Razgovarala: Ljilja Lukić
Rekreativka iz Zenice počela je svoju trkačku priču na nagovor supruga, nekadašnjeg internacionalnog FIFA sudije, a ispostavilo se da je to odlično rješenje protiv svakodnevnog stresa.
– Nikad se nisam bavila sportom. Mlada sam se udala, onda su došla djeca (imamo tri sina) i nisam imala vremena za sebe. U maju 2017. godine tata mi se teško razbolio. Zajedno sa mamom sam se brinula o njemu. Kad tome dodate brigu o četiri muškarca i psu u vlastitoj kući, bila sam na granici pucanja. Suprug mi je predložio da izađem trčati da svu tu negativnu energiju izbacim iz sebe. Prvi trening sam odradila sa ekipom iz „Zenica trči“ i kući sam došla preporođena. Jer trčanje je kao neka vrsta meditacije. Misliš o svemu i svačemu, a u stvari ne misliš ni o čemu, ali na kraju ti je sve jasno. Od tog dana redovno trčim. Suprug je u to vrijeme bio operisan (prednje križne ligamente i meniskus) i nije mogao trčati, a ja sam s nestrpljenjem čekala da se oporavi i da trčimo zajedno. Tek na proljeće 2018. je počeo trenirati.
Prva zajednička trka im je bila u Bugojnu, na 5K.
– Za razliku od mene suprug je sav život u sportu. Bio je nogometni sudac 24 godine, a 9 godina je bio i internacionalni FIFA sudac. Tako da je kroz suđenje trčao relativno često, u sklopu svojih priprema. Ja sam domaćica. Sad kad su dečki odrasli, dvojica starijih su se odselili i žive u Minhenu, imam poprilično slobodnog vremena. Suprug je policajac u Specijalnoj policijskoj jedinici ovdje u Zenici. Trenutno je u Južnom Sudanu, kao član bh. kontingenta u Mirovnoj misiji UN-a. Dok nije otišao često smo trenirali zajedno. Najčešće smo dužine odrađivali skupa.
Iako je najčešći izgovor kada nekom predložite trčanje da nema vremena, Erna kaže da kad se nešto voli, nije teško pronaći i vrijeme za to.
– Treniram pet dana sedmično (tri treninga trčanja i dva treninga funkcionalne vježbe) i dan ranije isplaniram sve svoje obaveze, da ništa ne trpi. Suprug trenira na poslu (u službi imaju obavezne treninge, pa mu to često dobro dođe), ili predveče zajedno trčimo. Trke, prije korone naravno, smo pomno planirali zbog njegovog posla. Jer on i vikendima nerijetko radi.
Trka koja je za nju posebna je maraton u Istanbulu.
– 3. 11. prošle godine smo istrčali svoj prvi i za sada jedini maraton. Trčali smo ga zajedno, rame uz rame. 42km zajedništva, podrške, smijeha, i bola (pogotovo zadnjih par kilometara). A postignuća?! Lično, meni je postignuće što sam pronašla nešto što ispunjava i mene i supruga. Nešto što zajedno radimo i oboje uživamo u tome. A što se tiče konkretno utrka, to je 2. mjesto u Bugojnu (5k), i 2. mjesto u kategoriji u Modriči (utrka na 10km) i sad u vrijeme ove pandemije 3. mjesto u kategoriji (21,1 km) i 3. mjesto u kategoriji (10km) na 1st Virtual race (u organizaciji TRK Banjaluka, nap.a.).
Za ovu godinu planiran je maraton u Minhenu. Sinovi tamo žive, i to je bio logičan izbor. Jer grad se, bar se meni tako čini, najbolje upozna trčeći njegovim ulicama. A na tim ulicama, moji dječaci grade novi život, i želim da ga upoznam što više mogu… i da ga zavolim, da ga osjećam svojim. A trčanjem to mogu.
Pandemija je mnogima donijela promjene u kalendaru trka, ali i treninzima.
– Na početku nisam osjetila neku promjenu. Trenirala sam i više nego inače, jer je to bio jedini način da izađem iz kuće i osjetim se živom. Sa ekipom sam se takmičila u MT virtuelnoj ligi, i to je bio dodatni poticaj. Međutim, kako vrijeme odmiče, nekako je došlo do zasićenja. Trčiš, a ne ideš na trke. Tako da sam 8. i 9. mjesec trenirala, ali u nekoj zoni komfora. Bez intervala, jakog tempa, dakle bez izgaranja.
Redovno trčanje i treninzi ne mogu, a da vam ne izmijene život i navike.
– Uticalo je na moj doživljaj same sebe, izgled, način ishrane. Postala sam upornija, odlučnija, samouvjerenija, pokazalo mi je da ne postoje ograničenja, da ništa nije nemoguće.
Za kraj smo ostavili poruku za sve koji se dvoume – trčati ili ne?
– Trčanje je vremenski i financijski najisplativiji način vježbanja. Treba obuti patike i izaći iz kuće. Ne trebaju vam pripreme, posebna oprema ili tereni, ne treba vam trener, ni specijalna tehnika. Trčati se može bilo gdje, u bilo koje vrijeme i po bilo kakvom vremenu. Jedino što vam je potrebno je volja.
Vaši komentari
