MIRALEM REŠIDOVIĆ: Trkačka sfera je nešto posebno, za mene je to igra bez granica

Da mi je neko rekao prije dvije godine kada sam istrčao svoju prvu trku 10k Nike u Beogradu, da ću se ovoliko pronaći u trčanju, rekao bih mu - ni u ludilu!

1020

Piše: Miralem Rešidović

Nego da se vratimo na 2018., radeći u Intersport radnji, blisko sam bio povezan sa mnogim sportovima, kako sa poslom tako i sa ljudima.

Vozeći bicikl i igrajući sedmično fudbal nikad nisam ni pomislio da trčim osim na fudbalu kad izgubim loptu u bezuspješnom pokušaju da budem Zidane… Onda jednog dana moj prijatelj Željko mi reče: “Zašto ne bi počeo trčati? Probaj, imaš fizičke predispozicije”, misleći vjerovatno na moju kilažu. Uporedo objašnjavajući mi kako je to vrhunski sport za sve. Gledam ga blijedo i sjećam se da sam mu se čudio kad ga vidim da na 7 stepeni i po maglovitoj noći trči. Odlučih se da probam i to, instalirana je aplikacija Nike Run, pohladno je veče, čak 12 stepeni, ja sa dvije majice i jaknom, ipak hladno je za trčati, nije avgust i +25. Krenuo sam “silovito”, pace mi pokazuje 6:33, držim se sasvim solidno dok nisam došao do distance 2,7km… Ne bih pisao detalje, ali odgovorno tvrdim da sam tad imao predinfarktno stanje ili sam doživio kliničku smrt…

Prve pripreme

Prolazili su dani, ja sam nizao kilometre, čitavih 25 u sedmici, počinje da mi se sviđa trčanje. Osjećao sam se nekako ozbiljnije, bitnije, jer su me prolaznici gledali (ne znam šta su mislili). Naravno opet Željko dolazi sa idejom da se prijavim na trku koja je za 2 mjeseca Nike Run trka 10k. “Ja da istrčim 10 kilometara?!” U trenutku sam se zamislio i odlučih da se spremim i za to. Po nekom programu sam za mjesec i 10 dana, gdje sam prvi put uvidio kako ide plansko trčanje sa intervalima, recovery run-ovima, long distance itd… Nekih 10-ak dana prije trke istrčim po planu prvi put 10km za 1h i 1min i to je bilo to, bio sam ponosan na sebe.. Na kraju sam tu trku istrčao za 57 min, što sam smatrao odličnim rezultatom.

Prvi polumaraton

Te jeseni sam nastavio sa trčanjem,imajući i par sitnih povreda koljeno, list itd. Na jednom trčanju u parku sretnem Ljilju Lukić koja je bila sinonim za trčanje u parku (jer nisi mogao proći kroz park da je ne vidiš kako trči) ,kaže mi – zašto ne bih probao da se spremim za polumaraton koji je u aprilu. Ja sam se baš zamislio i dopala mi se ideja da i to probam. U tom periodu uopšte nisam bio opterećen vremenom i rezultatom, bitno mi je bilo samo da istrčim trku i to je to.

Odlučih da se spremam, naravno tu je program za polumaraton, ali i inovacija. Pošto sam odlučio da budem polumaratonac na red je došao da se kupi sat za trčanje. Prolazili su treninizi, nizao sam dužine 12, 15, 17km.. Nekako cilj mi je bio da ga istrčim ispod 2h pa makar 1 sekund. Na taj polumaraton nas je išlo 7 iz Bijeljine. Krenula je trka, sve je išlo po planu, držao sam se dobro do 18-og kilometra, gdje kreće jaka uzbrdica. Tu je bilo baš teško, ja kao čovjek iz ravnice nikad brda nisam ni vidio, kamoli trčao. Uslijedio je kolaps. Međutim izvukao sam se nekako i završih svoj prvi polumaraton za 1h 56min.

