AMELA TUZLAK: Trčanje mi je okrenulo život naglavačke, ali u pozitivnom smislu

Amela Tuzlak, uspješna sarajevska rekreativka za Moje trčanje priča o svojim počecima, motivima, omiljenim trkama i ima poruku za sve koji se dvoume da daju šansu trčanju.

1785

Razgovarala: Ljilja Lukić

Amelu nije bilo lako nagovoriti na intervju.

Tek na moju opasku da su najveći broj naših pratilaca rekreativci, a među njima i dosta onih koji se još uvijek dvoume da li je trčanje za njih, odlučila je da svoju priču podijeli sa nama.

– Čitam tekstove kolega rekreativnih trkača i razmišljam kako se sve svodi na jedno – svi smo iz nekog svog, različitog razloga, počeli da trčimo i sve nas je povezao isti osjećaj i ista ljubav na kraju priče, ljubav prema trčanju.

Bila sam protiv ideje da dajem ovaj intervju jer ne smatram sebe osobom koja je kompetentna da govori o trčanju. To je prostor, po meni, rezervisan za profesionalne trkače, trenere, sportiste koji imaju neke rezultate iza sebe, a onda su mi rekli da ovo treba da bude samo inspirativna priča za neke nove, buduće trkače, i to je prevagnulo.

Ako mogu inspirisati bar dvoje novih drugara da se počnu baviti trčanjem, rado ću se odreći ovog vremena koje sam uložila u pisanje odgovora.

Amela je magistarka politikologije, koja zadnjih deset godina radi kao marketing manager.

– Da bi se mogli posvetiti nečemu, potrebno je da se posloži niz stvari, a jedna od njih je svakako i posao. Na posao gledam istim očima kao i na trening, ako ga obavimo s ljubavlju, osjećajem odgovornosti i ulužimo u njega sve što možemo od sebe dati, to nam se duplo vraća. Životnu filozofiju treba postaviti isto u svemu što radimo i sve će biti u redu.

Od kada trčiš i zašto?

Moja priča ne počinje sa viškom kilograma, lijenošću ili bilo kakvim bolovima, nego pozivom mog sina da mu pravim društvo na treningu trčanja, kao ‘drugu je nešto iskrslo, a njemu se ne ide samom’.  Sin se inače rekreativno bavi boksom, pa u sklopu kondicionih treninga imaju i trčanje.

Krenem kao pratnja i tu večer završim sa istrčana tri kruga na trim stazi atletskog stadiona Koševo i željom da sutra opet probam istrčati bar četiri. Ne znam šta je u tom trenutku bilo presudno da se zaljubim u trčanje, da li miris tek procvjetalog bagrema na stazi, lagani povjetarac rane ljetne noći ili moja zrelost i želja da započnem nešto novo u životu, koji je u ranim četrdesetim, već ušao u kolotečinu, pa traži dodatni stimulans da se ne osjećam kao neko ko je počeo stariti. U stvari nije ni bitan razlog, bitan je osjećaj koji se u meni probudio i koji pet godina nakon tog iskustva ne jenjava, već se povećava i širi sa mojim trkačkim ambicijama i željama.

Trčanje je postalo sastavni dio svakodnevnice, aktivnost koju sam vremenom naučila paziti i njegovati kako bi što duže uživala u njoj, jer za pet godina iskusilo se mnogo toga, puno dobrih, ali i loših stvari. Dobre stvari su sve u, i oko trčanja, a loše sa odnose na povrede koje su sastavni dio procesa izgradnje svakog trkača i na koje se zaboravi čim ih izliječimo.

Osim trčanja, da li si se bavila ili se sada baviš još nekim rekreativnim aktivnostima?

