek je frustrirajuće vidjeti količinu neznanja koja vlada u bosanskohercegovačkoj trkačkoj zajednici, pogotovo jer smo se konkretno na Moje trčanje – trcanje.net jako trudili obraditi veliki broj tema za koje smo primijetili da su nejasne za šire mase.

1825

Piše: Ersan Bijedić

MT je sigurno umnogome doprinio razvoju domaće trkačke zajednice u svakom smislu (širenju broja trkača, postavljanju osnova za podizanje broja trka, podizanju svijesti o osnovama koje bi organizatori trebali osigurati…), ali koliko je pomogao da se podignu saznanja i shvatanja samih trkača o detaljima je prilično relativno i tiče se ipak prvenstveno želje pojedinca da sazna.

Po rezultatima, ta želja je na jako niskom nivou, generalno vlada površnost. Jako često se mogu vidjeti kritike na račun medija, međutim ovo su neki od primjera na kojem su to nivou konzumenti medija (ili danas realnije – čitači naslova iz medija) koji se vjerovatno rijetko ili nikad ne preispituju.

Pandemija je s promijenjenim okolnostima donijela i “novo normalno” u trčanje. U tom periodu je osnova i veliki izazov sačuvati formu, međutim sa sobom nosi i svoje specifičnosti koje smo uvijek sposobni odvesti do nakarade. Trkačka zajednica u BiH se od početka gradi na neznanju (po principu što površnije – to jednostavnije nositeljima), a ovdje se bavimo sa dva skorašnja primjera.

Virtuelni harakiri

Potrebno je imati dovoljno znanja o trčanju da bi napravio što jednostavniju virtuelnu trku. Zašto je to tako? Pa organizatori koji znaju trčanje razumiju da moraju kreirati što jednostavnije, netakmičarske virtuelne trke jer im je jasno da nije moguće održati fer takmičenje. Ako ipak imaju i takmičenje, onda bi se trebalo održati po iole fer propozicijama. Prošlog vikenda smo međutim imali bh. virtuelnu trku koja je napravljena sa dvije osnovne greške: 1. nagrade za rezultat u virtuelnom takmičenju, 2. besmislena pravila. Spoj nagrađivanja koje povlači takmičarski naboj i lošeg pravilnika (po kojem se nije moglo trčati samo na atletskoj stazi!?) je rezultirao time da su neki od najboljih trčali nizbrdo. Koliko je ovo cirkusantski za same trkače koji su sebi dozvolili da se uklope u ovakva pravila i to rade, ostavljamo njima na razmišljanje. Siguran sam da im nije svejedno, ali ključ je ipak u dosad najlošije odrađenoj virtuelnoj trci nastaloj iz glava pod bh. trkačkim nebom. Možda najsmješniji dio je činjenica da imaš priliku istrčati polumaraton cestovnim spustom sa planine pa se javit kolegi koji je napravio 53 kruga na atletskoj stazi: “Ovo tvoje na stazi nije po pravilima, slijedi ti diskvalifikacija!”.

GPS legende

A upravo posebna stvar je i to trčanje na atletskoj stazi i GPS mjerenje. Trkači izgleda mahom i ovdje rade mjerenja putem GPS uređaja i to prikazuju na virtuelnim trkama. Pa kad si već na stazi i imaš tu mogućnost da dobiješ pravu sliku, zašto ne brojiš krugove? Nedavno sam trčao 5K na stazi (12 i pol krugova) i GPS mi je pokazao dužinu od 5.09. Dakle GPS je pokazao oko 100 metara više. GPS prolaz mi je bio 17:44, a pravi rezultat: 18:02. Čitavih 18 sekundi razlike na 5km. Što je dionica duža, to se razlika uvećava. Koliko je to na dužem trčanju? Zimus sam sa kolegom iznio iskustvo trčanja na atletskoj stazi 100 krugova (40km), gdje mi je GPS uređaj pokazao 41.300m. Osim što na malom prostoru GPS slabije hvata, to je još izraženije ako mijenjate smjer trčanja. O GPS mjerenju smo na MT pisali više puta iznoseći i objašnjenja službenih AIMS mjeritelja Lucije Kolić i Boruta Podgornika. GPS ima hrpu ometajućih faktora, oblaci, zgrade (poznato je da na Chicago Marathonu GPS potpuno zakazuje), stabla, promjene pravca, vjetar… a mi ipak hoćemo to prihvatiti kao korektan pokazatelj? To je i jedan od razloga vrlo često pogrešno postavljenih ciljeva, predikcija rezultata i vlastitih mogućnosti, kako kod rekreativnih, tako i nazovi profesionalnih trkača. Međutim kod nas je i dalje dosta popularna disciplina laganja samog sebe.

Vaši komentari

Banner