Ozbiljniji trening

Poslije Beograda sam naravno nastavio trenirati, bilo je tu trka još – Valjevo, Brčko, Ugljevik. Međutim poslije polumaratona u Tuzli gdje sam završio sa 1h 52min, čime nisam bio zadovoljan jer sam baš radio da popravim vrijeme, upoznao sam se sa nama dobro poznatim dugoprugašem Alijom Imamovićem, koji se ponudio da mi pomogne da napredujem. Jednom prilikom sam bio u Sarajevu i sa željom da vidim kako pravi atletičari treniraju, zamolim Aliju da dođem na jedan trening da gledam. Međutim nagovori me da i ja sa njima trčim. On i Alen Raonić su radili zagrijavanje 5 km da rade intervale, a ja sam na tom njihovom zagrijavanju sa njima zajedno oborio lični na 5 km za skoro 2 minute!

Čari pucanja i patnje

Treniralo se žestoko skoro 2 mjeseca što je rezultiralo mojim PB na polumaraton u u Sarajevu za čitavih 10min! Istrčao sam Sarajevo za 1:42! Nastavio sam naravno po Alijinom planu koji mi je redovno slao, do najteže trke do sada, Apatin. Tu sam išao na novi PB, ali neko je odlučio da ću tu osjetit prave “čari” pucanja i patnje. Krenuo sam ambiciozno, pun samopouzdanja do 14km. Onda je uslijedio hladan znoj, hladno mi, gladan sam… počinje uho da me boli sve dok pored puta nisam vidio nekog momka sa motorom, gdje sam pomislio “mogao me je odvesti do auta”, međutim nastavio sam nekako, čak sam se i ubrzao na kraju da bih ipak oborio PB 1:40.

Posljednja trka na kojoj sam učestvovao je trka “Kroz Vlasenicu” koja je održana na stazi kluba prošlog vikenda, disciplina na 3km. Ono što sam mogao primijetiti kao trkač koji je već bio na većini trka u državi, je da sama organizacija ima itekako smisla, međutim sama situacija sa pandemijom je uticala da se suze mogućnosti pa je bio manji broj učesnika. Izostala je pomoć grada, a svi članovi AK Vlasenica su bili uključeni u organizaciju trke. Kotizacija je bila stvarno simbolična, a trkači nagrađeni dobrim startnim paketom. Učesnici su bili trkači iz Banovića, sa Denisom  Šabanovićem, ekipa iz Brčkog, iz Prnjavora sa Daliborom Vrhovcem te moj prijatelj Branko Petrić koji je inače triatlonac iz Bijeljine. U kategoriji veteran sam ostvario pobjedu sa vremenom 11:18 na 3.000m.

U Vlasenici na postolju

Krizna godina

Da se osvrnem i na krizu koja se desila ove godine po kojoj ćemo pamtiti 2020. – a to je PAD GARMINOVOG SERVERA!

Šalim se, korona nas je sve poremetila pa i nas trkače. Otkazivanje trka, zatvaranje stadiona, policijski sat itd, međutim na mene to nije puno uticalo. Ja sam trenirao čak i više nego prije, bilo je tu ozbiljne kilometraže, do 300km u mjesecu, naravno sve po planu i dosta sam napredovao, tako bar svi kažu, za kratko vrijeme.

Trenutni PB mi je 1:35, nezvanični na virtuelnom polumaratonu.  Što se tiče mog napredovanja, mislim da sam imao tu sreću i čast da odradim više treninga i da budem u stalnom kontaktu sa našim ponajboljim trkačima, Alija Imamović, Mladen Stevanović, Mirzet Valter Halilović, Sreto Krstić, koji mi nesebično pomažu. Još da odradim trening sa Osmanom Junuzovićem koji mi je obećao zajednički trening i mogu okačiti Garmin o klin!

Trudim se da uvijek budem bolji od ranijeg sebe, jer ne mogu se ja takmičiti sa elitnim trkačima. Ono što govorim svima koji me pitaju za pomoć i savjet, a imam mnogo prijatelja sa kojima pričam o tome, i kojima pomažem onoliko koliko znam i mogu od Bijeljine, Splita pa čak i do Maribora, je da citiram Eliuda Kipchogea: “vjeruj u sebe i proces”. Ključna stvar je DISCIPLINA i bit ćeš bolji i napredovaćeš.

Kroz trčanje sam upoznao mnogo ljudi. Ta trkačka sfera je nešto posebno, nema rivaliteta kao u ostalim sportovima, nego fino druženje. Neki od njih su mi postali pravi prijatelji, jer trčanje je, što ja volim reći, IGRA BEZ GRANICA.

Sreto Krstić i Miralem Kipchoge

Vaši komentari

Banner