– Nisam ja nikada bila statična osoba, ako se to tako može reći za čovjeka, uvijek je tu prisutna doza ‘šejtana na kanafi’ što bi neki rekli, a ja to radije zovem djetetom u meni koje brižno čuvam i puštam mu da me vodi u raznim smjerovima. Bilo je tu raznih aktivnosti, od teretane,  pilatesa,  aerobika,  sve povremeno i kratkotrajno, ništa u čemu bih se našla i rekla ‘to je to’. I danas, u zimskom periodu, znam ići u teretanu na vježbe snage, ali samo zbog prevencije povreda kod trčanja. Mimo toga, ne bavim se ničim više.

Koja su tvoja dosadašnja trkačka postignuća?

– Ono što prvo ističem i smatram najvećim postignućem za ovih pet godina svog trkačkog iskustva je krug ljudi koji sam skupila oko sebe i u sebi.  Inače sam mišljenja da je socijalizacija jedna od najbitnijih karika u našim životima, a trčanje daje itekakav doprinos procesu socijalizacije. Kroz trčanje sam stekla ‘ljude za života’ što bi se u žargonu reklo, ljude s’ kojima putujem, smijem se do granica iznemoglosti, s kojima pjevam sve moguće muzičke žanrove, s kojima se razumijem kad ih pogledam i koji razumiju mene. To mi je najveće i najvažnije postignuće.

Što se ostalih trkačih postignuća tiče, došla sam u fazu kada samo maratone brojim. Do sada sam ih istrčala pet i to, ići ću redom: Zagreb, Berlin, Ha Long Bay – Vijetnam, Beč i Two Cities Maraton Sarajevo.

Ostalih trka je bilo toliko da ih nikako ne bih mogla nabrojati. Znam da će trkače zanimati najbolje vrijeme na maratonu pa da pomenem da je to 3h i 53 min na stazi u Beču.

Omiljene trke i gdje bi volila da trčiš?

– Obično, kada pričam s trkačima o omiljenim trkama, ispostavi se da je to neka velika trka, van ovih naših, balkanskih granica, ili neka gdje su imali PB, dobru uspomenu sa trkačkog putovanja i sl. Moja omiljena trka je moj prvi Sarajevski polumaraton. Iskustvo koje i danas prepričavam svima i za koje ni sama ne mogu vjerovati kako sam naivno ušla u njega, a kako sam se herojski osjećala nakon njega. Priča je takva da bih sama sebe lupila po glavi i danas.

Prvo, trčala sam godinu dana, a nisam znala da u Sarajevu postoji bilo kakvo organizovano trčanje, a pogotovo ne neka trka. U razgovoru s kolegicom pita me ona, znajući da trčim, jesam li se prijavila na Sarajevski polumaraton, ja je gledam blijedo i kažem da ću se prijaviti. Odmah ‘izguglam’ Sarajevski polumaraton i vidim da je u pitanju 21.097,5m, ja nikada ranije nisam trčala duže od 10.000m u komadu. Razmišljam, nema veze, prijavit ću se.

Fascinira me ruta, zar je moguće istrčati sve te dijelove grada…hmmm???? O vremenu tada nisam razmišljala, a da postoji pejs nisam ni sanjala!

I krenem ja u avanturu samo sa jednim ciljem, nema hodanja, sve ostalo je prihvatljivo. Ni sada, dok ovo pišem, ja ne vjerujem da sam uspjela istrčati taj polumaraton bez ijednog prohodanog koraka. Bilo je to u vremenu 2h i 17min, ne bih ni znala koje je vrijeme da muž kojim slučajem nije napravio fotku mog ulaska u cilj. Sreća neviđena, osjećaj ushićenja koji je nemoguće zaboraviti i kojem se stalno vraćam. Ovaj intervju dajem samo iz tog razloga, želim da što više ljudi osjeti ono što sam ja osjetila i što još uvijek osjećam dok trčim.

Da li su se promijenile tvoje trkačke navike tokom pandemije?

