Piše: Ersan Bijedić
Odavno osjećam da mi to kruženje u neku ruku odgovara, ako se ikad može tako nešto reći za trening dužine, ali već ranije sam radio dužinska trčanja na travnatoj podlozi, ali u krugu dugom 1.000m.
Prethodni vikend je spontano pao dogovor sa Antom Pokrajčićem da svoju već treću zajedničku dužinu u tekućim pripremama za skorašnje maratone (Split, Beč) odradimo baš na atletskoj stazi stadiona Babovac u Ljubuškom. Bio je to izazov kojem sam se radovao radi promjene, jer baš ovaj (dodatno) monotoni trening u tom trenutku je predstavljao nešto novo za mene.
Psihofizička tortura
Trkači uglavnom na toliko ponavljanja u jednom krugu gledaju sa nevjericom i zgražanjem jer osim fizičkog napora, kruženje nosi i posebnu psihološku torturu, pa sam zato ovo pretvorio u MT trening temu i u nastavku donosimo dojmove.
Dužinski trening je sam po sebi psihološki najteži u pripremi za maraton pa uvijek treba i malo vremena za u glavi posložiti da ćeš gotovo pola nekog dana dati samo na trčanje. Ipak ako ga postaviš kao obavezu u sklopu priprema za trku (na putu ispunjenja određenog cilja), priča je drukčija. Ako nisi opterećen nastojanjem da dostigneš određeni nivo forme, onda je i 10 krugova vjerovatno prilično besmisleno psihološko opterećenje.
Recept za dužinu na Babovcu (Ante): 3dcl soka, 1 magnezij, 1 gel; (Ersan): 4dcl vode, 1 magnezij, 1 gel. Trening na LINK-u.
Antini dojmovi
Obzirom da smo odradili dvije zajedničke dužine, prvu na području Grada Čapljine, a drugu na području Grada Ljubuškog, logično je bilo da ćemo treću opet trčati čapljinskim cestama i ulicama. Međutim, kako je ovu subotu bio prvi, probni trening ponovno oživljenog HAK Ljubuški, plus meni djeca pod temperaturom pa mi i nije bilo do nekog hodanja, Ersan se prijateljski ponudio doći u Ljubuški. Nisam ga stigao ni pitati hoćemo li ponoviti rutu od prošlog puta, ili ćemo, pak, napraviti nekakve izmjene i otkriti nešto novo, njegov prijedlog je bio odraditi dužinu na stazi. OK, ja znam kakva sam ja budala, ali nisam znao da si ti još veća, pomislih, i prihvatih njegov prijedlog.
Još dok sam bio aktivni atletičar, znao sam neke kontrolne dužine od 8 ili 10 km trčati na stazi, a prije nešto više od godinu dana sam otrčao i 20-ku na stazi. Fizički je to lakše nego trčati kroz prirodu, uzbrdo i nizbrdo, po makadamu i asfaltu, ali psihički.. Ludnica. Psihijatrija.
Međutim, ovaj put, valjda kako sam imao društvo, bilo ja stvarno ugodno, da ne kažem lagano. Odlučili smo ići deset kilometara (25 krugova) u jednom smjeru, pa onda u drugom, i tako dva puta. Negdje sam nekad davno pročitao da sat, odnosno GPS uređaj neće pravilno očitati dužine krugova ukoliko se mijenja smjer kretanja, i to je ovaj put stvarno bio slučaj. Tako je nakon 25 krugova, odnosno 10 km, moj sat pokazivao dužinu od 10.05 km, što je sasvim zadovoljavajuće. Ali nakon 20 km, od kojih je drugih 10 bilo u kontra smjeru, dužina je bila 20.56, odnosno Polar M430 je dodao 410 m na 10 km! Kod Ersana je situacija bila još gora. Od 20. do 30. km smo opet išli u „pravom“ smjeru, i sad se tu ponašao korektno. Nakon 30. smo opet okrenuli smjer, satovi su opet počeli divljati, pa smo zadnjih 6 opet išli u pravom smjeru. Zašto se to događa, nemam pojma.