– Dobre stvari obično planiramo, na taj način dajemo smisao življenju, radujemo se i iščekujemo ostvarenje plana, loše stvari dođu same i uvijek nas dočekaju nespremne. Tako i ova pandemija, dočekala me, ili ja nju, u sred priprema za Beogradski maraton. Kao i svaki savjestan i odgovoran građanin, u tom trenutku prekidam sve društvene aktivnosti pa i trčanje. Vrijeme koje sam provodila vani, sada provodim u kući, radim vježbice sa online trenerima i čekam da sve prođe. Ovakvo stanje trajalo je neka dva mjeseca, i nije me pretjerano poremetilo u treningu. Više razočarenja je došlo sa otkazivanjem trka i pomjeranjem planova za, nadam se, narednu godinu. Ova nam je ostala nedorečena, u trkačkom smislu, na svu sreću pa imamo trail-ove koji se, mimo Vučko traila, nisu otkazivali.

Kada inače treniraš, da li si jutarnji ili večernji tip?

– ‘Po jutru se dan poznaje’ je krilatica koja se meni jako sviđa, ali sve ostaje samo na sviđanju. Jutarnje trčanje može vikendom, nisam tip koji ustaje u pet sati da bi odradio trening prije posla. Moje najranije ustajanje je u sedam, a dan, šta god da radim, može krenuti tek od osam sati.

Da li više voliš da trčiš sama ili u društvu?

– Grupa s kojom trčim, a koja je mi je ostala u amanet iz Škole trčanja Klix sastoji se uglavnom od bržih trkača – pričam o rekreativcima. U većini slučajeva, prije pandemije, smo trening započinjali zajedno. Zagrijemo se, a onda se svako trudi da nekim svojim tempom odradi što bolji trening. Nema ljutnje niti čekanja, tako funkcionišemo i to je najbolji način. Nakon treninga sačekamo jedni druge pa napravimo zajedničku fotku za Stravu. Pandemija nas je malo poremetila u organizaciji, od nas desetak Paradžematlija, obično se nađe dvoje – troje što zajedno trče. Nemam problem ni kad moram sama odraditi trening.

Imaš li neke rutine prije trke/treninga?

– Jedina rutina koje se strogo pridržavam i koju ne smijem mijenjati iz praktičnih razloga je: nema jela dok ne završim trk. Nekima to ne predstavlja problem, neki moraju jesti, moje iskustvo je takvo da ne smijem.

Šta ti je trčanje donijelo u životu? Koji su ti planovi?

Trčanje mi je okrenulo život naglavačke, ali u pozitivnom smislu. Stekla sam nova poznanstva, puno dobrih prijatelja s kojima se družim i mimo trčanja i čujem svakodnevno, popravilo je moj pogled na svijet, pružilo mi nova iskustva putovanja i druženje, trail trčanje mi je pojačalo instinkt za orijentaciju i snalaženje u prirodi. Ojačalo me je u fizičkom i u psihičkom smislu.

Planova za sada imam vrlo malo, sve utrke su otkazane ili odgođene, tako da ostaje Hranisava i Skakavac trail, a za dalje ćemo vidjeti. Ova godina nas je naučila da ne možemo planirati na dugo. Ono što bih željela u životu je da istrčim po jedan maraton na svakom kontinentu i naravno onaj izvorni, koji nam svima golica maštu, Atenski maraton.

Savjeti za one koji se dvoume ili su tek počeli da trče?

U trčanju nema hoću – neću, to je disciplina u kojoj se ili nađeš ili ti se zgadi za čitav život.

Prva stvar koju bih preporučila trkačima početnicima je da se priključe nekom od klubova ili škola trčanja koji će ih naučiti osnovama i pravilima za izgradnju trkačke baze. To je lakši način kako da dođete do cilja. Ja sam za njega tek kasnije saznala, ali bez obzira na to, itekako mi je pomogao u mojim trkačkim pohodima.

Druga stvar, koju bih ja, kao iskusan rekreativac, preporučila onima koji se dvoume, jeste da daju šansu trčanju, ništa nas ne košta probati. Nikad se ne zna gdje ćete naći dodatni komadić sreće, možda baš trčanje bude jedan dio puzzle slagalice koji vam fali.

Vaši komentari

Banner