Na kraju samo mogu reći da mi je ova dužina stvarno brzo prošla, bez nekih teških trenutaka ili kriza, i kad bih opet trebao ponoviti, ukoliko bi bila u društvu, odmah bih prihvatio. Sam? Ne, hvala!
PREDNOSTI
Ne nosiš ništa
Lijepo je kad na treningu dužine ne moraš na ruku objesiti futrolu za mobitel, nositi bočice vode, zavezati ih oko pasa ili slično opteretiti jedan dio tijela i uzrokovati mišićnu neravnotežu. Na trčanju 25+km (posebno uz nova ponavljanja istog treninga) to se može negativno odraziti pa i odvesti u povrede. Evo prilike osloboditi se svih tih stvari i ostaviti ih uz stazu na dohvat ruke i pristupačnim za korištenje (jedino što je poslije 25km trčanja prilično problematičan proces sagnuti se po bočicu vode).
Mozak na pašu
Poslije 20km trčanja je naporno držati koncentraciju, a to može biti i fatalno jer dužine obično radimo i npr. u blizini saobraćajnica. Sa umorom sportistima pada moć rasuđivanja, dok na atletskoj stazi po tom pitanju baš i nema nekih prevelikih umnih zahtjeva, niti potencijalne opasnosti drugih faktora (baš nedavno me ugrizao pas, a ne moram motrit ni saobraćaj). Tako je moguće utonuti u neke sasvim druge misli, bez ikakvih vanjskih smetnji.
Idealna podloga
Trčati dužinu na atletskoj stazi je za zglobove ipak manje opterećenje nego na betonu gdje obično skupljamo kilometre. Zadovoljstvo je kad poslije istrčanih 40km ne osjećaš nikakve probleme (osim opšteg umora), a sigurno da je tome doprinijela mekša podloga.
MANE
Ništa novo
Ništa novo se tu ne dešava, ne možeš proći ni pored bilo kakvog novog krajolika, sresti poznatog i nepoznatog, doći u drukčiji oblik izazova, popeti se na brdo… Ovdje moram napomenuti da sam u jednom trenutku na 32. kilometru rekao Anti: “Djeluje kao da sad ima uspona”. Umornom trkaču svaka staza je jako teška i ima previše elevacije (pa čak i kad uspona nikako nema).
Repetitio est matter studiorum
Da, da, ali u nekoj drugoj priči, u nekom drugom kontekstu. Ponoviti isti krug 100 puta nije baš zabavna stvar. U ovom slučaju je za mene olakšavajuća okolnost bila trčanje u društvu. Kako bi to podnio sam, još ne znam. Ali i dalje vjerujem da to jeste opcija za mene. Ne za svaki ili svako drugi vikend, ali trening koji ću opet uraditi.
Premotaj za bolje sutra
Ponavljanje istog kruga može dovesti do povreda, a trkači najčešće unište iliotibijalnu traku (vanjski dio koljena) trčanjem u istom smjeru. Zato smo svako 10km (u treningu od 40km) mijenjali smjer (na fotografiji se vidi da trčimo “naopako” po atletskoj stazi, odnosno u smjeru kazaljke na satu). Svaka promjena smjera bi donijela remećenje GPS-a, pa bi sat neko vrijeme dosta “krao”, odnosno pokazivao nerealan tempo. Promjene smjera možete raditi na minute ili broj krugova, ali bi se svakako vrijedilo držati tog “premotavanja”.
ZAKLJUČAK
Moj dojam je da nije tako strašno ako imaš jasan pripremni plan – konkretnu trku i rezultatski cilj. U suprotnom svakako nema smisla trčati u krug (pogotovo 100 krugova). Sve svoje treninge sam navikao raditi sam pa je za mene trčanje u društvu otkrilo brojne benefite kad je u pitanju naporan trening dužine. Vjerovatno je to dodatni razlog što sam i ovo kruženje podnio dobro, praktično bez kriza, uradili smo drugi dio brže od prvog.
Vaši komentari
